Rani hrvatski admirali, drevni ilirski Skerdilaidas Ardilaidos i Demetrius Pharensis, zatim srednjovjekovni Hrvati “Archon Khadzon” i pola legendarni Harvatye Maryakir u 10. i 11. stoljeću dux marianorum Maryan sam Družac, Maryan II Deoadat, Maryan III Berigoy, Maryan IV Rusin, Maryan V Slavac, Maryan VI Jakov, također u 12. i 13. stoljeću Yuran Kadzik sam, Nikol sam Kadzik, Brenna Kadzik III, IV Sebenna Kadzik, Maldukh Kadzik V, VI Kholman Kadzik, Nikol II Kadzik, Tollen Kadzik VIII, IX Ossor Kadzik, Radosh Kadzik X, Bogdan Kadzik XI, a posljednji srednjovjekovni admiral bio je Vice Bune – Petrov, iako su istodobno mediteranski susjedi često pragmatično oslabili sve hrvatske flote kao takozvane “pirate” čakavskim Hrvatima u srednjovjekovnoj obali Jadrana imali su jasnu razliku između pravog pravnog admirala službene državne mornarice pod nazivom “maryakir”, a drugi nelegitimni glavar pljačkanje brodova tada pod nazivom “shundrakir” postoji na primjer Sarracens ( Saraceni ) i sličnim.
Općeprihvaćeni međunarodni termin “admiral” je izvorno nastao kraćenjem iz arapskoga “amir al – bahr” ( što približno znači gospodar mora ), jer su srednjovjekovni Arapi oko Arabije i na Sredozemlju prvi imenovali službene čelnike svojih ratnih flota približno u smislu današnjih admirala. Potom je asimilacijom iz toga arapskog u srednjovjekovnom novolatinskom preuzeta slična pomorska titula “adiratus”, koja je postala osnovicom za noviji pojam pomorskog admirala u većini europskih jezika. Međutim, rani su srednjovjekovni Hrvati još od prve pojave naše flote na Jadranu i Sredozemlju zbog svoga inodoiranskog praiskona već imali mimo toga arapsko – latinskoga pojma i svoj vlastiti staročakavski naziv pomorskog čelnika “marjaki” koji je baštinjen od prapovijesnoga “marjaka” iz Aveste. Toga našeg srednjovjekovnog “marjakira” poznaju sve do danas mornarski starci jadranskih otoka, na primjer u Kvarneru i donedavna u Dalmaciji, a u srednjevjekovnim starohrvatskim spisima na latinskom se isti mornarički čelnik isto spominje romanizirano kao “dux marianorum”. Međutim, naši jezično i pomorski nestručni jugoistoričari i Vukovci su to nezgrapno preveli kao tzv. “vojvoda od morjana” ili novosmišljeni smiješni “morovođa”, čega nema nigdje u starohrvatskim tekstovima prije 20. stoljeća, a niti u domaćim govorima istočnojadranskih starosjedilaca. Dapače, za razliku od srednjovjekovnih sredozemnih susjeda i jugoistoričara – minimalista, koji svako hrvatsko brodovlje zbog pragmatične konkurencije pogrdno nazivaju “gusarima”, sami pomorski čakavci na Jadranu već od srednjeg vijeka imaju svoj pomorski kodeks časti i jasno razlikuju dva posebna pojma za pomorske čelnike. Službeni admiral prave državne flote koji se čakavski zvao “marjakir”, te legalni pljačkaški vojvoda gusarskog brodovlja koji se čakavski nazivao “šundrakir”, na primjer gusarske vođe Saracena i slični.
Slične besmislice su Vukovi jugoslavisti i jugoistoričari u 20. stoljeću izvodili također i s nazivima starohrvatske flote, tj, naše mornarice. Općepoznati međunarodni pojam “flota” potječe iz srednjeivjekovnog francuskog “flotte”, dok je kod nas već duže uvriježena novovjekovna književna istoznačica “ratna mornarica” ili općenito brodovlje. Od toga je raniji staročakavski domaći naziv “navje” koji je do danas poznat kod pomorskih staraca na Kvarneru, a inače potječe iz perzijskoga “navya” i prapovijesnog “navaya” iz Aveste u značenju pomorske flote, odnosno, mornarice. Međutim, unatoč tih ranijih književnih i narodnih dijalektalnih naziva, Vukovi jugoistoričari su za starohrvatsku ratnu mornaricu izmislili suvišni i besmisleni pojam tzv. “plavojska”, koji na hrvatskom zvuči priglupo, jer ta ista “plavojska” kod nas u hrvatskoj ikavici zapravo označuje svjetlokosu žensku plavušu ii po romanskim jezicima blondina, pa izvorno nema nikakve veze s morem i plovidbom, osim u nestručnim glavama jugoistoričara i njihovih novih epigona.
Treća su slična jugoistorijska besmislica njihovi unatrag nametnuti nazivi neretvanskih i starohrvatskih tzv. “knezova”. Kod jugostoričara iz 20. stoljeća se naši srednjovjekovni banovi redovno navode kao “dux Croatorum” i slične zbog jednačenja po srbosti. Vjerodostojan prijevod toga treba biti čelnik ili vođa Hrvata. Za razliku od rusko – srpskog “knjaza”, u staroj hrvatskoj tradiciji i šire u Bosni i Crnoj Gori se kod nas pejorativno niži naslov “knez” uglavnom ne odnosi na višega vazalnog čelnika – vladara, nego tek na lokalnoga seoskog načelnika ili najviše gradonačelnika, tj, do razine župana ili još niže, pa je kod nas niži knez uvijek podređen banu i njihovo izjednačenje je besmislica. Stoga, uvredljivo – pejorativni nazivi tzv. “hrvatski knezovi” u verziji jugoistoričara “minimalista” djeluju priglupo i nestručno. U izvorno hrvatskoj nomenklaturi i tradiciji se vazalni vladar uglavnom stručno naziva ban, a neovisni je kralj. Zato u južnoj primorskoj Hrvatskoj i Dalmaciji nisu vladali nekakvi srednjovjekovni “knezovi”, nego uglavnom naši banovi.
Mogućih pravih knezova bilo je kod Hrvata samo u ranoj Panonskoj ili sjevernoj Hrvatskoj ( Slovinje ), od kojih je najpoznatiji naš pravi slavenski knez bio Ljudevit Posavski, dok su južnije uz Jadran bili samo vazalni banovi ili općenito i neodređeno u prijevodu kao “čelnici” ( dux ). Kod ranih dalmatinskih ( latinski comes ili princpes ) u značenju autonomni vazal, dok im je srboslavski naslov tzv. “knez” uglavnom nametnut naknadno od jugostoričara “minimalista” i to tek kasnije u Jugoslaviji 20. stoljeća. Naprotiv, sjevernije u Slovinju, gdje je bio izražen općeslavenski utjecaj, još od početka 8. i 9. stoljeća je bio češći javni naslov “knez” sve do Ljudevita Posavskog, nakon čijeg sloma pod jačim južnijim utjecajem zbog postupnog približavanja i ujedinjenja s južnijom banskom Hrvatskom u Dalmaciji i tu na sjeveru zatim sve više prevladava u 9. stoljeću osobita hrvatska titula “ban” približno nakon Pribine I Panonskog.
Dragan Ilić
HOP