Jugosrpski ljevičarski povjesničari u Hrvatskoj u službi i interesu krivotvorina srpske historiografije izmislili pojam “”Neretljanske kneževine” i zlonamjerno zanijekali njen hrvatski etnički korijen
Titula starohrvatskih hrvatskih pomoraca dux Marianorum jedinstven je dokaz da Srbi na hrvatskom Jadranu nisu uopće živjeli tijekom srednjega vijeka, iako Srbi cijelome svijetu uporno podastiru laži o nepostojećim katoličkim Srbima na hrvatskom Sinjem moru
U doba hrvatske dinastije Trpimirovića Jadranom je krstarilo pet Marjana, predvodnika starohrvatske srednjevjekovne mornarice
Onomastika, etnokultura i antropologija takozvanih srednjovjekovnih “Neretljana” uglavnom upućuje na njihov neslavenski iskon bilo od autohtonih antičkih Ilira – Delmata ili od doseljenih indoarijskih Hrvata, što tu potvrđuje i nova biokemijska genomika pučanstva s razmjerno najnižim udjelom u Dalmaciji i Hercegovini slavenskog haplotipa R1a/Eu 19 i najvišim udjelom Dinaraca tipa I1b( Eu7 u iznosu od 60 – 71%. Tu je od Neretve do Poljica također najveće obilje u Hrvatskoj arheonalaza dualističke simbolike i mazdaističke ikonografije, pa poljička prijestolnica Gata ( što na indoiranskom znači prijestolje ) i to nekršteno područje u srednjovjekovnim dokumentima nosi još i naziv Pagania. Ovo je srednjovjekovna Orontska banovina ili na latinskom nazvana ducatus Maroniae, sa 3 župe: Rastok ( Cetina ), Dalen ( Duvno ), Mokron ( Biokovlje ) i još istočnije Oront ( donja Neretva ). Na moru ta banovina obuhvaća pod starim imenom otoke Brač, Lesno ( Hvar ), Kurkar ( Korčula ), Mileće ( Mljet ), Rat ( Pelješac ), Jiš ( Vis ), Bući ( Buiševo ), Šuša ( Sušac )… Njihovi elitni pomorci Marjani ( na indoiranskom marjani ima značenje plemića i bojovnika ) bili su najbolji srednjovjekovni pomorci na Jadranu, a kopneno ratno plemstvo katunari ( od perzijskog katunar ), su najžešći hrvatski bojovnci i tvrda jezgra našeg naroda, pa su imali važnu ulogu pri uzastopnom uskrsnuću hrvatske države u 12. stoljeću, pa u 2. svjetskom ratu i sada ponovno.
Takozvana “Neretljanska kneževina” je jedna od najvećih podvala jugoistorije hrvatskih “minimalista”, sklepana uz ogromni trud zbog opravdanja srpskih prodora u Dalmaciju. Po jugomistifikaciji, to bi bila neoprijedijeljena slavenska zemlja prijelaznih Srbohrvata ili čak pomorskh Srba na Jadranu, iako je čak do 13. stoljeća baš to područje ostalo najmanje slavensko i izrazito pomorsko, jer zasebne “Sklavinije” u srednjovjekovnom zaleđu počinju tek istočnije od Neretve. Prije tih jugoobmana u 20. stoljeću tu nema ništa etnički posebnog osim pomorstva i titule dux Marianorum ( na čakavskom marjakir ), što je stoljećima bila standardna titula starohrvatskih admirala Jadrana. Dosad nigdje u svijetu nije poznato da bi flota i admirali bili neka posebna država u državi, osim jedino u našoj ideološki izvrnutoj jugoistoriji. U domaćoj pomorskoj dinastiji ranijih neretvanskih admirala u doba hrvatskih Trpimirovića je tu poznato 5 Marjana kao predvodnika starohrvatske mornarice: Marjan I Družac, Marjan II Deodat, Marjan III Berigoj, Marjan IV Rusin, Marjan V Slavac i Marjan VI Jakov. Nakon propasti posebne Kraljevine Hrvatske, tu još nastavljaju djelovati kao banovi i admirali još desetak sličnih iz druge omiške dinastije Kačići.
Marjan I Družac ili na latinskom Drosaicus, je oko godine 839. prvi zapisan pomorski čelnik u Hrvatskoj. Bio je suvremenik i hrvatski admiral u doba dalmatinskog bana Mislava od 835. do 840. kada uspješno ratuje na Jadranu u obrani naše obale i otoka protiv napada Venecije za osvajanjem istočnoga Jadrana. Od njegova doba počinju na Jadranu i prvi gusarski napadi islamskih Saracena, koji već pljačkaju po obali i otocima, pa love i prodaju naše roblje na Siciliju i maursku Španjolsku. Ti uzastopni mletački i još i saracenski napadi ( čija je postojbina na tlu današnjega Tunisa ), su vjerojatno bili glavnim uzrocima da se tada u Dalmaciji morala pojačati brojnija hrvatska flota i zato postaviti posebnoga starohrvatskog admirala s titulom dux Marianorum.
Božidar je poznat kao drugi sposobni admiral neretvanske mornarice, koja je godine 840. u doba dalmatinskog bana Držislava I ( 840 – 846 ) uništila moćnu mletačku flotu dužda Petra Tradonika. Kao vazalni saveznik Bizanta, Božidarova flota od onda također vodi žestoke pomorske bitke s arapskim Saracenima, koji su baš od njegova doba počeli napadati Jadran i pljačkati naše otoke. Nakon Marjana Božidara u idućih stotinjak godina nije nam poimence poznato par sljedećih starohrvatskih admirala, jer vjerojatno nisu sujdleovali u ključnim pomorskim sukobima. Marjan III Berigoj ( na latinskom Berigous od 1026 – 1050 ) je drugi i najmćniji starohrvatski admiral u doba najveće Kraljevine Hrvatske za najjačeg vladara Stjepana III Dobroslava ( 1035 – 1057 ), kada Hrvatska ima u vlasti osim prostranog zaleđa od Mure i Dunava također i cijelu istočnojadransku obalu od Raše pa sve do Drima i sve jadranske otoke čak do Tremita. Tada je za držanej i obranu tolike obrane i otočja doista bila neizbježna snažna mornarica s posebnim jakim admiralom, koja je vjerojatno podjednaka kao i u najjače doba kralja Tomislava. Berigoj je imao 3 sina i kasnijih hrvatskih admirala Jakova, Rusina i Slavca. Marjan IV Rusin oko 1060 – 1073. je peti poznati starohrvatski admiral Jadrana u doba našega moćnog kralja Petra Krešimira IV ( 1057 – 1074 ), ali tada Hrvatska već gubi najjužnije obale i otoke južno od Neretve zbog pomorskih napada Normana, u kojima je po nejasnim navodima možda zarobljen i sam Slavac, pa su ga morali otkupiti predajom južne obale. Admiral Slavac je Rusinov brat i genealoški važan, jer je oženio princezu Nedu, kćerku kralja Krešimira. U njihovom braku je rođen Krešimirov unuk Petar II Slavac, koji je kasnije postao zadnjim hrvatskim kraljem, poznatim kao Petar ( Svačić ) Snachic – Slavac, u kojemu su se time krvno spojile kralejvska dinastija Trpimirovića i admiralska loza neretvanskih arijskih Marjana.
Dragan Ilić
HOP
