U tiskanom izdanju Jutarnjeg je prošle subote osvanuo ogroman članak na čak tri stranice iz pera umirovljenog diplomate Darka Bekića o hrvatskom kiparu srpskih korijena Vojinu Bakiću. Dakako da su kvalifikacije jednog politologa, diplomate i povjesničara upitne kada treba pisati o umjetniku, pa je Bekić radije lukavo pribjegao prepričavanju biografskih i privatnih priča iz života ovoga kipara (1915. – 1992.). Nije ga u članku nazvao avangardistom, (kao što to rado čine udruženi glasovi hvalospjeva relevantnih “stručnjaka” likovne umjetnosti, a s čime se nikako ne mogu složiti jer je Vojin Bakić upravo seizmografski točno očitavao samo trendove) – nego ga je “umotao” u biografske priče s ciljem revitalizacije komunizma i u ovom slučaju sasvim neutemeljenog blaćenja NDH, a koje je vrlo lako razotkriti i svesti na političku manipulaciju povijesnih činjenica. No, Bekić je toliko opčinjen Bakićem (a ustvari veličanjem komunizma) da je čak i napisao biografsku knjigu o Vojinu Bakiću, nazvavši ju alternativno “kratkom poviješću kiposlavije“. Za propagandne svrhe Jugoslavije bi to bila vrlo dobra kovanica, no knjiga je napisana 2006. godine, za vrijeme moderne Hrvatske.
Kada su vlasti NDH uhitile sva četiri brata Vojina Bakića koji su svi odreda bili gorljivi aktivisti KPJ, i Vojin je bio na mjesec dana zatvoren, pa radi apolitičnosti ipak pušten. Njegova braća su pak završila u logorima NDH, a jedan je zasigurno smrtno nastradao u Jadovnom, u kojem se kao i u Jasenovcu već skoro 80 godina nemilice manipulira s brojkama žrtava (čak 30-40000), mada je sam logor radio samo 4 mjeseca (od travnja do kolovoza 1941. godine). Dakle, ustaški režim se obračunavao s komunistima i proganjao ih istodobno kada i druge države zapadne Europe (o SAD-u da i e govorimo) koje su to činile i desetljećima nakon II svjetskog rata. Dakle, ovdje se nije radilo o progonu po nacionalnosti, već zbog ideološkog uvjerenja i komunističkog aktivizma, koje se kao i drugdje, s pravom smatralo opasnošću za opstanak države. Vojin Bakić je kao apolitičan umjetnik bio izuzet iz tog progona, a godinu kasnije je već lebdio visoko na lovorikama slave predstavljajući u inozemstvu tu istu NDH koja ga je na Drugoj hrvatskoj izložbi u Berlinu i bečkom Kunsthausu predstavila sa čak pet djela.
Privatno je Bakić prešao na katolicizam, oženio Ljubu Šnajder i uselio se s njom u elegantan stan njezinih roditelja u Mihanovićevoj ulici gdje je dobio sina. Ni na pamet mu nije padalo bježati u partizane ili “u šumu”, baš kao ni Krleži i mnogima drugima. U ratnom je Zagrebu dobio zaposlenje te nizao jedan umjetnički uspjeh za drugim i neometano se bavio kiparstvom, u društvu istaknutih kolega iz umjetničkih krugova. Diplomat Bekić napominje u svom članku kako je ustaški režim vjerojatno htio dokazati njemačkom agresoru da se NDH brine za srpsku manjinu u Hrvatskoj, pa prema tome ispada da je Njemačka umarširala i pokorila gotovo cijelu Europu samo kako bi pomogla manjinama u tim državama, a u Hrvatskoj zaštitila Srbe od Hrvata, što je naravno nakaradna konstrukcija ovog lošeg diplomate i još goreg povjesničara. Nije ni čudo da danas imamo ovakvu nesposobnu diplomaciju koja radi protiv Hrvatske – ako su se izlegli iz škole Bekića i njemu sličnih. Isto tako, Bekić naziva u svom članku govor Mile Budaka na otvorenju hrvatske izložbe u Berlinu “kvislinškim”, jer Budak hrvatsku likovnu umjetnost i kulturu s pravom i ponosom stavlja u isti rang s njemačkom. Za razliku od NDH, Hrvatska danas izvozi najgore (ne)kulturno smeće koje nas kao naciju i državu blati u svijetu – prisjetimo se samo ponižavajućih prostota, blasfemija i uvreda koje s našim novcima u ime hrvatske kulture i na našu sramotu okolo plasira Frljić…
Također, Bekić je vrlo neukusno u svoju pričicu upetljao Bibliju i vjeru govoreći o “poljima smrti oko Bleiburga” kao o “starozavjetnoj kazni za isto tako velike zločine koje su ustaše činile po teritoriju NDH četiri godine”. Nikakvog opravdanja nema za taj strašan genocid nad hrvatskim narodom, u kojem je svaka današnja hrvatska obitelj izgubila jednog ili više svojih članova, očeva i majki, djedova i baki, pradjedova…
