Ivica Dačić nakon trovanja kozjim gulašem u Africi treba pročitati knjigu srpskoga skladatelja i gurmana Vojislava – Vokija Kostića pod naslovom: “Kako sam pojeo samoga sebe!”
… I kad pročita tu Kostićevu knjigu recepata gastronomije od korice do korice, skužit će da je kanibalizam kad jede meso vrste kojoj pripada…
Otišao Ivica Dačić u Afriku, da u Burkini Faso posadi ljutu papriku… papriku ljutu, crvenu i žutu… kad ono objed mu nije sjeo, ma što sjeo, zamalo mu je i presjeo da ne ode u vječna lovišta i trajna podzemna skloništa. I dok je ministar prasac glavonja iz srbijanskoga kamenoloma bio na infuziji odjela za intenzivnu njegu bolnice u Burkini Faso, jasno nije bilo malo onih što su požalili što u gurmanskome zanosu proždrljivi Dačić nije uzeo još barem koju žlicu kozjega gulaša, jer otežao bi tako sebi situaciju, ali olakšao bi napaćene duše mnogih ljudi što ih je od ratnih devedesetih, pa do današnjih dana unesrećio. Ne mogu u isto vrijeme svi biti sretni i sve Dačićeve koze, pa još pripravljene kao kozji gulaš, na broju. Ivica Dačić, to debelo zlo što gazi ovo tlo, preživio je životnu dramu na Veliki petak. On kao klasična srbenda spaja gurmanskim bahanalijama obilježavanje svih blagdana i katoličanstva i pravoslavlja tijekom godine, iako je u duši izaslanik Sotone, ali samo to čini kako bi udovoljio svojim hedonističkim požudama i strastima. Njegov Bog nije Isus Krist nego Lucifer. Malo je falilo da zbog te pohotne strasti U Burkini Faso fasuje grobljansku parcelu. I teško je pitanje za lak odgovor, što jače i tvrđe zveči kad se udari prstima: krupan komad bostana na tržnici ili kad se prstima lupi Dačićeva prazna glava na lubanji oblika tikve? Možda tikvan ima okruglu krumpir glavu voljom majke prirode, ali je u cjelini kao čovjek jedan veliki komad blata. No, kako je danas nedjelja i Uskrs koji se kalendarskom voljom poklopio s prvim travnjem, svjetskim danom šale, nije zgorega prepustiti riječ i humoristički raspoloženim čitateljima i diskutantima portala Direktno.hr, koji su na vrlo zanimljiv način riječima oslikali Dačivevo trovanje kozjim gulašem u Burkini Faso. Izdvojili smo neka posebno jaka i dojmljiva opažanja čitatelja portala Direktno.hr o Dačićevoj burnoj afričkoj epizodi.
Ante Mandarić: ” Napila se svinja,”
Mario Kišur: ” Kako mu neće biti zlo, pa to je kanibalizam.”
Mladen Šubić: ” Govedo pojelo kozletine, naravno da je kanibalizam.”
Luka Lukić: “Siguran sam da će skupina afričkih velesila, okupljenih oko Burkine Faso kao lidera te skupine biti presudna za ostvarivanje velikosrpskih interesa, pa zato u tom svjetlu treba istaknuti Dačićevu žrtvu. U interesu svih, i Kosovara i Srba na Kosovu, bolje bi mu bilo da seje u Prištini najeo baklava, tuljumba ili kremšnita.”
Mijo Maljković: ” Uzalud su sve Dačićeve i srbijanske žrtve. Kosovo više nikad neće biti dio beogradskog pašaluka i ingerencije velikosrbijanske kolonijalne vlasti.”
Miroslav Opačak: “Dobio sraćku, uh, što je smrdio.”
Željko Vilović: “Imamo dojavu da je on u stvari pojeo muda od jarca i tu su nastali problemi. Sad će reći da je kuhar iz Hrvatske.”
Marko Lučić: ” Čuj…Svinja Dačić…jela kozji gulaš. Laže srpska Svinja Dačić. Možda je guzio kozu, pa ga je opalila nogom u međunožje, pa se zato onesvijestio i razbolio…”
Iva Orković: Ovaj tip zajedno sa šefom Miloševićem pokrenuo je ratove u bivšoj SFRJ u kojima je okrutno ubijeno 200 000 ljudi. Uzmi samo strahote Lovasa. Lijeva štampa ga prati u stopu kao filmsku zvijezdu, a Tompson i Praljak i HOS-ovci koji su nas branili od takvih ubojica su za hrvatske ljevičare “zločinci.” Oprostite, s obzirom da izvrsno poznam ,mnoge činjenice iz 2. rata Luburić i Majsotorović, ma kakve zločine nesumnjivo počinili, imali su u mnogim slučajevima puno više ljudskosti nego Milošević, Dačić, Mladić i ini. Ciliga i još stotine drugih svjedoka ostavili su dosta pismenog traga, pa se već danas može objektivnije procjenjivati temeljem činjenica.”
