“Tri objekta na Starom sajmištu – Centralna kula, italijanski i čehoslovački paviljon – dogodine će biti obnovljena i pretvorena u prostor za izložbe, predavanja i naučne skupove o holokaustu. To bi trebalo da bude začetak budućeg memorijalnog kompleksa, u spomen na hiljade Jevreja, Srba i Roma koji su u toku Drugog svetskog rata tu stradali, kaže Željko Ožegović, predsednik gradske komisije za utvrđivanje stanja na području spomeničkog kompleksa i kulturnog dobra „Staro sajmište”.
– Mesto mora da se sačuva od zaborava i to je ljudska i moralna obaveza svih nas. Grad je pokrenuo tu temu, ali je neophodno i da se država uključi, jer država stoji iza svih sličnih memorijalnih kompleksa u svetu, pošto oni nadrastaju nivo lokalne zajednice – ističe Ožegović.
Projekat rekonstrukcije i revitalizacije kule i paviljona, koji su u vlasništvu grada, poveren je Zavodu za zaštitu spomenika kulture. Aleksandra Fulgosi, arhitekta zavoda zadužena za taj posao, kaže da
će se početi od Centralne kule.
Ideja je da kula ne bude samo muzej, nego iembrion budućeg memorijala poput muzeja „Jad Vašem” u Jerusalimu, „Topografija terora” i„Spomen parka žrtvama holokausta” u Berlinu,„Šoa” memorijala u Parizu…
– Kula bi trebalo da bude mesto na kome ćemo se sećati žrtava iz logora i njihovih počinilaca. Druga namena je obrazovanje: mladi treba da saznaju šta se desilo na Starom sajmištu u toku Drugog svetskog rata. Treća funkcija je dokumentaciona, odnosno prikazivanje sačuvane građe iz vremena logora: filmskihzapisa, tekstova, fotografija, svedočanstava… Prostor treba da posluži i za naučna istraživanja kroz saradnju sa drugim institucijama u svetu koje se bave holokaustom, ali i stradanjem civila u Drugom svetskom ratu, bez obzira na nacionalnost – zaključuje Fulgosi.”-piše srpska politika
Logor smrti u Zemunu za vrijeme 2. svjetskog rata Srbija u kompi židova Zuroffa i njegovog kompanjona srpskog popa Ćulibrka, koji je danas pred cijelim hrvatskim auditorijem vodio liturgiju na HRT-u želi se pripisati ustašama, te se tako sprati odgovornost Srba za strašan pokolj židova.
https://svetigora.com/vladika-jovan-culibrk-govorio-za-sedmicu-o-logoru-sajmiste/?scr=lat
Ćulibrk je proveo 8 godina u Izraelu surađujući sa E. Zuroffom. O tome naša vlast ne brine, mutava kakva jest, dopustila je ovoj bradatoj spodobi da se ugura u srpsku crkvu, točnije u Pakrac, da bi danas taj masni bradonja bio glavna zvijezda uskršne liturgije za pravoslavne vjernike na HRT-u.
U jednoj od tri prostorije na katu patrijaršijske rezidencije, u kabinetu patrijarha Ćulibrka, 2012.god. kad je bio na Kosovu , Peć, Pećka patrijaršija.Treba obratiti pažnju na zastavu u njegovom kabinetu.
Zašto ova laž odgovara Zuroffu i ekipi oko njega oko NDH-a? Jednostavno Zuroff je sad ravnatelj centra Simon Wiesenthal. Tog “uglednog” centra koji primjećuju samo u Hrvatskoj stradanje zajednice, Zuroff pored stradanja nekih židova uvjek spominje nepostijeći genocida nad Srbima u NDH (800.000 !? Srba ubijenih u NDH samo zato što su Srbi) . Tu laž širi i SPC, koja na komemoraciji u Jasenovcu moli za750 000 srpskih jasenovačkih novomučenika. Ravnatelju JUSP Jasenovac ne smeta što na popisu kod njega “postoje” samo 80 000 Simon Wiesenthal.
