SPC je 1689.. godine u vrijeme pohoda austrijskog generala Piccolominija protiv Turaka uvjeravala Srbe kako će ih od turskoga jarma spasiti knez koji jaše kamilu praćen povorkom majmuna i egzotičnih ptica natovarenih u kaveze vojne kolone
Srbe samo mistični knez jašući na kamili i s majmunima i pticama u kavezima vojne kolone od Turaka spašava.
U nastavku poglavlja iz knjige Mijomira Radulovića “Povijesnica balkanskijeh naroda i u neviđelicu etničkijeh korijena Serva ili Serba”, pisac na slikovit način opisuje još srednjovjekovne metode posrbljavanja stanovništva u režiji SPC, akcije ucjena, prijetnji, zastrašivanja nesrpkoga pučanstva u krajevima koje su vojno okupirali Srbi, sami, ili kao pomoćne turske trupe. Posebna značajka ovoga poglavlja je autorov osvrt na široku i razgranatu lepezu promidžbe, veličanja i uzdizanja Srbije na tlu susjednih država preko raznih srpskih emisara, obično u službi klasične vojne špijunaže, što je sve prethodnica i sondiranje terena za početak srpske vojne agresije na određenu susjednu zemlju i njezin narod. Na kraju slijede, opet u organizaciji SPC zlonamjerno pripremljene i planirane akcije srpskih mirnodopskih ili ratnih seoba u povijesno nesrpska područja okolnih zemalja, s ciljem postupne i trajne srbizacije naseljenih krajeva. Nekad je to praćeno i tragikomičnim mitovima i legendama SPC kao 1690. godine kad su srpski narod srpski popovi ubijeđivali da će im spas od Turaka donijeti stanoviti knez koji jaše kamilu praćen povorkom divljih zvijeri i egzotičnim pticama zatvorenim u kavezima duž imaginarne kneževe pobjedničke vojne kolone. Tako su još u doba Arsenija III Čarnojevića Srbi išli ravno u susret fantazije i bujne mašte s one strane razuma. I čudo jedno kako ih knez koji jaše kamilu praćen majmunima i pticama s Kosova umjesto u Ugarsku, ne odvede, sve sa čoporom cirkuskih životinja pravo u Afriku da posade papriku… papriku ljutu, crvenu i žutu… Sad pogledajmo što je sve imao za reći na ovu temu Mijomir Radulović, za njegove bliske prijatelje poznat i samo po nadimiku Miro ili za one što su ga dulje i od doba njegove mladosti i studentskih dana znali, dobro znan i po nadimku Riči.
Šema A:
1) Crnogorac ubojica svoga saplemenika bježi pred krvnom osvetom zemljaka u susjednu Serbiju.
2) SPC ubojici “velikodušno” daje “oprost od grijeha” i obećava mu svaku pomoć i svijetlu perspektivu i budućnost uz samo jedan mali uvjet, a to je da se odrekne svoje nacije i postane “dobar Serbin.”
3) U trenutku kad se “novi početak” počeo ostvarivati, stiže prva srpska ucjena tipa: “Učini to i to, ili ćemo te morati protjerati natrag u Crnu Goru…pa što ti Bog da…
4) Poslije prvoga izvršenja stiže slijedeći zahtjev i tako redom. Način da se izađe iz šeme je ili smrt ucijenjenoga čovjeka ili njegovo “iskreno” i samoinicijativno angažiranje na planu velikosrpstva i to ispoljeno kao glasno srbovanje svuda i na svakom mjestu i u svakoj prigodi.
5) Rad na posrbljavanju pripadnika i drugih nacija i davanje obola umjetnom širenju srpstva.
6) Rad na “privođenju pravoslavlju”, odnosno SPC pripadnika drugih konfesija i kao kruna svega:
7) Borba protiv vlastite nacije i države u korist “serbstva.”
Šema B:
1) SPC šalje agitatore – guslare, prosjake, učitelje, znanstvene radnike, pisce… u susjednu državu. Njihova zadaća je izazivati i poticati nezadovoljstvo u tamošnjem narodu hvaljenjem vlasti u Serbiji, a kuđenjem lokalnih vlastodržaca, registriranje mogućih suradnika i budućih protivnika u slučaju srpske buduće vojne agresije na dotičnu zemlju, veličanje “Serbije” kao prirodne zaštitnice od svakoga zla i nevolje, a također i klasičan vojnošpijunski rad o brojnosti i naoružanju i kvaliteti vojnoga potencijala dotične zemlje.
