UVOD U TEMU NA JAVNOJ RASPRAVI
U BARANJSKOM PETROVOM SELU
5.3.2018
Kao i cijela hrvatska javnost, vjerujem da ste i svi vi kao i ja, bili iznenađeni iznenadnim pozivom hrvatske predsjednice predsjedniku Srbije Vučiću da posjeti Hrvatsku. Posjet je prošao kao što smo i očekivali ali ono što nitko nije očekivao je manipulacija Milorada Pupovca koji je smišljeno baš u to vrijeme organizirao velikosrpski sabor u Hrvatskoj metropoli i to u Lisinskom u Zagrebu uz nazočnost Vučića i Kolinde.
I nakon što je Srpsko narodno vijeće (SNV), nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionalne manjine na čelu s Miloradom Pupovcem (SDSS), prema Vladi Republike Hrvatske uputilo 13 zahtjeva, među kojima i zahtjev da Zajedničko vijeće općina (ZVO) dobije status manjinske samouprave, reagirala je Zajednica povratnika Hrvatske (ZPH).
Predsjednik ZPH-a Josip Kompanović na konferenciji za novinare rekao je kako ova situacija i priča o tome kako su Srbi u Republici Hrvatskoj ugroženi, povratnike podsjeća na početak 90-ih: “Cilj nam je upozoriti hrvatski narod i hrvatsku Vladu da su ovakvi ispadi gospodina Pupovca sigurno sastavni dio šire politike i šireg plana upravo prema istoku Hrvatske. Ovdje je bilo dosta žrtava, dosta stradanja, dosta krvi i jedanput bi se sve ovo skupa moralo presjeći”, rekao je Kompanović, dodajući kako pozivanje na Erdutski sporazum na znači ništa: “Svima onima koji na ovakav način pokušavaju svaki puta iznova uztalasati strasti, treba im otvoreno reći – Erdutski sporazum više ne postoji, zaboravite to. Pismo namjere pretočeno je u zakone i prava koja su ionako preširoka i prevelika i sada je dosta”.
Vrlo slična situacija dogodila se i 2010., kada se u zadnji trenutak izbjeglo da promjenama Ustava srpsko ZVO na području Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema dobije pravnu osobnost.
Pupovac i sve organizirane srpske institucije u Hrvatskoj više i ne kriju da im je polazište političkoga djelovanja – nastavak ostvarivanja strateških pozicija za neki budući prodor Srbije iz danas osvojene Republike Srpske na granice koje su unazad stoljeće i pol službeno definirali. Jadransko more i hrvatska obala. Zbog toga Irinej i govori o Dalmaciji, Lici, Baniji, Slavoniji i Hrvatskoj…. SVE JE TO DEFINIRANO MEMORANDUMOM SANU II
MEMORADNUM SANU II
-Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju;
-Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi u Haškom tribunalu;
-Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima;
-Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja;
-Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i na suđenju generalu Ratku Mladiću pred domaćim pravosuđem;
-Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije;
-Pomagati otcjepljenje Republike Srpske;
-Inzistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu;
-Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku.
MEMORANDUM SANU (1986)
Evo šta je sadržao dokument SANU koji se smatra intelektualnom najavom agresivnog srpskog nacionalizma i krvavih ratova na Balkanu:
– granice Srbije nisu u skladu s etničkim sastavom i kao takve one se trebaju prekrajati jer, prema Memorandumu, Ustav iz 1974. je nanio mnogo štete Srbiji, zbog stvaranja autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, razvodnjavanje federacije, kao i zbog “umjetnih” administrativnih granica koje ne predstavljaju “pravu” sliku
– ugroženost srpskog naroda od strane drugih naroda unutar SFR Jugoslavije: asimilacija, iskorištavanje, istjerivanja, nemogućnost izražavanja, marginalizacija u političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i naučnoj sferi
– jačanje antisrpskih snaga unutar SFR Jugoslavije (Hrvati, Albanci)
– potreba za brzom akcijom da se spriječi propadanje Srbije i srpskog naroda.
