Srbovanje Gorana Milića, srpsko vrbovanje Ivana Klajna i glazbene metafore Borisa Bizetića koje Srbi ne kuže
Goran Milić nije samo ludovao 1985. za autom zvanom sranje kroz gusto granje, a zovu ga i Yugo 45, nego je srbovanje produljio i sve do iza 600 godina boja na Kosovu. Obilježavali Srbi obljetnicu 600 godina od Kosovke bitke 1989. godine na Gazimestanu, a on se iz petnih žila gurao i progurao, jasno uz mig i odobrenje zločinca i ubojice Miloševića, da uđe kao glavnokomandujući u glavni organizacijski odbor srpske proslave 600 godina boja na Kosovu. Goran Milić, rođen 1946, kao sin Titova diplomata i žestokoga komunjare bio je tamo već početkom šezdesetih kao gimnazijalac veliki mangup s beogradskog asfalta, pa kad raspali vespom kroz grad i projuri u punoj brzini kroz sve semafore kroz srce grada i središnje velegradske prometnice kao da je sjeo u bolid formule 1, nema toga policajca koji ga smije zaustaviti i legitimirati.
Ako ga koji pozornik slučajno i zaustavi, onda bi mu Goran Milić prozborio da je guzonjin sin. Može se zamisliti kakav je to bio elektrošok za njega kad su ga Srbi nakon tolikoga njegovoga šlihtanja, srbovanja i ostaloga vrbovanja, šutnuli 1990. kao dotrajalu krpu i njime obrisali parket. Nije se ni 1990. sjetio da je Hrvat kad je imao 44 godine, nego je bio u još fazi Yutel srboslavenstva, a onda se koncem 1992. ili tek početkom 1993. sjetio da je Hrvat i kao što se vidi, sina je uglavio i progurao kao Plenkovićeva savjetnka. Što ga Milićev sin ima savjetovati, nego da se njegovome tati autošovinizam i mržnja prema svome rodu karijerno isplatila i za životno službovanje i srbovanje u Beogradu sve do 1990. on je nagrađen višegodišnjim šefovanjem i urednikovanjem na državnoj televiziji u Hrvatskoj. Umjesto da se u jednom pravcu i bez povratne karte, vrati u Srbiju, pa da u Srbiji poskakuje i podvriskuje uz Žikino kolo i Žikinu dinastiju, jer mu se Kosovska truba sa Kosova polja sve slabije čuje… on uživa u Hrvatskoj, koju je do svoje 46. godine života doživljavao jedino zemljopisnom pokrajinom, voljene mu Titove otadžbine Srboslavije, u kojoj se do 1990. ponosio svojim srboslavenstvom. Ne znamo samo je li problem u trubi ili u srpskim trubadurima izvan Srbije tipa Gorana Milića?
Za pretpostaviti je da su kao rođeni antisluhisti trubaduri ranga Gorana Milića kao glazbeni antitalenti prave srpske trube. I kao takvima jedino im paše kobasicijada, pasuljarenje i kupusarenje, uz ledeno srpsko pivce da im smiri pokidane živce i to na Saboru Dragačevskih trubača u Guči. Tamo gude dvotaktno uz gusle i Ruse i uz azijatsko arlaukanje teheranskog i istanbulskog orijentalnog melosa zurli, talambasa, te uz vrcanje šalvara i daira, imaju dva glavna glazbena sheet hita tipa: “Joj, joj Radoje, puče na dvoje,” ili “Stavio Ljubiša pivo da se ladi, pa zaboravio da ga izvadi.” Kad ih je kroz ova dva stiha zajebancije kroz šalu opisao u svojim folk hitovima iz sedamdesetih Hrvat iz Pomoravlja Boris Bizetić, frontmen “Rokera s Moravu”, Srbi su krivo skopčali da ih on zapravo slavi i hvali, a nisu osjetili koliko im se podsmijeva i izruguje im se do srži i do bola. Što bi rekao na sve to onaj stari srpski jezikoslovac Ivan Klajn u anegdoti iz osamdeset i neke, napisane u “Politikinom zabavniku”? “Srbi se zovu Srbi zato što ih stalno nešto svrbi.” Klajna su za razliku od Bizetića skužili što im je htio reći, pa umalo ostade i bez posla i bez glave. Epilog je bio lako predvidiv. Od tada je Ivan Klajn, čovjek miješane hrvatsko – židovske krvi, postao po službenoj dužnosti u Srbiji političkim Srbinom Mojsijeve vjere, ne bi li se pred Srbim iskupio za aforistički nestašluk iz 1983. godine i da bi uopće fizički ostao i opstao u Srbiji. No, oni što nemaju samo pamćenje zlatne ribice, sjećaju se i danas prepričavaju njegovu dosjetku iz “Politikinog zabavnika” iz 1983. godine. Imala je dugo “Politika” i to samo četvrtkom redoviti dječji podlistak zvan “Politika za djecu,” dok je preostalih šest dana išlo izdanje za odrasle. Kad su Srbi kolektivno podjetinjili i onda i podivljali od 1991. godine nije više izlazio dodatak četvrtkom “Politika za djecu”. Jer, Srbima je svaki dan od tad postao kao dječji “Politikin” četvrtak, onda i svaki tjedan, pa svaki mjesec, pa svaka naredna godina. Pričekajmo malo hoće li Srbi odrasti i prestati tiskati razne Informere, Telegrafe, Kurire i ostala izdanja i šund i kič revije s divljega Balkana, gdje se u oskudici ždere i dalje suha hrana.
Bojim se samo da ćemo na sazrijevanje i promjenu navika čitalačke publike u Srba pričekati toliko dugo, koliko ni Napoleon Bonaparta nije čekao, pa ni dočekao izbavljenje na Svetoj Jeleni. Treba čovjeku za dočekati tako što životni vijek dug kao u kornjače s Galapagosa, prahistorijskoga mamuta, a nije sigurno ni da bi Metuzalemu bio dostatan njegov biblijski život od 800 ljeta da dočeka trenutak kad Srbima neće svaki dan počinjati i završavati čitateljskim štivom srpskih medija na razini “Politike za djecu”, “Patkovgradskih vijesti” Paje Patka, Asterixa iz Obelixa ili Alana Forda.
HOP