Sve je u ovim čitateljskim komentarima lika i nedjela Ivice Dačića već jezgrovito opisano. Ivici Dačiću, niškoristi koja se pljunula, pogazila, te se uneredila kao svaki čovjekoliki majmun po prahu i pepelu vlastitih hrvatskih predaka i s tatine i s mamine strane, sutra će, ovisno od njegovih srebroljubivih i koristoljubivih potreba biti isto tako lako otkačiti i Srbe i Srbiju u koje se sad kune. Zna to i on, znaju to i Srbi, ali treba im takva korisna budala, a srbijanskim lakrdijašima treba i takva moralna nakaza, jer u potpunosti zaslužuju i oni njega, kao i on njih. Ostaje u Dačićevu slučaju samo dvojba, koju nisu u filozofskome smislu razriješili ni anitčki filozofi Stare Grčke kad su se uzajamno naklapali je li čovjek nastao od svinje ili od pavijana? Kako god bilo, spodobu Dačića, bude li jednoga dana politički kalirao u Srbiji, čeka izazov blistave glazbene ili filmske karijere u Srbiji. Nema te svinjarije usred Dačićeve smrdije, radi koje bi ga pustili niz vodu, kad već do sad nisu, a stalno im aferama i skandalima nudi nove blic hitove vlastite mega sheet produkcije. Dušan Kovačević, srpski scenarist i dramaturg, po ocu Srbin iz Šapca, što posvuda naglas ističe i Hrvat po majci iz Šibenika, to posvuda u Srbiji taji i pljuje i psuje po krvi majčine hrvatske obitelji, mogao bi i Dačiću kao kompletnome apatridu ponuditi neku buduću filmsku ulogu u njegovom serijalu bezbojnih i bezličnih srbijanskih kvazi komedija. Ako se kojim čudom jednoga dana i Kovačević, kao i sabrat mu u izdaji hrvatstva Dačić, preždere vlastitih izlučevina i završi na infuziji, Dačić opet neće izvisiti i ostati bez daha na aparatima. Jer, tu je i Siniša – Sliniša Pavić, ljigavac i jazavac koji sisa srpsku sisu kao monopolist snimanja filmsih sapunica u Srbiji. Tom rođenom Hrvatu iz Sinja za mjesto srpskoga veleposlanika u Grčkoj najveća referenca bilo je cijeloga radnoga vijeka u Beogradu pljuvanje, psovanje i vrijeđanje svega hrvatskoga i njegovi udvorički i ulizivački javni istupi u kojima je Srbijancima prodavao muda za bubrege kako su Dalmatincima bliže Nišlije i Leskovčani, otkud mu je rodom i žena Srbijanka, nego Hrvati iz Zagreba!?
I bio je toliko “hrabar” da se nikad u životu, ni u četiri zida svoga doma nije nasmijao nijednom duhu šumadijskoga pašaluka, ali se taj otpad, šljam i ološ od čovjeka Srbima uvijek znao pohvaliti kako ga je srbovanju naučio pokojni djed, jer su ga, veli Srbi nahranili onako izgladnjeloga kilom riže u zatvoru u Bokokotorskome zaljevu tijekom Velikoga rata od 1914 – 1918. a tamo je uhićen, veli Pavić kao vojnik Austro – ugarske vojske. I onda ima ljudi što kažu kako netko pretjeruje metaforama kako se pojedini bezljudi prodaju neprijatelju za kilo riže. Siniša Pavić, kao i Dušan Kovačević ili Ivica Dačić i njima slične protuhe i utvare su živi dokaz da je to i doslovno tako. Čega se pametan srami, time se njih trojica i njima slične hrvatske izdajice hvale, a Srbi rado i objeručke prihvaćaju u zagrljaj takve budale za anale. Hrvatskom izdajniku Ivici Dačiću je za nijansu malo teže nego hrvatskim izdajnicma Dušanu Kovačeviću ili Siniši Paviću. Jer, kad ga budu angažirali kao glumca naturščika, imat će samo jedan problem. Ne može iz objektivnih okolnosti onako visok metar i šumsku jagodicu uletjeti u puni filmski kadar. Trebali bi onda Kovačević i Paviić, sabrata im po izdaji hrvatsva, tražiti dalekozorom, sem ako ih debeli lisac iz srpskoga kokošinjca ne prevari i popne se na ljestve, samo ako imaju nosivost za svinju tešku stotinu kilograma žive vage. I samo tako s visine balkona, Dačić može vidjeti kako i Kovačević i Pavić, kao i on sam, jedu govna. Mora se popeti na filmske ljestve da u krupnome planu to snimi. Jer, kad je dolje iz žablje perspektive, gorostas visok metar i žilet ne može snimiti da kao veliki srpski govnar ima veliku konkurenciju u govnarima Dušanu Kovačeviću i Siniši Paviću.
HOP