autori ovog zlokobnog dokumenta od prije 25 godina bili su srpski akademici Dobrica Ćosić, Ljubomir Tadić, Pavle Ivić, Antonije Isaković, Dušan Kanazir, Mihajlo Marković, Dejan Medaković, Vasilije Krestić, Ivan Maksimović, Kosta Mihajlović…
To su ljudi koji zbog nepoznatih razloga nikada nisu završili u Haagu iako je upravo s njima sve počelo. I dok je njihov „Memorandum 1“ bio temelj za masovna ubojstva, genocid i razaranje čitavih gradova u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu, “Memorandum 2“ ima za cilj da u miru završi sve one velikosrpske projekte koji nisu ostvareni u ratovima.
Operativnim rječnikom, „Memorandum 2“ napravljen je da spasi Srbiju nakon svih balkanskih poraza i stavi je u ravnopravan položaj s državama na koje je izvršila agresiju. Tako se u nekoliko poglavlja navode smjernice kako se Srbija treba i može spašavati u međunarodnim sudskim procesima, te kako umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja.
Srpski akademici podučavaju srpsku političku elitu kako da destabiliziraju vlade susjednih država. U tom smislu potrebno je, vele autori „Memoranduma 2“, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire, jer se “u politički nestabilnim državama ujedno slabi oštrica optužbi protiv Srbije“. Premda se deklarativno tvrdi da se suverenitet susjednih zemalja ne dovodi u pitanje, iz ovog dokumenta je očito kako službeni Beograd ne odustaje od stare, uhodane strategije instrumentalizacije Srba u zemljama regije.
Tako je posebno poglavlje u „Memorandumu 2“ posvećeno srpskoj zajednici u Vukovaru, istočnoj Slavoniji i sjevernom Kosovu, te se ističe da Srbi u tim krajevima trebaju biti konstitutivan narod.
Kad sve ovo stavimo u kontekst 13 zahtjeva Pupovca a i njegovo ukupno ponašanje u javnom i političkom životu, onda je jasno da je Pupovac eksponent Beogradske politike u Hrvatskoj.
Mi prognanici taj scenario proživjeli smo tijekom 90.-tih godina kada su ovim našim prostorima držali javne huškačke govore Jovan Rašković, Milan Paroški, Vojislav Šešelj a u drugim dijelovima Hrvatske zubar Milan Babić, Mile Martić i da ih ne nabrajam.
Kakve su bile posljedice doživjeli smo ih svi na svojoj koži. Danas je situacija još opasnija jer ta velikosrpska politika ima na svojoj strani brojne antifa udruge, gotovo sve medije, ukjučujući i četničke srpske Novosti a sada žele i svoju televiziju i radio koji naravno mora plaćati Hrvatska država. Možemo si zamisliti kakav bi program emitirali.
Svojim zahtjevima vezanim za gospodarstvo i zapošljavanje Srba Pupovac želi obnoviti stanje u hrvatskim tvrtkama do 90.-tih kada su direktori uglavnom bili Srbi, učitelji, suci pa čak i portiri također, a krili su se iza KPJ.
Da je stajalište naše Zajednice ispravno vidi se po tome što niti jedna udruga u Hrvatskoj koje su inače skakale na zadnje noge za npr. imenovanje Hasanbegovića za ministra kulture ili kad su ismijavali hrvatske branitelje nazivajući ih „šatorašima“, i niti jedan ozbiljan medij do danas niti jednim slovom nije reagirao na ove velikosrpske pretenzije Milorada Pupovca i SNV-a osim što su prenijeli vijest i tako se svi stavili u službu Pupovčeve velikosrpske politike koja je posebno usmjerena na Hrvatsko Podunavlje. Zato se Pupovac koji sebe naziva predstavnikom Srpskog naroda u Hrvatskoj, neprekidno poziva na Erdutski sporazum iz 1996. godine.