Ćulibrk sa našom ministricom nekulture
Simon Wiesenthal je mnogostruki špijun, koji je jedno vrijeme radio za naciste, otkucavao židove, da bi kasnije posato zaštitinik židova i proganatelj nacista. Njegov nasljednik čini se isto lažira povijest iz materijalnog razloga. Na štetu Hrvata.
O srpskom antisemitizmu piše hrvatska povjestničarka Ljubica Štefan(Prilep, 1921. – Zagreb, 17. ožujka 2002.). Štefan je nagrađena od države Izrael i njezino ime postoji na memorijalu Jad-Vašem kao Pravednik među narodima. Ona u svojim knjigama dokazuje profašističko genocidno djelovanje SPC i Srbije u Drugom svjetskom ratu .
Hoće li se osuditi Zuroff riječii da povjesničarka Ljubica Štefan laže?
Tomislav Vukić, Edo Bojović, Pregled srpskog antisemitizma, ALATIR, Zagreb, 1992
Ovu knjigu Ljubica Štefan objavljuje pod pseudonimom Edo Bojović.
Tad je ona još uvjek u Beograd i istražuje u srbijanskih arhiva za sljedeću knjigu.
Ljubica Štefan, Srpska pravoslavna crkva i fašizam, Nakladni zavod Globus, Zagreb,1996
Nakon što je Jugoslavija okupirana od vojske 3. Ukrajinskog fronta SSSR-a, Sv. Sinod SPC odmah radi preokret i postaje antifašistički. Proglašavaju svecem svećenika Vukašina, koji je navodno stradao u Jasenovcu, bez obzira na to da takva osoba nikad nije postojala. Čak i episkop Nikolaj Velimirović, koji 1935. slavi Hitlera kao narodnog vođu nadahnutog nacionalizmom Sv. Save te dobiva od njega odlikovanje, sad izmišlja 750.000 srpskih mučenika stradalih u Jasenovcu (od ustaša). Na taj način postao je najugledniji srbijanski antifašist. Ipak i njemu ne odgovara novo „bratstvo i jedinstvo“ te po završetku Drugog svjetskog rata nakon Njemačke i Austrije, ne vraća se u Jugoslaviju nego 1946. emigrira u SAD. Godine 2003. taj ugledni antisemit proglašen je svecem SPC-a.
[1] Štefan Ljubica, Srpska pravoslavna crkva i fašizam, Zagreb, 1996, Nakladni zavod Globus, s. 223
Mitropolit Josif Cvijović, kao jeromonah i glavni urednik Glasnika pravoslavne crkve (organ SPC) godine 1912. objavio je članak o ritualnim ubojstvima djece, koja navodno izvode Židovi. U Drugom svjetskom ratu djeluje kao zamjenik srbijanskog patrijarha Gavrila Dožića te je 1941. dao prisegu Nijemcima. U lipnju 1945. ima takav utjecaj na ateističke komuniste da traži od jugoslavenskog ministra unutarnjih poslova da se ispita Patrijarh Germogen. To ispitivanje obavljeno je 20. lipnja 1945., a devet dana poslije Patrijarh Germogen (Hrvtska prvoslavna crkva)bio je strijeljan. U istom postupku osuđene su sve vjerske zajednice u Hrvatskoj, osim SPC koja je jedina dala prisegu okupatorima Nijemcima.
Mitropolitu Josifu Cvijoviću, koji nosi titulu Skopski mitropolit vjernici nakon 1941. nikad nisu dopustili povratka u Skoplje.
[1] Tomislav Vuković, Edo Bojović, Pregled srpskog antisemitizma, Zagreb, 1992, Alatir, s. 42
Taj je tekst objavljen u knjizi Hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra Hrvatska pravoslavna crkva činjenice i kratka povjest, Zagreb, 2018, str. 23.
HOP