Bakić u novom komunističkom, odista zločinačkom i antihrvatskom Titovom režimu nije pretrpio nikakvu štetu zbog svoje mrtve braće, gorljivih aktivista KPJ. Prvi zadatak režimskog umjetnika Bakića bila je kamuflaža spomenika banu Jelačiću na glavnom zagrebačkom trgu u čast kongresu afežejki (antifašistički front žena). Moglo bi se reći da je to bio test kojim se htjela provjeriti odanost ovog prije apolitičnog kipara partiji – ali s obzirom na kiparsko rješenje Vojina Bakića kojim je izveo ovaj “salto mortale”, a koji bi svakog pravog umjetnika koštao najmanje duševnog zdravlja, može se reći da ovaj umjetnik nije bio samo apolitičan, već i u umjetničkom smislu duboko nemoralan. Kip bana Jelačića obukao je u drveni kvadar, na vrh prikeljio petokraku, a na obje strane kvadra nalijepio duboki reljef (koliko mi je moguće vidjeti po novinskoj fotografiji) monumentalne žene s partizanskom kapom koja kontrolira prostor kao komunistički faraon. Ne samo da Vojin Bakić nije poludio od vlastitog konformizma, već je nastavio grabiti u istom stilu, prešavši u slijedećim desetljećima na apstrakciju, izvijene “victory” forme u raznim arijantama koje slave partizanske pobjede, otimačine i krvoprolića, te konačno nadmašio sam sebe u konglomeratima i divovskim zastrašujućim košnicama komunističkog predznaka. Nadodajem informaciju koja mi kao umjetnici ledi krv u žilama: Vojin Bakić je za početno zlodjelo nad umjetnošću izvedeno na današnjem Trgu bana Jelačića dobio kao nagradu Meštrovićev atelje na početku zagrebačkog Tuškanca. Vojin Bakić nije živio dovoljno dugo da bi se morao kiparski i umjetnički još jednom transformirati nakon Domovinskog rata – umro je 1992. zajedno s krvoločnom tamnicom Hrvata šugoslavijom.
Brojnim se napisima u Telegramu, Jutarnjem, Večernjem, Novom listu pa naravno i Pupovčevim srpskim Novostima danas ponovno slavi režimski kipar Vojin Bakić. To nikako nije slučajno, jer partizanski unuci koji fašizma nisu vidjeli, a nazivaju se “antifašistima” moraju iz naftalina izvući ovu jezivu kiparsku spodobu, koja nije bila ni “gospodin” kako ga je pogrešno nazvao Tuđman (ako je vjerovati riječima Bekića), a ni apolitičan, nego se samo povijao kako vjetar puše, i umjetnički, a bome i politički. Po mom stručnom mišljenju značaj njegovih djela nije samo prenapuhan, već i totalno minoran – ne zbog ideologije koju je kao umjetnik odlučio veličati, već i zbog jednostavne činjenice koja je svima vidljiva, a koju sam istakla na počeku: Vojin Bakić ništa originalnoga nije sklepao, on je samo osluškivao trendove i slušao Partiju. Neosporan talenat kojeg je pokazao na početku, sam je temeljito poništio svojom službom u propagandi komunističke ideologije te sustavno srušio sve što je na početku umjetnički izgradio. Izgubio se već nakon “bika” (1958.) kojeg smatram uspjelim djelom, kao i većinu onih njegovih djela koja počivaju na likovnom apstrahiranju organske forme.
Društveno-politički gledano, u okolnostima ponovne četničke agresije na Hrvatsku 1991. godine, potpuno mi je jasno zbog čega je podosta njegovih spomenika podignutim partizanskim lažima, srušeno, istaljeno ili minirano. Kada bih trebala valorizirati njegova djela samo s umjetničkog stanovišta, smatram da ih još uvijek previše nagrđuje javne prostore. No, u skladu s uobičajenim veličanjem i”angažiranog” likovnog otpada koje doživljavamo zadnjih godina, jasno mi je zašto ga ova vlast, koja se diči raznim Labrovićima zapišačima, Ličinama koje režiraju ironije na hrvatsku kob ili pak Frljićima koji nas konstantno siluju nasiljem i mržnjom prema Hrvatima i vjeri uopće, baš sada izvlači iz naftalina. Nije sve što dolazi iz minulih vremena vrijedno spomena ili štovanja. Ali, dok u nas ne bude postojalo nikakvo pouzdano vrednovanje umjetničkih djela, mimo lažnih kriterija političkih ciljeva ili uskrsavanja davno krepalog komunizma, ni u hrvatskoj kulturi neće biti bolje.
Ingrid Runtić
HOP