Marko Đurić uhićen, pa pušten i tako Albanci očitali lekciju Srbima i stavili im do znanja da su na Kosovu na tlu strane države.
Kao što slikovito opisuje srpski tjednik Tabloid o serijskim ljubavnim perverzijama srpskoga dvora gej političara, trojica ljubavnika Aleksandra Vučića su pored mnogih domaćih i stranih partnera iz svijeta visoke politike, svakako i Aleksandar Vulin, Nikola Selaković i Marko Đurić.
Upravo su njih trojica bili na vatrenome krštenju na Kosovu, gdje ih je njihov topli brat Vučić poslao ne bi li tamošnje Srbe pokušali preveslati preko vode hladne rijeke Ibra u Kosovskoj Mitrovici i uvjeriti ih u bajku u koju ne vjeruju ni djeca u vrtiću, kako Srbi s Kosova žive u Srbiji, a ne u državi Kosovo.
Vulin je sa srbijanskim ministrom (ne)kulture i (dez)informiranja Vukosavljevićem brzopotezno strojovođu srpskoga vlaka “istine” ubijedio da prije prijelaza državne granice Srbije i Kosova, okrenu kompoziciju vlaka natrag ka Srbiji. Srce mu je sišlo u pete kad je skužio da nije isto verbalno srati i onako u nakaradnom gej zanosu njegovoj ljubavi i imenjaku mu Aleksandru Vučiću cvijeće brati.
Mangupi oduvijek vele kako nije isto srati i cvijeće brati. Uvijek bilo, pa se i Vulinu i Vučiću spominjalo i štucalo, kad im se od nemila i nedraga do Kosova potucalo i smucalo, tamo gdje im mjesto nije i gdje odavno više Srbija ne stanuje. Vulin i Vukosavljević nisu imali dozvolu ulaska na Kosovo, niti su je tražili od kosovskih vlasti, koje oličavaju Thaci i Haradinaj, a to nisu učinili ni Marko Đurić kao direktor ureda za Kosovo i Metohiju sa sjedištem u Beogradu i predstojnik Vučićeva predsjedničkog ureda Nikola Selaković, nekoć resorni ministar srpske (ne)pravde u vrijeme vladavine Tome – gedže Nikolića.
I taman su Srbi počeli divaniti u upravnoj zgradi u središtu Kosovske Mitrovice, skupa svitom lokalnih Srba predvođenih gradonačelnikom Rakićem, kad im odjednom udari svima unutra i masi iskupljenoj izvana okolo zgrade suzavac na oči, a vanjski vođa srpske pobunjene gerile, uvezen, dakako iz Srbije, po imenu Marko Đurić, ne samo što proli suze od suzavca, nego nakon plakanja završi i s policijskim lisičinama na leđima, pa iz policijske marice i uz policijsku ophodnju i uhitbeni nalog ode izravno u zatvor u Prištinu.
Tako oštro, tvrdo i beskompromisno djeluju i postupaju u maniri pravne države vlasti na Kosovu. Što je Marko Đurić kao fantomski dužnosnik fantomske udruge, što navodno treba politički zastupati interese Srba s Kosova iz beogradske centrale na Dedinju, bilo što drugo nego primjerice isto takav srbijanski politički pijun Miodrag Linta ili Savo Štrbac s njihovom fantomskom udrugom tragikomične i znanstvenofantastične “Vlade RSK u izbjeglištvu.” ? Kosovske su vlasti predvođene Thacijem i Haradinajem dale pravi primjer hrvatskim vlastima kako su trebali u Zagrebu postupiti s Lintom i svim njemu sličnim protuhama i spodobama kad su nedavno uz brojno srbijansko političko vodstvo kao nepoželjni i nezvani gosti boravili u Hrvatskoj i izazivali, osobito na Banovini i Kordunu.
Bilo kako bilo, Marko Đurić je nakon višesatnog zadržavanja i ispitivanja pušten iz zatvora u Prištini, protjeran je u Beograd, a već se medijski pronijela vijest da mu je ubuduće zabranjen ulazak na teritorij Kosova, jer je, za razliku, recimo od kolege mu iz srpske delegacije Selakovića, jedini od svih Srba pristiglih iz Beogada uporno i tvrdoglavo ignorirao višednevne zahtjeve kosovskih vlasti da službeno i pismenim putem zatraži dozvolu ulaska na Kosovo.
