Srbija je zemlja bez povijesnoga kompasa u vremenu i u prostoru i bez ikakve moralne vertikale u politici prema drugim državama i narodima
Najdublja i najtrulija srž bolesne promidžbe u režiji SPC i SANU je u kompletnom vlastitom negiranju etnosa, vjere, kulture, tradicije, običaja, folklora, navika, svega što bilo kog nesrbina rođenog na tlu Srbije čini posebnim i različitim od starosjedilaca Srbijanaca. Kao što u Turskoj svatko tko nije rođen kao Turčin, mora po Erdoganu biti silom samo Turčin i na isti način u Rusiji samo Rus po Putinu, tako i u Srbiji i etnički i etički svaki pojedinac bezuvjetno mora po istim tursko – ruskim principima biti politički Srbin ako kani ekonomski, nekad, čak i fizički opstati u Srbiji. To posebno vrijedi za sve ljude koji rade javne poslove. I zato nas ne čudi da u takvoj sredini formiranoj na načelima srednjevjekovnih kanona krvi i tla samo jednoga naroda, jedne vjere i jedne države, postoje izvitopreni i izopačeni likovi kao salonski, u biti liberalno – demokratski (po)četnik u rukavicama i fraku Boris Tadić, kao i barbarski, neartikulirani prostak i primitivac azijatsko – afričkoga zova divljine u liku Vojislava Šešelja. Zajednički imenitelj obojici je u nazadnoj, zaostaloj maksimi srbjianskog podneblja što su je i Boris Tadić i Vojislav Šešelj u konačnici prihavtili kao životni moto, a ona na način šumadijske čaršije glasi ovako: ” Ćale mi je poreklom ( može biti bilo koje nacije a da nije srpske ), keva mi je poreklom ( opet može biti bilo koje nacije, a da nije srpska ), ali ja sam rođen u Srbiji i ja nisam ono što su moji roditelji, nego sam Srbin!?” Zato i Boris Tadić, vođen idejom vodiljom autošivinizma i mržnje vlastitoga hrvatskoga roda po majčinoj lozi, godinama mudro šuti i taji da mu je rođena majka Nevenka djevojačkoga prezimena Francetić u najbližem srodstvu s Jurom Francetićem.
O Vojislavu Šešelju je javno više poznato kako uporno i tvrdoglavo odbija priznati hrvatsko porijeklo po liniji muških predaka, ali je manje poznata činjenica da je on pljunuo i pogazio i u potpunosti voljom i izborom vlastitoga memoricida odbacio i hrvatske korijene majke iz hercegovačke obitelji Misita. Od svakoga posrbice na tlu Srbije, bilo da je u pitanju Hrvat po majci Boris Tadić, bilo Hrvat i po očevoj i majčinoj lozi Vojislav Šešelj ili čovjek i pripadnik bilo kog naroda koji je rođen na tlu Srbije, po nepisanim pravilima opstanka ljudi na visokim javnim dužnostima Srbija i Srbi očekuju da bude najveći borac i jurišnik protiv temeljnih prava i interesa naroda od kojega taj pojedinac zapravo i potječe. U ratnim uvjetima to ide i puno dalje, pa takav pojedinac, htio, ne htio mora biti i u prvim borbenim redovima, ne bi li tako dokazao pravovjernost Srbima i Srbiji. To pravilo vrijedi i u slučaju salonskoga i srboslavenskoga i prikrivenoga velikosrbina u rukavicama Borisa Tadića.
Ali, to ne vrijedi samo za toga osobnoga prijatelja Ive Josipovića, nego i za osuđenoga ratnog zločinca, sadista i psihopatu Vojislava Šešelja. Dakako, ni Tadiću, niti Šešelju, ni bilo kojem drugom ogavnom i odurnom duhovnom posrbici nisu nametnuti okovi tradicije i običaja odricanja, ljuvanja i gaženja po etnosu i vjeri predaka kao uvjet ekonimskoga opstanka u Srbiji nikakva izlika za klasični primjer izdaje i otpadnišva od vjere i naroda od kojega potječu, jer život traži hrabre ljude, spremne ostati, opstati i na mjestu časno, ponosno i dostojanstveno postojati braneći nacionalne interese hrvatskoga naroda kojem pripadaju, ali jadne i bijedne kukavice i hrvatski narodni izrodi i srpske udvorice Boris Tadić i Vojislav Šešelj hrabri nikad nisu ni bili, niti će ikad i biti i zato su se i privoljeli srpskome carstvu laži, krađe, prevare, podvale.