Dakle, iako je u tom Sporazumu definiran rok njegova trajanja od 12+12 mjeseci Srbi se i danas pozivaju na njega i čak ga proglašavaju Međunarodnim ugovorom a niti jedna dosadašnja Vlada od 1998. do danas nije donijela Odluku o stavljanju Erdutskog sporazuma izvan snage. Bilo je sporadičnih izjava pojedinih političara i stručnjaka Ustavnog prava kako je taj Sporazum konzumiran i nema se smisla više na njega pozivati. Čak je i Ustavni sud RH donio takvu odluku ali za Srbe je on i dalje na snazi.
Stoga predlažem da s ovoga skupa uputimo Vladi RH zahtjev da pod hitno donesu Odluku da je Erdutski sporazum konzumiran u cijelosti završetkom Mirne reintegracije i da se stavlja izvan snage, odnosno da više ne postoji. Njegov sadržaj i rok trajanja je precizno definiran i nikako se ne može svrstavati u rang međunarodnih ugovora. Sličan zaključak smo donijeli na prošlom okruglom stolu.
2. točka dnevnog reda: ovu točku stavio sam na dnevni red zbog ponašanja Milorada Pupovca koji kadrovira, zapošljava svoje kadrove u državnim tijelima i usput prijeti destabilizacijom Vlade a sve u ime svih zastupnika nacionalnih manjina.
U Republici Hrvatskoj postoji 19 nacionalnih manjina. Neke od njih djeluju kroz udruge a neke i kroz političke stranke. To su (abecednim redom) sljedeće manjine: albanska, bošnjačka, bugarska, crnogorska, češka, mađarska, makedonska, njemačka, poljska, romska, rusinska, ruska, slovačka, slovenska, srpska, talijanska, ukrajinska i židovska.
Najbrojnija je srpska nacionalna manjima s preko 185.000 pripadnika. Osim putem stranaka nacionalne manjine sudjeluju u društvenom i političkom životu putem Vijeća nacionalnih manjima.
Pravo birati članove vijeća nacionalnih manjina (tamo gdje su bili predloženi kandidati) 2003. i 2007. na razini županije imalo je ukupno 348.450 birača, na razini grada ukupno 166.789 birača i na razini općina 91.745 birača.
Na izborima 2007. je glasovalo: na razini županije 33.365 birača ili 10,44%, na razini grada 15.760 birača ili 9,45% i na razini općine 14.617 birača ili 15,93%. Kao što vidimo izlaznost birača nacionalnih manjina je izrazito mala a na izborima 2011. bila je još manja. Bez obzira na izlazak na izbore, jedino srpska nacionalna manjina ima zajamčena 3 saborska zastupnika. Ustavni sud RH je svojim pravorijekom potvrdio da brojnost pojedine nacionalne manjine ne smije utjecati na prava pojedine nacionalne manjine odnosno da niti jedna ne može biti privilegirana u odnosu na drugu. Ako stajalište Ustavnog suda ikoga obvezuje, postavlja se pitanje ravnopravnosti pripadnika 18 nacionalnih manjina u odnosu na srpsku a da to pitanje nikada niti jedna nacionalna manjina nije do danas postavila ili direktno u Saboru ili preko Vijeća nacionalnih manjina ili Vlada svojih matičnih zemalja. Zakonom o pravima nacionalnih manjina definirana je neravnopravnost i u samoj srpskoj nacionalnoj manjini.
Srpski demokratski forum, kojeg zastupa Veljko Đakula, predsjednik Upravnog odbora, te Socijalistička partija Hrvatske – SPH, koju zastupa Milovan Bojčetić, predsjednik, podnijeli su prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 4. stavka 1. Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.
Ustavni sud RH pokrenuo je postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 4. Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (»Narodne novine« broj 80/10.) te je u stavku 1. ukinuo odredbe kojima se članak 33. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina dopunjuje novim stavcima 7. i 8.