Zato je Đurić i uhićen, a ne i Selaković, jer se on pismenim putem pravodobno obratio kosovskim vlastima, te ga samo zato nisu uhitili. Svakako, Vulin bi podijelio sudbinu Đurića da je kročio na tlo Kosova, jer je i on do posljednjeg trenutka odbijao zatražiti dozvolu kosovskih vlasti da može ući na teritorij Kosova, jer tvrdi u svojoj osebujnoj mašti da mu ne treba zamolba od bilo koga radi kretanja po vlastitoj zemlji. Prošle godine Vulin je ušao u Hrvatsku, obilazio četničke popove po manastirima od Obrovca nadalje da nitko nije reagirao i nakon toga naš ministar radi svoj posao?!
Premda Kosovari nisu imali vremena odgovoriti na službeno dostavljeni privitak Nikole Selakovića, Vulinu su očito dojavili poprečnim kanalima iz Beograda što ga čeka, bude li do kraja glumio ludilo, ili se, drugim riječima bude prirodno ponašao sukladno svome karakteru. I zato mu je upalila žarulja u posljednjem trenu, pa se predmislio i nije htio izazivati vraga do kraja, za razliku od Đurića, koji je do kraja tjerao mak na konac i u sali općinske zgrade u Kosovskoj Mitrovici i počeo nelegalno sazvani skup, koji je netom iza toga kosovska policija nasilno prekinula i nasilnike predvođene kolovođom iz Beogrda Đurićem privela pravdi i razumu, kad već nikako drukčije nije moglo. Ova jaka i žestoka pljuska je veliki udarac i šok za Vučića, neovisno od šarade koju je netom nakon uhićenja izveo u sprezi s Putinom s kojim je telefonski razgovarao ne bi li ostavio pred Srbima dojam čovjeka koji se može pouzdati u iznimno jakoga vanjskoga saveznika i suradnika i tako poručiti Srbima i Srbiji da, eto, ima tko pokrivati i podupirati njihove političke avanture u na tlu strane i međunarodno priznate države Kosovo. Vučić je brže bolje sazvao i izvanrednu sjednicu Vlade Srbije u povodu uhićenja Đurića, a sjednica nije navečer još ni počela, a Đurića su Albanci pustili iz zatvora u Prištini, uz uvjet da ga njihove oči više nikad u životu ne vide na tlu Kosova.
Tako je okončana još jedna srbijanska politička diverzija na tlu susjednih država i još jedan politički skandal u režiji srbijanskih vlasti. Marko Đurić je napustio Kosovo i poražen i ponižen, a TV snimke njegova javnoga sramoćenja, poruge i podsmijeha što je doživio kad su ga policjaci kao posljednega uličnoga klošara privodili u nazočnosti tisuća okupljenih građana ostat će mu vječno u sjećanju. Zasigurno, takvo javno poniženje i gubljenje ponosa i časti koje je doživio boli ga više od spoznaje, da, primejrice Tabloid stalno plasira svojim čitateljima u Srbiji kako su Marko Đurić i Nikola Selaković, već odavno oboljeli od AIDS-a, a nije daleko od završnoga stadija metastaze HIV zaraze i Aleksandar Vulin, ako je vjerovati u potpunosti obično dobro obavještenim izvorima Tabloida. Koje li moralne sramote i katastrofe za državu i narod koji se često ponosi i razmeće hajdučkim duhom i hrabrošću potomaka hajduka Janković Stojana, ali u biti imaju državnike i ministre tipa Vučića, Dačića, Vulina, Šešelja, ili ove iz drugoga gej vala srpskih političara poput Brnabićke, Đurića i Selakovića, koji su upravo preko gej lobija u srpskoj politici i dosegli visine srspke političke orbite. I tako je i Nikolica Selaković mogao zahvaliti svome vrtoglavom i vratolomnom usponu u karijeri isključivo kao ljubavnik gej dekana Pravnoga fakulteta u Beogradu Olivera Antića, lika koji je potkraj devedesetih bio najzaslužniji što je Šešelj na tome fakultetu dobio mjesto redovnoga sveučilišnog profesora. U gej obračunu istjerao je građanski orijetiranoga, isot tako po seksulanom prpedijeljenju gej Srbina, profesora Pravnoga fakulteta Stevana Lilića, žestokoga o osvjedočenoga protivnika fašiste Šešelja. No, gej fašist Oliver Antić, najprije član SPS-a, potom