Huritsko hrvatske paralele
Najzanimljiviji od svega za nas su obilni popisi susjednoga huritskog pučanstva iz klinopisnih arhiva grada Ebla, čija su plemenska imena ili patronimi, pred 4 000 godina često slična našim današnjim prezimenima, kao da su nekim vremeplovom prekopirana u klinopis našeg telefonskog imenika. Pisali su “k” umjesto našeg “ć”. Na primjer, Allariki ( Alerići ), Babuki ( babukić ), Barba ( Barbić ), Bariki ( Barići ), Buliki ( Bulići ), Ganeki ( Ganići ), Gališki ( Galići ), Harraki ( Haračić ), Hišaki ( Hižaki ), Hurrwuhi ( Horvati ), Ikiki ( Ikići ), Karašiki ( Karačići ), Kawurki ( Kavurić ), Kadziki ( Kačići ), Kirki ( Kirčić ), Korushi ( Korušić ), Kummiki ( Kumičić ), Lukka ( Lukas ), Mahaliki ( Mihalići ), Maliki ( Malići ), Maneki ( Manekić ), Mariki ( Marići ), Markashiki ( Markešići ), Maruhi ( Marušići ), Maryanni ( Marjanić ), Matka ( Matković ), Muriki ( Murići ), Nikkiki ( Nikići ), Palliki ( Palići ), Pazur ( Pažur ), Ribishki ( Ribičić ), Sershiki ( Seršići ), Shadaki ( Šidaki ), Shamnigi ( Slamnig ), Sharriki ( Šarići ), Shimaniki ( Šimanići ), Shimiki ( Šimići ), Shishilki ( Šišići ), Shumani ( Šuman – Šumanić ), Ugrini ( Ugrini ), Uriki ( Urići ), Uvaliki ( Uvalići ), Waliki ( Valići ), Wasilki ( Vasilić ), Zlatariki ( Zlatarići ), Zanzi ( Zanze ), Zigulki ( Žugulić ) itd.
Osim glavnog grada ( uri, a na čakavskom uri označuje velegrad i prijestolnicu ), drugi huritski gradovi ( wasi, a na kajkavskom vesi i na čakavskom vasi ) u huritskoj Siriji su još bili Shibaniki ( “Starigrad” ), Libbur, Chabra, Zalatar, Mirnu, Dunab, Suharu, Sushara, Shumenye, Zabuhlye, Sidrashe, Birshena, Ludbug, Resen, Zelepuhi itd. U tim huritskim naseljima su bili hramovi ( šattera ) sa čuvarima ( sigguru, na čakavskom siguri ), mesnice ( bekkari, na čakavskom bikara ) i ini dućani ( mešgetu, na čakavskom mešeti ). Kuće ( khisha, na kajkavskom i čakavskom hiša ) su bile građene od cigle ( matun ili na čakavskom isto matun ), s većim sobama ( kamaru, na čakavskom kamare ) i sobicama ( kamaraši, na čakavskom kamarići ), a u njima lampaš ( fera, na čakavskom feral ), ognjište ( kamanu, na čakavskom komin ), uz njega kolači ( galeani, na čakavskom galeti ) i papiri ( hatuars, na čakavskom karte ), razne posude ( latta, na čakavskom lata ), bačvica ( bariga, na čakavskom barilac ) s vinom ( wiana ), preša za voće ( turya, na čakavskom turija ), lanac ( kattan, na čakavskom kadena ), sjekira ( šukkuru, na čakavskom šikyra ), klupica ( šamla ), kolijevka ( zikša, na čakavskom zikva, na kajkavskom zibka ), na krevetu madrac ( šašta, na čakavskom šušta ), pahataru ( plahte ) i jastuci ( tuhuli, na čakavskom tuhice ) s perjem ( pera ), pa rupci ( hubruši, na čakavskom ubruši, na štokavskom ubrus ), odijelo ( wessya, na čakavskom veštid, na kajkavskom veš ). ogrtač ( kaban, na čakavskom kaban, na štokavskom kabanica ) i šubar ( šubara ).