2) Po povratku špijuna agitatora slijedi faza vojne agresije Serbije na susjednu zemlju, prilikom koje je veoma važno porušiti što više sakralnih objekata, a također i objekte od kulturnoga i gospodarskoga značaja u zemlji žrtvi srpske vojne agresije.
3) Najvažnija faza je ona i kojoj srpski agresor provodi duhovni genocid putem posrbljavanja pučanstva. U sklopu toga paklenoga pothvata SPC podiže manastire i crkve SPC na temeljima razrušenih sakralnih objekata naroda žrtve srpske agresije, dovodi popove SPC. Uključuje ih netom i u ideološki rad dijeljenjem “pomoći” u hrani obezglavljenom, okupiranom stanovništvu napadnute zemlje. I to sve pod krinkom zadovoljenja potreba golog preživljavanja zatečenog stanovništva, s tim što oni koji “bolje” prihvate “serbstvo” dobijaju i veće količine hrane, a oni koji takvu ponudu odbace, ne dobijaju ništa sem batinjanja, zatvora, paljevine kuće i štale, a ponekad nepokornima ne gine ni metak radi primjera ostalima, kao upozorba hrabrima što će im se dogoditi kao znak najbrutalnije odmazde u slučaju neposluha.
Šema C:
SPC priprema, organizira i izvodi “velike seobe” pravoslavnoga stanovništva radi njegovoga homogeniziranja oko ideje “serbstva”, odnosno posrbljavanja. Klasičan primjer “seobe” je ona izvedena pod Arsenijem III Čarnojevićem, kasnije tendenciozno i u falcifikatorskoj maniri prozvana “velikom seobom Serba”, iako su se sa Kosova i Serbije pokrenule mase Crnogoraca, Albanaca, Bugara, Cincara, Vlaha i ostalih naroda, a od naroda pod imenom Srbi nije bilo ni traga, ni glasa, jer kao što nema “radničke” ili “seljačke” nacije, tako nema ni “robovske” nacije, što bi mogla biti izvedenica od latinskoga prijevoda riječi Serbi ili Servi ( sluge, robovi, pa otud imamo izraz: servus domini ). Da bi se pokrenula takva masa naroda sa vjekovnih ognjišta potreban je ne samo veliki, već paničan strah. Po običaju Svetosavska crkva sve počinje slatkorječivm propovijedima, proročanstvima, legendama, mitovima, a bogami i anatemisanjem. Ovaj put je “skuckano” jedno nevjerojatno proročanstvo u režiji SPC. Doznavši da je general austrijskoga cara Leopolda, osobno Piccolomini do nogu potukao tursku vojsku kod Niša i zarobio u kojoj se pored ostaloga nalazio i izvjesni broj kamila, natovarenih kavezima sa majmunima i egzotičnim pticama, sa predikaonica SPC kreće proročanstvo kako će ih od turskoga jarma osloboditi knez koji će jednoga dana stići na kamilama, praćen životinjama iz dalekih krajeva. Lakovjerni narod pod dejstvom snažne promidžbene mašinerije SPC, ne samo da je dao nekoliko tisuća naoružanih ljudi u austrijsku službu, već je izvršio i pravi masakr nad muslimanskim i turskim stanovništvom. Početkom mjeseca studenog 1689. godine general Piccolomini umire od kuge i n njegovo mjesto dolazi vojvoda od Holsteina, koji kod kačanika doživljava težak poraz u sudaru s Turcima. Kazneni turski odred pod vodstvom samoga Mahmud paše Hasanbegovića stiže u Peć, te tamo u znak turske odmazde naređuje da se pobije svo pravoslavno stanovništvo u Peći, koje se diglo na ustanak protiv Turaka i stalo pod austrijski stijeg u borbi protiv turske vojske. Strah je stigao u narod i od toga trenutka velika masa kršćanskoga puka bila je spremna za seobu.
HOP