Ubojstvo istine i pravde ravno je ubojstvu čovjeka, te u svezi s time nema nikakve razlike između srboslavenskog i salonskoga četnika u rukavicama i fraku Borisa Tadića i razlarene i razuzdane zvijeri u liku pomahnitaloga Vojislava Šešelja. Velikosrpski cilj im je isti, a metode realizacije su im različite i to je jedina stvar oko koje oni i njihove pristaše politički ratuju, kao u cjelini i oba politička tabora u Srbiji. Dakle, vlažne velikosrpske snove imaju i rusofili i anglofili u Srbiji, kako vlast, tako i najveći dio oporbenih stranaka, s tek nekim malim i časnim iznimkama, koje su bez ikakvoga značajnog utjecaja i upliva u srbijanskome društvu, osobito u odmjeravanju snaga na političkoj pozornici.
Od malih nogu Srbijanci stvaraju u glavama djece od najmlađe dobi iskrivljenu sliku stvarnosti o poretku i vrijednovanju čitavih naroda, država i civilizacija i to se odvija na nekoliko nivoa, od škole, preko obitelji, onda preko društva, te na višoj razini i kroz utjecaj propagande SPC i SANU. To su preduvjeti stvaranja potpuno naopakoga i promašenoga pogleda na svijet u očima i svijesti velikoga broja Srba. Jer, tome narodu i škola i obitelj i društvo i crkva i inteligencija nameće sve ljudske negativnosti kao vrline, a sveopće prihvaćene standarde ljudske pozitivnosti kao mane. To rađa podlogu za stvaranje jedne nacije prepune najširega spektra i variranja suprotstavljenih kompleksa više vrijednosti i kompleksa niže vrijednosti, jer su ih gore spomenuti stupovi društva tako u startu nenormalno i krivo postavili kao model društvenog ponašanja. I onda imamo situaciju da Srbi, primjerice imaju jako izražen kompleks niže vrijednosti spram Turaka jer su pod njima pola tisućljeća robijali, doživljavajući pod njima i najveća ljudska poniženja i vremenom prihvaćajući i poprimajući kroz krvno miješanje s Turcima sve one najgore odlike turskoga karaktera, mentaliteta, temperamenta i mentalnoga sklopa. U odnosu na Ruse, razvili su Srbi kompleks apsolutno niže vrijednosti i očevidno je kako se Srbi prema Rusima ponašaju kao neko mentalno zaostalo dijete s posebnim potrebama, koje je u svojoj fikciji bolesne mašte stalno trpjelo neko imaginarno zlostavljanje i iživljavanje, te mu jako puno znači svaka verbalna potpora velikog ruskog brata, koji opet tog istog mlađeg srpskog kvazi brata tretira kao dalekog, stranog, nepoželjnog i siromašnog rođaka sa sela, s kojim bi se susreo samo onda kad baš mora.
To prosječnom, dakle, neukom i nenačitanom Srbinu, nije jasno, kao što prosječno (ne)obrazovani Srbin danas uopće nema pojma da sve do Karađorđevih i Miloševih ustanaka početkom 19. stoljeća protiv Turaka, obični Srbin gotovo nije ni čuo za Ruse, kao ni Rusi za Srbe.
Ilustracija toga nam je činjenica da su nedavno u Beogradu Srbi i Rusi zajednički obilježili obljetnicu od 170 godina od uspostave političkih odnosa srpskog i ruskog naroda. Sve do prije dva stoljeća svaki je Srbin znao da su mu od prostorno, zemljopisno udaljenih slavenskih naroda etnički i čak i jezično preko sličnosti staroslavenskoga ( crkvenoslavenskoga ) jezika najbliži Poljaci, te Moravci, od kojih su Srbi i dobili pismenost preko misonara Ćirila i Metodija iz Brna i Ostrave, te su ti Moravci naknadno uključeni u češki nacionalni korpus, pa čak i Slovaci od dalekih istočnoslavenskih Rusa, nastanjenih u odnosu na nastambe današnjih Srba toliko daleko, što narod zna reći: preko sedam mora i sedam gora.
Prije samo dva stoljeća obični je Srbin znao da su mu daleki preci došli od davnina na današnje prostore Srbije s tromeđe današnjih država Poljske, Češke i istočnog dijela Njemačke iz oblasti Saksonije i Tiringije, poglavito iz oblasti danas velikih gradova Dresdena i Lepziga.