Pred ukućanima ( hišaki, na kajkavskom i čakavskom hišaki ) je njihov kućni pragazda ( barba ) već tada kroz zube ( zubu ) psovao “Aštem – Baga!” ( na čakavskom Asti – Boga! ). Oko sela se mjerom ( ari ) mjerili oranice ( ugaru ) i povrtnjake hasuwan gdje su sadili razne žitarice ( kurustu ), najviše proso ( šen, na čakavskom šenac ), a u mjesecu svibnju ( zivan ) cvale su im voćke: marah ( višnja, na čakavskom maraška ), muri ( dud, na kajkavskom i čakavskom murva ), kirasi ( trešnja, na čakavskom ceryšna ), šallori ( šljiva ) itd. Na padinama huritskih brežuljaka ( baršilki ) pregrađenih kamenim suhozidima su bili terasasti vinogradi tršat ( na kajkavskom trsje, otuda ime Trsata kod Rijeke ) gdje su im rasli trši ( loza, na kajkavskom i čakavskom trsi ) i to je najstarije poznato ime za lozu i prvi zapis o uzgoju vinograda u svijetu. U stočnim štalama ( paraka ili baraka ) držali su najviše koze ( kozala, na čakavskom kozal ili jarac ) i svinje ( gud, na čakavskom guda ) koje su se hranile hrastovim žirom ( šelu, na čakavskom šelut ). Od divljači su lovili ( čatapu, na čakavskom čapati ), na primjer srne ( surna ), lisice ( šelebu, na čakavskom šelebaj ili lisac ) i tigrove ( pirga, na kajkavskom i čakavskom pirgast ili pjegav ). U šumskim guštarama ( gištir ) rasli su daluba ( hrast, na čakavskom dubac, na kajkavskom dub ), maxri ( borovi, na čakavskom macari ), a ispod drveća razno ztrnje ( nerezitu, na čakavskom nerezine ), puzave povijuše ( tri, na čakavskom trtina ), šašru ( šaševi ) i sitya ( sitina ) itd. Na višim gorskim padinama Antitaurusa ( huritski Dingir Ulikamma što bi u prijevodu bio pojam Kamena Dinara ) puhali su im olujni vjetrovi shiuni ( na čakavskom šijuni ), najviše hladni sjeverni buryaš ( bura ), a sunce je zalazilo na zapadu ( semiru, na čakavskom semera ). Na višemu planinskom hrbatu ( hirhib, na kajkavskom i čakavskom hribet ) vapnenastog krasa na Antitaurus bile su kraške ponikve ( walu, na čakavskom vala ) i manji dolci ( uwalki ili uvalice ), pastirski katuni ( alani ) i oko njih gole kamenjare ( škarnu, na čakavskom škari ili škardun ) s kamenjem ( kagalu, na čakavskom koguli ). U rječnim kanjonima Tarae su im bile strmine ( nahiri, na kajkavskom i čakavskom nahero ) i stijene ( kammaena ) a u špiljama sige ( mushur, na čakavskom i ikavskom mušur ), te gnijezda zmija ( kašga, na čakavskom kaška i na kajkavskom kača ) i jastrebova ( aršib, na čakavskom laštrib ).
Ta mitanska leksička baština u našemu je čakavskom rječniku mnogostruko brojnija nego li na primjer u armenskom jeziku ( Diakonov 1985. i Greppin 1991. ) koji se kasnije razvio u istom području Prikavkazja umjesto ranijih Mitana, ali danas sadrži jedva dvadesetak huritskih izoglasa slično kao i kod nas kajkavaca. Većinu tih dragocjenih prahrvatskih riječi starih par tisućljeća, zbog beogradskih sinekura su naši izdajnički vukovci nasilno izbacili, ukinuli i zamijenili balkanskim srbizmima i turcizmima, da nam uškope ranohrvatske jezične korijene. Iz prijepisa “Transiti San Hieronims”: Sveti Jeronim rođen je 247. godine prije Krista u Solinu, a umro u Palestini 420. godine prije Krista. Svi latinisti ga opisuju već u 4. stoljeću prije Krista kao Santus Croatum, što znači Hrvatski svetac. Jeronim je bio kršćanski pustinjak, nagle ćudi, pa se često selio radi netrpeljivosti ondašnjih velikodostojnika. Slavi se 30. rujna, dan smrti i odlazak u nebo. Preveo je Vulgatu – Bibliju na latinski jezik. Velika čudesa pripisuju mu se još za života, a najveće svakako razgovor sa divljim lavom, koji je svaca hranio u pustinji. Poznavao je sve jezike starog svijeta, latinski, grčki, germanski i starohrvatski. Dakle, ako je stari svijet govorio za Svetog Jeronima da je Hrvatski svetac već u IV stoljeću, gdje su tada bili Slaveni? No, danas se možemo služiti mučidisciplinarnim tehnikama, pa dobivamo točne podatke, koje su domaći i strani stručnjaci za geneologiju utvrdili da su po Y cromosomu i muškom genu danas u Evropi Slaveni samo Mađari sa preko 70% tog genoma. Iza njih su Slovenci i dijelom Makedonci, dok, naprotiv, taj gen je u manjini u Srbiji, ali i manjinski u Hrvatskoj. Ovo su podaci zadnjih istraživanja američkih, europskih znanstvenika, kao i našega dr. Dragana Primorca. Baza istraživanja izvršena je na 90% današnje muške populacije Europe.
Dragan Ilić
HOP
