Dvostruka mjerila. Zdravko Mamić danas je negativac broj jedan. Koliko je to sve nakaradno najbolje govori činjenica da je HABOR odobrio kredit srpskom teroristu, koji je pokrao imovinu i zbrisao u Srbiju nije dobio zatvorsku kaznu kao Mamić. Njega mediji nisu progonili kao Mamića, a još manje sudovi? Zašto?
Velikogorički tajkun Žužić čija je žena sutkinja oštetio je u svezi poreza državu deset puta više nego Mamić, ali za sve to nije dobio zatvorsku kaznu, a kamoli da je prošao u svemu kao Mamić.
Ulovljen u mrežu vlastite lakomosti, nakon što je svu imovinu trgovačkih društava kojima je osnivač i direktor – Solidum, Solidum Žužić, Finel i druga, Željko Žužić prenio na svoje vlastito ime, uskrativši vjerovnike i Državu za više od 400 milijuna kuna, nakon višesatne ispovijedi, izdašni financijer predsjedničke kampanje bivšeg predsjednika RH Stjepana Mesića i bivši vozač kamiona – nagodio se sa DORH-om.
Dobro upućeni kažu da Željko Žužić svoj poduzetnički uspon može zahvaliti kumstvu sa Stjepanom Mesićem, bivšim predsjednikom RH, dobroj povezanosti sa Stečajnom upravom i stečajnim upraviteljem Marinkom Pajićem, a uz sve navedeno, uspjeh mu je dobro začinjen i činjenicom da mu je supruga sutkinja, čije veze i poznanstva, kao i upućenost u pravne postupke su mu zacijelo dobro došli.
Prema našem izvor lov i osuda Zdravka Mamića zapravo je put do glavnog igrača Milana Bandića i skidanja istog sa trona jer jako smeta Plenkoviću. To je paln plenkovićevih hadezeovaca kako bi ovladali Zagrebom. Tako tvrdi naš izvor.
O ratnom zločincu Čičiću pisao je Igor Drenjančević na portalu Dnevno i Nada Landeka na portalu HOP.
Dragan Čičić , rođ. je 06.11.1957 u Kijevu , Sanski Most, BiH. U Petrinji je od 1971 god. 1991 god bio sekretar sekreterijata za financije SO MZ Petrinja sa većinskim srpskim stanovništvom. Financijer je srpske pobune u Petrinji od 1990 do 1995. 1993 /1994 i zajedno sa Borom Mikelićem nositelj izbornih aktivnosti Milana Martića u izborima u tzv. RSK kojom prilikom je Martić pobijedio Milana Babića i postao predsjednik tzv. RSK, a Boro Mikelić postao predsjednik vlade tzv. RSK. Samo petnaest metara od balkona vikendice Dragana Čičića pronađena je masovna grobnica sa tijelima ubijenih Hrvata. 2001 godine dobio je višemilijunski kredit od Hrvatske države za razvoj gospodarstva u Petrinji, novci su nestali a firma Drvoplast otišla je u stečaj, 2007 godine.
Imovinu Drvoplasta, putem javne držabe, 2011 godine kupuje tvrtka Liatris d.o.o. u vlasništvu Ivice i Alena Ljubanovića, desne ruke krvnika Bore Mikelića, prijeratnog direktora Gavrilovića i gradonačelnika Petrinje. Petrinjski Srbi zvali su ga “tata Boro”.
HBOR i Stojanovićev Fond za razvoj i zapošljavanje Čičiću isplatili “nepovratna sredstva” od 4.500.000 eura?
Zahvaljujući HBOR-ovom “zamahu” u leđa i “nepovratnom kreditu” od 4.500.000 eur-a, Dragan Čičić postao je uspješan biznismen koji je iz Petrinje preselio u Kraljevo, Srbija. U svoje ruke preuzeo je i upravljanje triju najuspješnijih i najmoćnijih medijskih kuća u tom dijelu Srbije. Njegovi zaposlenici tvrde da po tri godine nisu dobili plaću dok su mnogi novinari bukvalno gladovali.