PRIGOVORI PREDLAGATELJA
13. Predlagatelji suglasno navode da se člankom 4. UZID UZoPNM-a, kojim se članak 33. UZoPNM-a dopunjuje novim stavcima 7. i 8., pripadnici srpske nacionalne manjine dovode u neravnopravan položaj prema drugim nacionalnim manjinama u Republici Hrvatskoj budući da druge nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj slobodno osnivaju koordinaciju vijeća svoje nacionalne manjine za područje Republike Hrvatske, dok je pripadnicima srpske nacionalne manjine ta koordinacija nametnuta, odnosno propisana u obliku udruge građana koja se zove »Srpsko narodno vijeće«.
Predlagatelji smatraju da osporene odredbe nisu u suglasnosti s člancima 15. stavkom 1. i 43. Ustava.
Iz obrazloženja Ustavnog suda razvidno je da je SNV odnosno Milorad Pupovac svojim uspješnim manipulacijama i intervencijama u izmjene i dopune vlastitoga Statuta, te na temelju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, sebi osigurao apsolutnu dominaciju nad svim ostalim udrugama unutar cjelokupnog srpskog korpusa i moć donošenja odluka u njihovo ime a bez njihove suglasnosti. Naravno, on je kao vješt političar izmanipulirao i Hrvatsku vladu i cijeli Sabor jer je statut svoga SNV-a temeljio na Erdutskom sporazumu i Pismu namjere i registrirao se da SNV djeluje kao manjinska samouprava na teritoriju RH.
U ovom postupku Ustavni sud je o tome rekao:
22.1. Ustavni sud dužan je na kraju primijetiti da je u članku 1. Statuta SNV-a (pročišćeni tekst od 31. svibnja 2008.) određeno da SNV »djeluje kao manjinska samouprava Srba na području Republike Hrvatske«. U tom je smislu potrebno podsjetiti da je 13. prosinca 2002., u tijeku postupka rasprave o amandmanima na Konačni prijedlog UZoPNM-a Vlada Republike Hrvatske prihvatila »postignuti dogovor izražen kroz potpisani dokumenat amandmana od strane zastupnika parlamentarnih stranaka u kojim se termin manjinska samouprava promijenio u vijeće nacionalnih manjina…« . Iako nije jasno što u navedenim okolnostima SNV smatra »manjinskom samoupravom« . Ustavni sud primjećuje da Erdutski sporazum ne spominje nijednom riječju bilo koji institucionalni oblik organiziranja pripadnika srpske nacionalne manjine za područje Republike Hrvatske.
Što se tiče Pisma namjere Vlade RH, točka 9. glasi:
»9. Pripadnici srpske etničke zajednice mogu osnovati Vijeće srpske etničke zajednice. Vijeće se može obraćati predsjedniku države i hrvatskoj Vladi predlažući i promovirajući rješenja o pitanjima zajedničkog interesa za nacionalnu manjinu.« U tom je smislu ustavnopravno važna i činjenica ograničenog prostornog i personalnog važenja Pisma namjere. Ono se odnosilo na »dijelove Županije Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske koji su trenutačno pod
Prijelaznom upravom« (st. 2.). Prava predviđena u njemu vezala su se primarno i u pravilu uz »sve pripadnike srpske etničke zajednice iz područja pod Prijelaznom upravom« (st. 10.), dakle ne i uz one s drugih područja Republike Hrvatske, što govori i sam naziv Pisma namjere (»Pismo Vlade Republike Hrvatske o završetku mirne reintegracije regije pod privremenom upravom«).
Ustavni sud primjećuje da poslije stupanja na snagu UZoPNM-a (2002.) postaje suvišno bilo kakvo pozivanje na prethodno navedene akte kojima su dijelovi hrvatskog državnog teritorija reintegrirani u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.
Iz svega proizlazi da je gospodin Kompanović bio u pravu kada je na tiskovnoj konferenciji rekao da je najnoviji potez SNV-a i Milorada Pupovca dio šire politike i šireg plana za istok Hrvatske što je za nas koji ovdje živimo iznimno opasno i na što moramo glasno i oštro reagirati.
Branko Pek
Predsjednik Zajednice povratnika
Osječko-baranjske županije