Hrvatski pomorci još u 16. stoljeću kročili su na američko tlo u Sjevernoj Karolini, a u posadi Columbovih brodova 12.listopada 1492. nekoliko dalmatinskih Hrvata bilo je sudionicima povijesnoga otkrića Amerike
“Gdje li sve hrvatska noga nije stala? Koračala je po vrhovima Anda i podzemnim hodnicima rudnika Perua, Bolivije i Sjedinjenih Američkih Država. Bila je na Aljasci i Ognjenoj zemlji. Pustila je korijen u brazilskoj prašumi, zamrznutoj Patagoniji i vrućem pijesku sjevernog Čilea. Teturala je na palubi broda uz kalifornijsku obalu, ali i na Parani, Urugvaju i Missisipiju. Klecala je pod teretom u luci Buenos Airesa, ali i pred križem u hrvatskim crkvama. Navlačila je gumenu čizmu luizijanskog oštrigara, ali i finu gradsku cipelu čileanskog poslovnog čovjeka. Doticala je pozornicu Metropolitena, ali je gazila i prljave podove saluna i boardinghousea. Išla je pravim putem, ali i prečicom, pa i stranputicom. Stotinu puta se uputila kući u Hrvatsku i isto toliko puta ostala u Americi…”
Tako bismo kroz zabilješku profesora Ljubomira Antića iz knjige “Hrvati i Amerika” ukratko mogli sažeti tešku, ali i slavnu povijest hrvatskih iseljenika. Ta je povijest obilježena brojnim legendama, uspomenama i pričama koje govore o neustrašivosti, otvorenosti, snalažljivosti, pa i ludosti naših predaka, koji su, bježeći od neimaštine ili političkog terora, pokušavali podizati nove domove daleko u slobodi tuđine. A poznato je da su Hrvati stoljećima naseljavali i najudaljenije dijelove svijeta. Zapravo je danas hrvatske tragove moguće pronaći na gotovo svim meridijanima i paralelama, gdje je kročila ljudska noga. Međutim, jedan trag na obalama američke savezne države Sjeverne Karoline, koju zapljuskuje Atlantski ocean na američkom istoku, mogao bi uveliko promijeniti povijest doticaja Europljana s novootkrivenim američkim kontinentom. Isto tako, mogao bi uveliko pridonijeti slici Hrvata kao velikih pomoraca i istraživača koji su slijedili Columba.
No, sve počinje jednom legendom koja se u Dalmaciji počela prepričavati polovicom šesnaestoga stoljeća. Prema kazivanju starih Dubrovčana, a navodno u nekim povijesnim zapisima, oko 1540. godine iz Dubrovnika su za Ameriku isplovila dva broda, a na njima su uglavnom bili hrvatski bjegunci pred turskom najezdom iz Bosne i Hercegovine. Prolazili su mjeseci i godine, a brodovi se nisu vraćali, niti se čulo o sudbini njihovih pomoraca i putnika. Nekoliko godina kasnije, drugi dubrovački brodovi koji su se uspješno vratili iz Amerike, donijeli su crne vijesti, kako su se brodovi razbili na opasnim hridima strmih istočnih obala nadomak slobode, a mogućim preživjelima izgubio se svaki trag. Neki povjesničari smatraju da se to dogodilo 1558. godine, a neki spominju i druge godine. Međutim, za ovu priču godina je zapravo irelevantna, jer da nije uslijedio nastavak priče, bila bi to još sasvim obična sudbina, kakvih je zapisano na stotine u dalmatinskim arhivima i srcima tužnih obitelji, koje su zagledane u more čekale sinove da se vrate. Naime, takva putovanja u 16. stoljeću bila su uobičajena, jer su Dubrovčani bili na glasu kao odvažni pomorci, istraživači i diplomati, a Hrvati u Dalmaciji, čak i u stranoj literaturi, nazivani su jednima od najboljih pomorskih naroda u Evropi. Na kraju, više je autora koji tvrde kako je nekoliko Dalmatinaca bilo na Columbovim brodovima u trenutku povijesnog otkrića Amerike 12. listopada 1492. godine.
Dragan Ilić
HOP
