Nakon doselidbe u sadašnju domovinu, antički se iranohrvatski jezik postupno već slavizira, pa u srednjem vijeku od 7. – 12. stoljeća kod nas nastaje poluslavenski starohrvatski jezik, koji je bio najbliži već ranije spomenutim eliktnim pradijelektima kao što su kirski, brajski i baegnjunski. Glavna osnovica toga starohrvatskoga jezika u našim glagoličnim tekstovima iz doba Kraljevine Hrvatske bila je poluikavska čakavica, a u Bosni slična ikavska šćakavica. U to doba diljem Hrvatske i Bosne zapadno od Drine još nema traga štokavsko – jekavskih tekstova, niti pripadnog mjestopisa, pa prije Turaka jekavski štokavci uglavnom još nisu bili ni Hrvati niti Srbi, nego posebni pravoslavni Vlasi n srednjem Balkanu u Sandžaku, Zeti, Kosovu… Ovaj srednjovjekovni hrvatski počinje se zatim mijenjati u novom vijeku i dijelom nestaje s provalama Turaka, od kada je potisnut i razbijen na spomenute reliktne dijalekte, a na ostalom većem međuprostoru selidbenim miješanjem se postupno oblikuje novohrvatski jezik.
Potom se od 16. – 19. stoljeća u Hrvatskoj već razvija javni književni hrvatski jezik s pojavom ranih hrvatskih književnika kao što su Marulić, Menčetić, Gundulić, Držić… Od onda je hrvatski već samosvojan i jasno oblikovani jezik s razrađenim rječnikom i gramatikom ( Faust Vrančić, Bartol Kašić 1604. ) i na sličnoj razini kao i ini civilizirani europski jezici. Istodobno već započinje i njegovo sustavno normiranje, na kojemu vrijedno rade Kašić, Starčević, Kuzmanić, Kurelac i ostali pioniri hrvatskoga ranoga jezikoslovlja. Međutim, nakon oslobođenja od Turaka, na Balkanu se proširuje velikosrpska politika i njihova protuhrvatska promidžba za širenje, uz ino osobito preko zajedničkog jezika do buduće Jugoslavije. To sve započinje takozvanim Bečkim dogovorom od 1850. godine. Njegove zaključke počinje u Hrvatskoj uvoditi diktatura mađarskoga bana Khuena Hedervarya od 1892. godine, nakon čega je uskoro presječen sav dalji prirodni razvitak izvornoga hrvatskog jezika, što kulminira njegovim ukinućem i zabranom u Jugoslaviji od 1918. godine.
Nakon Prvog svjetskog rata u novostvorenoj Jugoslaviji kroz 20. stoljeće dotad tisućljetni hrvatski jezik praktično je ukinut i ustvari zabranjen, jer je iz njega izbačena i ukinuta većina indoarijskih i inih jezičnih osobitosti nepoznatih Srbima, zapravo glavne značajke srednjovjekovnog hrvatskog jezika, kao i svi antički iranizmi i prapovijesni relikti. Umjesto toga, nametnuta je Hrvatima u 20. stoljeću po velesrpskom ideologu Vuku Karadžiću takozvana “zapadna varijanta srpskohrvatskog” vukopisa, to jest jekavizirani zapadnosrpski, kakvim uglavnom govore balkanski pravoslavni Vlasi. To je uglavnom danas postao lažni kolonijalni “novohrvatski”, lingvistički nametnuti kreolski pidgin, kojemu je sada tek formalno vraćeno naše ime, ali ne i raniji hrvatski sadržaj. Zato je ustvari pravi i izvorni hrvatski jezik u domaćoj javnosti zamalo izumro, pa sad u našim školama, administraciji, tisku i radioteleviziji uglavnom vlada vlahoukrajinski vukopis.
Naš izvorni hrvatski jezik prije hibridnoga kreolskog vukopisa je još očuvan kod rijetkih domaćih književnika i najviše u hrvatskom iseljeništvu po Americi i Australiji, pa među Hrvatima u austrijskom Gradišću, kod kajkavaca u Hrvatskom Zagorju, čakavaca iz Istre i otoka, te dijelom po šćakavskim oazama u Bosni i Hercegovini. Zamalo jedini noviji izvornohrvatski jezikoslovci, književnici i ini pisci koji još donedavno i sada manje više pišu kao prije 1918. na pravomu izvornohrvatskom jeziku izvan jugoslavenskog vukopisa, dosad ili nedavno su u novijoj Hrvatskoj bili na primjer dr. Miro Kačić, profesor doktor Stjepko Težak, Mitjel Yošamya, Mato Marčinko, profesor doktor Ivo Škarić, pa do danas još profesor doktor Lazslo Bulcsu, doktor Zorislav Šojat, doktor Dragan Hazler, profesor Marjan Krmpotić, Marijan Horvat – Mileković, Branimir Petener i mnogi drugi.
Prve uzastopne naznake o nazočnosti indoiranskih etnoskupina u jugoistočnoj Evropi dali su već rani antički historičari, kao što su Herodot u svojem djelu Historia od 484. – 444. prije Krista, pa Livius u djelu Historia VI, te Plinius Stariji u djelu Historia Naturalis III. Svi pobrojani antički povjesničari navode za naše krajeve pojavu iranskih Medijaca – Arivatesa, posebice Plinije. Potom rimska vojan izvješća o kasnoj antici od 2. – 4. stoljeća opisuju povremene provale indoarijskih Sarmata ( Hrvata ) od Crnoga mora kroz Podunavlje do Panonije i borbe s rimskim legijama.
Dragan Ilić
HOP