I to je sve obični, čak i nepismeni srpski puk još prije 200 godina znao, makar i kroz narodnu predaju s koljena na koljeno, ako ništa drugo. Onda je SPC, kasnije potpomognuta i osnutkom SANU kvazi intelektualne ispostave megalomanskih, mitomanskih i kleptomanskih prohtjeva crkve sve to zatomila, te potražila patrone među velesilama za realizaciju zamišljenoga projekta srpskoga velikodržavlja, na račun svih susjeda, a najviše na račun Hrvata na zapadu od Srbije i povijesnih hrvatskih zemalja ozemlja Bijele i Crvene Hrvatske.
I zato Srbi u svojoj devijaciji i totalnoj anomaliji opće prihvaćenih oblika ljudskoga ponašanja lažljivo i lopovski posežu za krajevima koji im nikad ni povijesno, ni etnički nisu pripadali. Turci su ih tijekom 500 stoljeća naučili tome i usadili im zloduh pljačke, haranja i klanja kao način ophođenja prema drugim narodima i civilizacijama, a onda su u posljednja dva stoljeća i neke svjetske velesile poput Rusije, Engleske i Francuske u raznim intervalima upadale u zamku bizantske blagoglagoljivosti i slatkorječivosti prijetvornih srbijanskih političara. Prije ili kasnije, svi bi redom Srbe pročitali, otkantali, a Srbi bi stalno bili u potrazi za novim političkim patronom izvana, koji bi im pružio jamstvo da im se politički vandalizam i barbarizam i u ratu i u miru može isplatiti, vjerujući čvrsto u najveću dubinu zablude i samoobmane da im se zločini genocida u ratu, te etnocida u miru mogu kad – tad u konačnici međunarodnim ugovorima zauvijek ovjeriti.
Otuda i sadašnje srpsko medijsko veličanje Španjolske u srpskoj lažnoj i uzaludnoj nadi, nalik optičkoj varki, da im Mariano Rahoy može pomoći iskreno da vrate pod svoje skute Kosovo, kao da on to ne čini samo zarad protuteže španjolskih interesa radi Katalonije i Baskije. Srbi pokušavaju frizirati i povijest proboja Solunske fronte, kad im se iznenada nakon stotinu godina sviranja i intoniranja francuske Marseljeze na Kalemegdanu u Beogradu, učinilo, po potrebi političkoga trenutka, da lađe što su izbavile srpske ranjenike nisu bile francuske, nego talijanske. I tako sad izvjesna Mila Mihajlović, Srpkinja uposlena usred Rima u redakciji RAI-ija po naputku vlasti iz Srbije, da bi pripisivanjem ratnih zasluga Francuske Italiji, a u korist Srbije nahuškala Italiju u politički savez i paklenu igru i spletku na račun zajedničkih srpskih i talijanskih pretenzija ka hrvatskome Jadranu, te samo zato i kopa po starim arhivama, ne bi li tako dokazala javno kako Srbi koliko sutra trebaju u nekom možebitnom mimohodu u Beogradu stajati mirno uz taktove talijanske himne “Fratelli d’ Italia”. Potencijalni politički savez s Italijom Srbija očito želi krivotvorenjem povijesti Velikoga rata učiniti, ne zato što odjednom iskreno voli italiju, kao što iskreno nije voljela ni Francusku, kojoj sad želi ukloniti u znak uobičajene srpske vjekovne zahvale saveznicima stogodišnji postament na spomeniku u beogradskom velebnom parku Kalemegdan preko puta francuskoga veleposlanstva. Natpis ispod golemog spomenika je znakovit: “Volimo Francusku kao što je ona voljela nas.”
Toma – Grobar Nikolić opravdao je upravo tim povodom smisao izreke “Nomen est omen” Ime je znak, a u nadimku šumadijskoga gedže ništa nije slučajno i pogrešno. Dapače, taj grobar ljudskoga bezdušja bez trunke grizodušja se uneredio i pomokrio i po krvi svojih srpskih predaka kad je svojedobno kao predsjednik Srbije izjavio da Srbija treba porušiti spomenik Francuskoj na Kalemegdanu jer je priznanjem Kosova 2008., po Nikoliću, dokazala kako je stotinu godina bila lažni srpski prijatelj.Tako će na istom mjestu, po planovima profesionalnoga grobara iz Kragujevca i Titovog političkog cinkaroša i doušnika UDBE, koji je sijaset ucveljenih obitelji, rođaka i prijatelja pokopanih ljudi, zlorabeći njihove antitoističke političke izjave na groblju, sam otjerao na robiju, Srbija na mjestu porušenoga spomenika Francuskoj na Kalemegdanu podići novi i veliki spomenik zahvale Španjolskoj, naravno, opet radi Srbima tako uklete svetinje Kosova, jer sad tvrdo vjeruju da Španjolci beskrajno i vječno politički stoje iza njih, a ne radi njihovih trenutnih političkih interesa doma, a koji nemaju nikakve izravne poveznice sa Srbijom i sa Kosovom.