Block i Čičić odvezli su se do mosta između Ljubovije u Srbiji i Bratunca u BiH, gdje su shvatili da masovna ubojstva u srebreničkoj enklavi nisu nikakva tajna i da su za njih znali i obični civili s obje strane Drine. Jedna žena koja im se predstavila kao supruga srpskog oficira bila je iznenađena zašto je uopće pitaju što se događa jer je mislila da to svi znaju. Govorila je o ljudima koji su zatočeni u garažama, na igralištima, u školama, rekla je da su oni “najgori” zaklani, da su ostali ubijeni i da su svi koji su se željeli osvetiti pozivani da sudjeluju u ubijanju. Stanovnici Banje Koviljače ispričali su da su na suprotnoj obali vidjeli kako iz kamiona istovaraju ljude i ubijaju ih, a tu su bili i rovokopači koji su ih odmah zatrpavali zemljom.
Novinar Block o tom događaju svjedočio je na suđenju Radovanu Karadžiću.
Karadžić se požalio što su te informacije objavljene u stranim medijima i tvrdio je da je za to najvjerovatnije dobiven novac. “Nije me briga je li uzeo 25.000 njemačkih maraka ili ne, ali on je stranim agencijama dao grozne slike koje bi Mladića mogle koštati života kada bi došle u Hag”, rekao je tada Karadžić.
Karadžiću je ipak pošlo za rukom da priče o strijeljanju Muslimana u srebreničkoj enklavi pripiše uobičajenim ratnim “pretjerivanjima” i pojedinačnim osvetama Istovremeno je Karaždić svjedoku predočio dokumentaciju iz kojih proizlazi da se svjedok u regionu bavio špijunskim poslom, na što Block uopće nije reagirao.
Bijeljinska tv je dan prije tog svjedočenja podsjetila na famozni ugovor kojim je Dragan Čičić, Dodikov veliki prijatelj, postao vlasnik mesne industrije ” Bimeks” Brčko i to za nevjerovatnih 200 KM, Do dana današnjeg Čičić nije ispunio gotovo ništa od obaveza koje je preuzeo ugovorom o kupoprodaji, dok su očajni radnici ” Bimeksa” podnijeli tužbu protiv ”gazdurine ”.
Zašto je Vlada BD BiH prodala ” Bimeks” za mizernih 200 KM?
”Bimeks’ je ‘ uoči rata zapošljavao 1.570 radnika. Imao je zatvoren ciklus proizvodnje i prerade mesa, ogroman broj kooperanata i razvijenu prodajnu mrežu, objekte i zavidnu infrastrukturu. Bimeks je bio vlasnik i 50 hekatara zemljišta u gradskoj zoni.
Nakon rata dobar dio kapaciteta bio je više ili manje očuvan ( ‘ Bimeks” je radio i tijekom rata) a imovina firme bila je procijenjena na minimalno 55 miliona KM (konvertibilnih maraka.) Kombinator Dragan Čičić je na osebujan način uvjerio Vladu Brčko Distrikta BiH da mu proda nekadašnjeg giganta za iznos od samo 200 KM. Iako nije ispunio niti jednu stavku ugovora Čičić je čak i tužio Brčko Distrikt za neispunjenje ugovornih obaveza zatraživši odštetu od 51 milion KM od kojih mu je isplaćeno 11 milijuna.
I Drk iz varaždinske Vindije, baš kao i Čičić imaju specijalan status kod Milorada Dodika?
Odgovora, onako na prvu loptu, vjerovatno ima dosta. Naime, dvije godine nakon prodaje ” Bimeksa” Vlada Brčko Distrikta BiH potpisuje, na Dan Distrikta, memorandum, a kasnije i ugovor, o suradnji sa hrvatskom firmom ” Vindija” (poznatoj po proizvodnji pilećih pašteta od svinjskog mesa) kojom se ” Vindiji” prodaje zemljište na području Distrikta po nevjerovatnim uvjetima..
Dakle, nekome nije nikako odgovarao oporavak mesne industrije ” Bimeks” jer onda ” Vindija” ne bi imala što tražiti u Brčkom!
Zanimljivo je da je potpisnik oba ugovora, i onog sa Čičićem i onog sa Drkom, vlasnikom ” Vindije”, u ime Vlade Brčko Distrikta BiH brčanski pravnik, u to vrijeme gradonačelnik, Mirsad Đapo.
Mnogi misle da je Đapo bio ucjenjivan, tj. natjeran od nekih moćnika ili interesnih grupa, i da je bio prisiljen sklopiti dogovore ispod “stola”.
