Velikosrpska propagandna mašinerija se dokopala austrijskih inače utjecajnih i uglednih novina i medija kao što je Der Standard, kojeg u pravilu čita obrazovaniji puk. To otkriva članak kojeg je napisala izvjesna Olivera Stajić, Srpkinja koja na doduše izvrsnom njemačkom, ali u polusenzacionalističkoj i polu-kroničarskoj te zato kvazi-novinarskoj maniri piše ni o čemu manjem, nego o genocidu nad hrvatskim narodom u Bleiburgu koji se dogodio 15. svibnja 1945. godine, tumačeći ga kao opravdanu i očekivanu posljedicu i odmazdu koju je “ustaški režim” i zaslužio. Ona naime detalje tog stravičnog pokolja nad hrvatskim narodom može rekonstruirati kao da je tamo i bila! Već i sam naslov joj je intrigantan: “Poluistina o Bleiburgu”.
https://derstandard.at/2000058500399/Die-halbe-Wahrheit-von-Bleiburg
Ta spodoba Stajićka naziva godišnju komemoraciju ubijenom hrvatskom narodu, a koja se održava na Bleiburgu, “ključnom atrakcijom fašističkih simpatizanata”! U te svrhe njezin izvještaj o Bleiburgu naravno počinje intervjuom s jednim “ustašom”, koji vjerojatno biva i unajmljen svake godine kako bi dotična profesionalka mogla prodati svoje laži u takvom idiotskom i bestidno lažnom intervjuu. (Činjenicu da se tamo svake godine sastaje s njim, priznaje u svojem članku i sama.) Zatim slijedi njezina rekonstrukcija događaja na Bleiburgu koji je za tu novinarsku zločinku – “jako lako točno rekonstruirati”! Ponovno pitam – je li Stajićka dobila detaljan izvještaj iz prve ruke, od nekog koljača, koji je možda bliski član njezine obitelji?! Prima li i ona možda boračku penziju iz NOB-a? Ili ju je samo naslijedila?
Pojmove kao Marš smrti i Križni put ona stavlja u navodnike, te ih tako i novinarskim jezikom omalovažava. Zatim citira Hrvoja Klasića (!!!!) koji OPRAVDAVA POČINJENE ZLOČINE izjavljujući da se radilo o “odmazdi i osveti zbog četverogodišnjeg terora i zločina koje je narod trpio pod NDH”, te da su postojali također i “ideološki razlozi pokolja jer su se nove strukture moći htjele u korijenu riješiti potencijalnih neprijatelja”. Jasan zločinački komunistički obrazac. Cilj opravdava sredstvo.
Taj monstrum od lažljivice citira zatim Vjerana Pavlakovića s riječkog sveučilišta koji ide toliko daleko da (kao povjesničar!) vjeruje u zavjeru nekolicine ustaša koji su odabrali baš Bleiburg nakon završetka II svjetskog rata kao priču “pomoću koje će oprati vlastitu prljavu prošlost i Hrvate pretvoriti u žrtve”. Dalje ova bagra citirana u članku ujedinjeno gradi svoju besramnu laž o “žrtvenom mitu o Ustašama”. Znači, stotine tisuća ubijenih su za njih laž i mit?! Stajićka iz svoje novinarske staje ponovno izvlači Klasića: “U Hrvatskoj 90-tih počinje najgori revizionizam; sve što je bilo bijelo – postaje crno”. Naravno, preživjeli iz obitelji onih nekoliko stotina tisuća ubijenih se ne broje. Za njih je zadnjih 73 godine bilo zavijeno u crninu, i to neprekidno, bez tračka svjetla ili nade da će ikada pronaći gdje leže posmrtni ostaci njihovih najmilijih.
U ovim bogohulno konstruiranim lažima Stajićka je u svojoj smrdljivoj novinarskoj staji od članka okupila i nekog beogradskog sociologa Todora Kuljića, kao i neizostavni sastojak svakoj prosrpskoj pljuvačini po Hrvatima, Miljenka Jergovića. On kao “bosansko-hrvatski pisac” zna lijek za sve: stopiti sve narode u neku novu Jugoslaviju, u novo bratstvo i jedinstvo po nauku diktatora, zločinca i masovnog ubojice Hrvata – JBT (znate na koga mislim – a ova kratica mi se više sviđa nego mrsko mu ime, jer istodobno predstavlja kraticu i za svima poznatu psovku). Inače, Jergović valjda pretendira na imidž Petera Handkea, koji je u jeku agresije na Hrvatsku 1991. stao na stranu velikosrpskih četnika i postao “Busenfreund” (=bliski prijatelj) Slobodana Miloševića, a o kojemu sam pisala kao jedina u hrvatskim medijima prošle godine:
Ovaj monstruozni velikosrpski i velikostajski uradak Olivere Stajić nisam imala želuca čitati do kraja, nebitna je ona sama, kao i sav ostali šljam citiran u tom jezivom članku. Puno je bitnija činjenica da njihove laži objavljuju ozbiljni mediji kao Der Standard, dok naša diplomacija šuti, kao npr. Vesna Cvjetković u Beču jer – ili ne zna njemački ili namjerno želi pokopati Hrvatsku i Hrvate pa ne reagira na ovaj zločin koji se još jednom čini nad Hrvatima preko medija. Trećega objašnjenja nema. Velikosrbi imaju razgranatu mrežu po svjetskim medijima, dok našu diplomaciju eventualno može samo šlatariti Juncker i Merkelica.
Napisat ću samo za kraj da sam u podacima o Der Standardu naišla na zanimljiv podatak o vlasničkoj strukturi medija: Der Standard je vlasništvo izvjesne privatne zaklade obitelji Bronner u obimu od čak 80% , dok je 12% vlasništvo Oscara Bronnera (dakle opet člana iste obitelji) – što sve zajedno čini nevjerojatnih 92%. Podsjeća li vas to na Soroša i njegove pothvate? Mene da.
S ovakvom hrvatskom diplomacijom i hrvatskim novinarima (sa i bez Lekovića ista je stvar), Hrvatima prijeti novo istrjebljenje i genocid koji prvo počinje upravo preko medija. A što se tiče revizionizma o kojem govori komunistički povjesničar Klasić i ova Srpkinja Stajić, treba reći samo jedno: revizijom dokumenata iz Auschwitza 1990. godine, poljske su vlasti objavile, a cijeli svijet priznao da u Auschwitzu i ostalim pripadajućim logorima nije ubijeno 4, nego 1 milijun ljudi, pa se oko tog ispravka nije digla nikakva buka. Danas se činjenično barata brojkom od milijun ubijenih ljudi u Auschwitzu, a ni Srbi se tomu nisu ni malo suprotstavili. Zašto se onda toliko panično boje i opiru činjenicama o Bleiburgu i Jasenovcu?
Ingrid Runtić
HOP