Zato su i Vučić i Dačić lani u vrijeme katalonskoga referenduma naprasno zaboravili, ako su oni kao poluobrazovani to uopće i znali da je u 14. stoljeću tada moćno vojvodstvo Katalonije dopiralo do grčke Ahaje i privremeno graničilo sa famoznim Dušanovim Carstvom, koje je na javi potrajalo devet godina, a Srbi ga i danas opjevaju i zazivaju kao da je taj kratkotrajni srpski izlet u povijest imperija dužinom trajanja ravan recimo rekordno i povijesno najduljem Rimskom Carstvu, koje je živjelo punih 13 stoljeća u neprekidnom nizu. I zato su Srbi gurnuli pod tepih istinu da su u srednjem vijeku imali razvijene pomorske i trgovačke veze s Kataloncima, baš u doba Nemanjića, kao i da su u Novo vijeku u španjolskome građanskom ratu od 1936. do 1939. Srbi išli kao dragovoljci ginuti na strani slobodarskih Katalonaca, a pritiv centralne Francove vlasti u Madridu. Gdje to može znati današnji glasnogovornik Vučićeva kompletnoga neznanja i nepoznavanja povijesti i odnosa naroda i država u liku minornoga životnog marginalca Dragana J. Vučićevića, koji po zapovijedi samoga Vučića na naslovnicama Informera zarad srbijanskoga trenutnoga dodvoravanja Kastilji i Madridu naziva Katalonce “španjolskim Šiptarima i teroristima koji su u ratovima devedesetih bili dobrovoljci s oružjem u ruci na strani svih srpskih neprijatelja.” Onoga časa kad Španjolska napokon prizna Kosovo, Srbi će i o Madridu pričati već sutra kao što, naravno, ne od jučer, pričaju o Barceloni ili o Bilbau.
Trebalo je pozorno ispratiti i reakcije armije srpskih rusofila nakon združene američko – englesko – francuske vojne intervencije u Siriji i salve u uvreda i pogrda Srba na račun Rusije i ruskoga naroda, samo zato što Putin nije ušao u klinč s NATO paktom i zameo klicu nuklearnoga rata. Veliki broj velikosrba ostavljao je pregršt skandaloznih komentara na račun Rusije i listom su poručivali kako im je vrijeme pronaći novoga velikoga ratnoga i vojnoga saveznika koji bi oružjem stvorio njima nedosanjanu Veliku Srbiju, jer im je sad jasno da se u Rusiju ne mogu pouzdati i osloniti kao na sigurnoga jamca za provedbu njihovoga paklenoga plana. I tako je u ciglo 50 minuta NATO vojne akcije u glavama velikoga broja zakletih velikosrba bjelodano dokazano da je njihova ljubav ka Rusiji istoga karaktera kao i prema svim ostalim povijesno pobrojanim velesilama koje su vremenom prozrele nakane Srba i otpilile ih za sva vremena. Srpsko je koristoljublje u vođenju vanjske politike sukladno njihovoj tvrdoj vjeri narodnoga praznoglavlja da su izabrani i mesijanski narod koji treba i mora uživati u uobrazilji dubokoga ponora srpske nesvijesti u gospodarenju nad drugim narodima, koji im u projekciji njihova bolesnoga uma trebaju biti sluge i besplatno raditi za njih i vječno ih izdržavati.
To je bio scenarij i realizacija, viđena na djelu u obje Jugoslavije, te su upravo radi toga i srpske težnje ka življenju na grbači drugih naroda, obje umjetne jugoslavenske tvorevine i morale propasti i bile su izložene neminovnom fizičkom zakonu slobodnoga padanja. Bit srpske vanjske politike, posebice izrazito naglašena u posljednja dva stoljeća, iako zamijećena u klicama i ranije, svodi se na različite pokušaje provedbe ostvarenja političkoga cilja Velike Srbije i njihovoga upornoga i tvrdoglavoga traženja što većeg broja moćnih inozemnih sponzora među velikim silama, koji bi politički stali iza toga zločinačkog projekta. Kad prije ili kasnije svi redom iz toga društva elitnih država izbliza i bolje upoznaju Srbe i Srbiju, redom odustaju od popore Srbiji, a ona se u očaju baci u potragu za novim saveznicima među moćnima i srpskome internacionalnom političkom braku iz pukoga velikosrpskoga interesa.
Dragan Ilić
HOP