i SRS-a, doveo je na taj faks umjesto gej političara iz GSS-a Vesne Pešić, dakle Stevana Lilića, na njegov upražnjeno mjesto predavača Vojislava Šešelja. Prije Šešelja, koji je postao na Pravnom profesor koncem devedesetih, početkom toga desetljeća politički su rehablilitirali i vratili za predavača i Kostu Čavoškog, radi zalsuga za odlično obavljen posao političke špijunaže u korist Slobodana Miloševića, jer je kao prava drukara cinkao policiji sve istinske protivnike njegovoga druga iz studentskih dana Slobodana Miloševića i gurao ih kao lažni Miloševićev oporbenjak i trojanski konj ionako slabe srpske oporbe, na političku robiju. Morao se Čavoški tako jadno i bijedno sramotiti kad mu je bilo već 49 godina života 1990. jer je i taj fakultet završio samo zahvaljujući obzirnosti njegovoga komunjarskoga pajtosa Miloševića, kad se sprdao na predavanju na račun staroga profesora Simovića, ovaj ga izbacio sa predavanja i prijetilo mu je zbog vrijeđanja i ponižavanja profesora i trajno izbacivanje sa studija fakulteta. No, pripadanje komunjarskoj zločinačkoj sekti sačuvalo je Čavoškog najtežih posljedica, ali i uz pomoć kolege mu i prijatelja iz studentskih dana Slobodana Miloševića, koji je za njega svjedočio pred nastavnim zborom da nije kriv jer, pored svega ostalog ima i defekt vizuelno ciničnoga smijeha i stalnoga izrugovanja sugovornika, čak i kad šuti, jer, zaboga dragoga, reče i ne poreče njegov drveni odvjetnik Milošević, njegov prijatelj Čavoški ima, zamislite teško snairanu fascijalnu paralizu, te ga sirotoga ljudi neupućeni krivo doživljavaju. Nakon te epizode, Čavoški i MIlošević su, po svjedočenju njihovoga kolege iz generacije Vasilija – Pipera Markovića, crnogorskoga zemljaka Jevrema Brkovića, ni krivoga, ni dužnoga, zajedničkim snagama izbacili jednoga mladoga i nedužnoga kolegu sa Pravnoga fakulteta, vršeći politički pritisak na nastavničko vijeće da mu se trajno zabrani studiranje na Pravome fakultetu jer je taj zlosretni momak i njihova politička žrtva, za njih dvojicu “klasni neprijatelj države i naroda kao antikomunist, neprijatelj socijalističkoga sustava, samoupravljanja i radnoga naroda.” I tko zna što su sve još nakitili nevinome čovjeku, samo u znak paklene osvete što se drznuo pobijediti ih u tradicionalnom sveučilišnom netjecanju u besjedništvu, za što je taj momak kao pobjednik glasovima žirija u čijem su sastavu bili i profesori i studenti, pobijedi dva državna komunjarska, potom u kasnijoj njihovom životnoj dobi i fašostička državna projekta Srbije Miloševića i Čavoškog. Nisu mu mogli oprostiti što se usudio pobijediti ih kao bolji i darovitiji govornik. Nakon takve političke objede od strane Miloševića i Čavoškog, tome mladiću je bilo zabranjeno studiranje kao neprijatelju države i naroda na bilo kom drugom fakultetu, zlovoljom kriminalne i terorističke komunističke Jugoslavije. Izgubljene novčane nagrade kao i obećanog nagradnoga putovanja na Kopaonik kao pobjedniku natjecanja, više se ni sam nije imao kad sjetiti kad ga je takva životna nevolja snašla kao grom iz vedra neba. Nedugo zatim, to tradicionalno natjecanje je nakon više desetljeća stalnoga održavanja ukinuto, ponajviše radi revolta studenata i cjelokupnog poštenog dijela javnosti u Beogradu, gdje se još tih šezdesetih čulo taj skandal u režiji i izvedbi Miloševića i Čavoškog. To je bilo ono najgore i najcrnje amoralno ljudsko pederisanje Miloševića i Čavoškog na račun čovjeka koji im ništa nije skrivio, osim što se usudio pobijediti ih kao konkurente na natjecanju u organizaciji fakulteta kao talentiraniji i bolji govornik. Teško je reći je li čin njihovog takvoga pederisanja ogavniji i skaradniji od onoga seksualnoga pederisanja muške kurve Vojislava