Gospodarstvo Prahrvata, pravjera ranoarijskih Harahuata i legenda o Prazmaju i znaku Solomunovu
Proizvodnja zlata, kositra i željeza bila je osnova gospodarenja. Izvozi ovih proizvoda širom tada poznatog svijeta išli su do tada dalekog Ilirijcuma. Tada u u prapovijesti je Harauvatya postala važno trgovačko čvorište, nadasve u tehničkoj praksi važnog kositra. Izrada i prodaja kositrenih pečata bila je razvijena osobito u Harauvatiji, što upućuje na mogući iskon te kositrene robe. Taj se izvozni proizvod iz Harauvatije, razvozio diljem jugozapadne Euroazije, iz Indije morem na ranoarijskim brodovima u Perzijski zaljev i Crveno more do Mezopotamije i Sredozemlja. Stoga, gdje god se u jugozapadnoj Aziji i istočnom Sredozemlju nalaze rani kositarni pečati, oni su najvjerojatnije proizvod Harahwata iz rane Harauvatye. Zbog te trgovine s ranom Indijom, na dvoru cara Sargona su postojali i službeni prevoditelji između akadskog jezika i Harahwati, čiji su dvojezični pečati očuvani u ranim arheonalazima iz Mezopotamije. Najviše zbog te harahwatske metalurgije i trgovine kositra i inih kovina, u ranoj zemlji Harahwati se prvi naši zidani pragradovi razvijaju već od 26. stoljeća prije Krista nadalje, ali dio njih potom propada pri velikim selidbama Ranoarijaca. Od 19. – 15. stoljeća prije Krista ovi su naši harahvatski gradovi bili važni prijenosioci i posrednici utjecaja praindske civilizacije Harappa – Haryu spram sjevera do srednje Azije, gdje je taj njihov utjecaj vidljiv sve do Andronovske kulture u ranom Turkestanu.
Zoroasterski mazdaizam kao klasična vjera kod praslevenskih antičkih Hrvata je jamačno prihvaćen tek naknadno u doba njihova ulaska u Perzijsko carstvo Ahemenida. Prije toga u prapovijesti su ranoarijska plemena Haraxvati, Haraquati i kasniji prijelazni Harahvaiti imali početnu pravjeru sličniju ranoindskom politeizmu, koji se manje – više očuvao u ranoariskoj mitskoj predaji o bojevima bogova i zmajeva, pretežito poznatoj iz ranih mitova kod Hetita, Armenaca, Prairanaca i ranoindskih Rigveda. Također i kod nas je donedavno vrlo sličan slikovit mit o kozmičkom prasukobu ranih bogova i zmajeva bio očuvan u arhajskoj bodulskoj čakavici na otoku Krku u epskom ciklusu Veyske Povede, gdje o tomu najviše govori opširna legenda “Poveda ud Mantratje tar slova Šalamumunova.” Naše najranije božanske mitove iz prapovijesnog Afganistana poredbeno je pobliže razradio Omrčanin 1993. godine većinom po nalazima Herzfelda iz 1938. godine. Tada su naši glavni likovi bili prabog Orita i njegov božanski sin Krsaspa iz Rig vede Višnju i Krišna, koji u tom božanskom mitu ubija troglavog prazmaja Az – Dahaka, a sličan mu je prazmaj Mantratja po ranoindskom Mantritya u našim Veyskim legendama. Po opisu zbivanja i imenima glavnih likova je ovaj harahvatski mit prabogova i zmajeva prijelaz između sličnih indovedskih mitova i tragova ranoiranskih mitova iz predmazdaističkog doba ranoarijskog politeizma.
Dragan Ilić
HOP