Prodaja piljene građe radi prikupljanja novca za naoružanje i radio stanice za četnike
Dragan Čičić bio je nepesredno povezan i sa ratnim zločincom Goranom Hadžićem. U ožujku 1992. Hadžić motao se po Baniji i Kordunu sa idejom “trupci za motorole“: Pokrenuo je akciju sječe drvne građe i pustošenja šuma s namjerom da novcem zarađenim od prodaje kupuju radio-stanice za srbočetničku vojsku. Prema navodima svjeoka u taj “posao” umiješani su bili i Rade Leskovac (SDS, koji je kasnije postao predsjednik Srpske radikalne stranke za Krajinu, a danas je predsjednik SDSa za Slavoniju, a koji se petljao sa Veljkom Džakulom, i neizbježni Boro Mikelić kao poveznica sa Beogradom, po liniji SKPJ, pa JUL.
Čičić je u Drvoplastu prerađivao tu pokradenu oblovinu. Trgovina drvnom građom jako se dopala i Goranu Hadžiću, ali i njegovom drugu Arkanu. U vrijeme sankcija oni su se angažirali i oko prodaje nafte (šverc iz Mađarske i Đeletovci), švercom cigareta, ali prodaja drvne građe donosila im je ogromne iznose novca. Dragan Čičić iz Drvoplasta Petrinja-Kraljevo koji je među prvima uvidio i prednosti članstva u JUL-u kod Mirjane Marković – Miloševićeve supruge, bio im je odličan poslovni partner. 1996. godine Arkan, Hadžić i kompanija bacili su se na aktivnu sječu izvanredno kvalitetne slavonske hrastovine iz spačvanskih i ostalih šuma i na izvoz piljene građe. Cijeli “biznis” trajao je za cijelo vrijeme sankcija prema Srbiji a onda je 1997. godine nakon mirne reintegracije Hrvatske takav biznis morao prestati.
Sumnjiva prodaja imovine Drvoplasta u stečaju
Razna mešetarenja događaju se i u hrvatskoj Petrinji. Nakon raspisanog natječaja za prodaju imovine Drvoplasta u stečaju, koja u stvari predstavlja imovinu stečenu ratnim profiterstvom, na natječaj se javlja samo jedan kupac, tvrtka Liatris d.o.o. iz Petrinje sa minimalnim prometom iskazanim u Računu dobiti i gubitka i gotovo bez imovine. Imovina Drvoplasta d.o.o. prodana je za svega 5.500.000 kuna kojim iznosom su prikrivene malverzacije oko isplate nikad vraćenih 4.500.000 eura, novca koji pripada građanima Hrvatske.
Liatris d.o.o. vlasništvo je Ivice Ljubanovića, oca Alena Ljubanovića.On je postao šef u Komunalcu Petrinja, i slovi kao desna ruka krvnika Bore Mikelića, prijeratnog direktora Gavrilovića i gradonačelnika Petrinje. Navodno je upravo Mikelić pomogao Draganu Čičiću da 29. srpnja 1991 godine stekne društvenu imovinu koja će kasnije pripasti Drvoplastu. Ivica Ljubanović živi u Turkulinovoj ulici u Petrinji, u kući koja je izgrađena u istom dvorištu gdje je i kuća Bore Mikelića.
Ljubanović je i predsjednik Udruge “Petrinjci za Petrinju” koju su osnovali ljubitelji lika i djela Bore Mikelića i Dragana Čičića. Čičić je osobno financijski pomogao osnivanje udruge. Čak su formirali i Nezavisnu gradsku listu Petrinjci za Petrinju. Jedan od prvih osnivačkih sastanaka te udruge održan je 07.03.2001. godine u prostorijama Drvoplasta u Petrinji, glavnu riječ vodio je Dragan Čičić, izjavili su poznavatelji opisanih događaja.
Na čelu NGL Petrinjci za Petrinju bio je dr. Miroslav Gregurinčić a u pozadini Dragan Čičić. Gregurinčić je obavljao funkciju gradonačelnika 2 mandata. Smjenom vlasti otkrilo se da su NGL u suradnji sa SDP-ovcima Draganu Čičiću omogućili dobivanje 32 milijuna kuna za kupnju strojeva potrebnih za proizvodnju u Drvoplastu Petrinji, čime bi se omogućio veći povratak Srba u Petrinju.Međutim, kako se kasnije saznalo, HBOR (Hrvatska banka za obnovu i razvitak) novac je isplatila, unatoč blokiranom računu Drvoplasta, na račun dobavljača iz druge zemlje, a novac je završio u Čičićevoj tvrtki u Kraljevu, Srbija.