Koštunice. I njega željeli Srbi u paketu sa Čavoškim vratiti za katedru Pravnoga fakulteta 1990. godine, nakon 16 – godišnje stanke i političkoga izbacivanja sa toga faksa 1974. kad je navodno najuren kao politički nepoćudni mladi asistent. No, brzo se lažni disident Koštunica udomio na Institutu društvenih znanosti Srbije, a tek tamo je morao imati crvenom komunjarskom bojom ofarban kljun da bi uopće ostao i opstao na poslu. Koštunica se zahvalio na pozivu i ponudi da se vrati na faks, jer je imao dojavu da će o njemu javno progovoriti jedan mladi student iz 1974. godine, kojega je Koštunica mjesecima kao homoseksualni manijak progonio i ucijenjivao da može položiti kod njega kolokvij samo ako pristane s njim voditi ljubav i postati mu stalni seksualni partner. Taj je momak to odlučno odbio, prijavio je ucjene i prijetnje od strane Koštunice fakultetu, te je nakon izvođenja dokaznoga postiupka, Vojislav Koštunica najuren sa toga fakulteta kao agresivni i opasni gej kauboj, a ne kao tobožnji politički disident. On to nikad nije u životu ni bio, nego omiljeno i umiljato janje svakoga srbijanskoga političkoga sustava. Njegovim stipama i tragovima nastavljača neslavne gej tradicije Pravnoga fakulteta nastavio je i Oliver Antić, dekan Pravnoga iz doba Šešeljeve profesure, potom i Nikolićev savjetnik i srpski veleposlanik u Portugalu, a nadasve još zarana gej mentor za studentskih dana Nikole Selakovića, današnjega predstojnika ureda predsjednika Srbije, iste gej fele, Aleksandra Vučića. Dakle, tu je vertikala povezivanja u karikama i spiralama gej lanca srpske politike zorna i posve prozirna. I kad je još za studentskih dana buknula platonska ljubav istojeba, dakle, deklariranih homosa Olivera Antića i Nikole Selakovića, ovome mlađem pederu bio je zajamčen napredak u karijeri čim završi faks. U međuvremenu, njegov gej mentor Antić bio je i savjetnik Tomislava Nikolića, dok je on predsjednikovao šumadijskim pašalukom, ljubitelja Istambulske konvencije, a Nikolić je gej savjetnika Antića na kraju balade nagradio i postavljenjem za opunomoćenog najvišeg srbijanskog predstavnika u inozemstvu, točnije u Portugalu, gdje je u Lisabonu Oliver Antić bio mandatni veleposlanik Srbije, premda su mu Portugalci teška srca dali vjerodajnice kao višestrukom skandal majstoru, neovisno od njegovih seksualnih izopačenosti, jer on ionako ima pregršt nedjela u karijeri, da to ne bi stalo u samo jedan roman. Ako znamo da je u izbornoj kampanji u Srbiji Vučiću jedina ozbiljnija potpora iz akademskih krugova u Beogradu i u Srbiji stizala s njegovoga matičnoga Pravnoga fakulteta, gdje je ustoličio na čelna mjesta Simu Avramovića i Mirka Vasiljevića, ljude njemu politički bliske i znane mu još iz doba kad je on tamo briljantno studirao, polažući svai ispit preko tri unaprijed naručena ispitna pitanja preko SRS i SPS političkih veza i javnoga gaženja i obesmišljavanja vrijednosti i značaja studija u očima normalnoga svijeta, onda je zaključak iz svega posve jasan. U bespravnoj državi poput Srbije, gdje je diplomirani pravnik Aleksandar Vučić polagao sve ispite dobijajući uvijek i uredno po tri ispitna pitanja tjednima ili čak i mjesecima prije polaganja ispita, bilo bi doista čudno da se takav čovjek na vrhu piramide vlasti, nije i okružio ljudima istoga mentalnoga sklopa, karaktera i morala poput raznih Vulina, Đurića, Selakovića. Sličan se sličnom raduje, a uz njih takve moralne nakaze i ljudske nakarade Srbija i dalje u zadnjoj europskoj čekaonici samuje i čeka možda kojim ludim čudom bolje dane da joj nekad jednom i svane, samo ako se već jednom konačni i opameti i odbaci ovakve opisane ljudske zablude koji imaju svaki ponaosob i više od tisuću i jedne ljudske mane.
HOP
