Hrvatska srednjovjekovna povijest je toliko zbunjujuća da se obični pučanin u njoj ne može snaći jer danas hrvatski povjesničari samo analiziraju povijest koja se prvi put piše tek pojavom nacija, dakle, država i povijest koju su ranije pisali imperijalisti i kršćani, a cilj im je bio zavladati običnim pukom. No, mi smo danas uveli konfuziju u povijest jer ne razlikujemo naciju od naroda, pa me ništa ne čudi. Nacionalnost ne znači ništa drugo nego državnost i za državu su se borili svi narodi u 19. stoljeću pa tako i hrvatski. Borci za državu su nazvani nacionalisti. Nažalost, danas je nacionalist nepoželjan naziv jer se poistovjećuje sa nacionalnim socijalistom ili nacistom i fašistom, a to je u Hrvatskoj apsurd komunističke svijesti.
U 19. stoljeću su nastali mnogi mitovi današnjih naroda ako njihovo ime nikad nije spomenuto kod grčkih i rimskih povjesničara. Međutim, prije toga zbog nametanja kršćanstva narode je izmišljalo kršćanstvo jer jedino tako je moglo iskorijeniti prijašnju religiju, a službeni jezik kršćanstva je bio latinski. Tako su se preko latinskog pisma mijenali i jezici. Mnogi današnji narodi se po prvi put pojavljuju u 19. stoljeću i rijetki su uspjeli stvoriti narodne države, mada su se otuđili od matičnog naroda. Ostali su u okvirima mlažih imperija. No, sve ovo ne možemo odgonetati bez poznavanja svih starijih pisama i etimologije jer se preko pisama mijenjala etimologija i semantika pa su riječi dobivale nova značenja.
Kao primjer ću uzeti toponim Aržano. Danas nitko ne može ni pomisliti da je taj toponim povezan sa nazivom Harvač i prijašnjom religijom. Naziv Harvač se semitizacijom preko Grka i Latina odrazio Aras i Elas ili Arat i Elat. Dakle, slično je naziv Harvačan postao Arvan i Aryan, odnosno, Arian ili Arjan. Naziv Arjan se na starijoj gramatiki pisao Arjana, što je preko latinske gramatike postalo Arjano, a dolaskom Francuza na ove prostore dobiva današnji naziv Aržano jer su Francuzi slovo J izgovarali Ž.
Ako smo ikada čuli za indijskog boga Arunu ili Arjunu, morali bi shvatiti da naziv Haravačan znači ”Dvojni bog ili Dvojnost rođena” jer je taj naziv nastao od naziva ”haravača jana”. Pojavom Asiraca nestaju Hrvati na Levantu, a civilizaciju prema Indiji su širili Semiti nakon što su zavladali prostorom Levanta i jezik haravača se brzo mijenjao mada su gotovo svi etnici na tom prostoru povezani sa nazivom Harvač.
Slično se možemo upitati tko su bili Longobardi? Odgovor nam daje riječ ”brada” koja je hrvatska. Longo je nekada u hrvatskom jeziku označavala visokog čovjeka, a nastala je od riječi ”alunača”, odnosno, ”alumača”, što je označavalo Hrvate starokršćane, a novokršćani su ih kasnije zbog neprihvaćanja kršćanstva nazvali Židi, ali ne i Ebreji, odnosno, Hebreji. Naziv ŽID je nastao od riječi JUD, a odatle i hrvatska riječ ”ljudi”. Očito, ”judi” su slijedili Stari zavjet. Alumači su bili starokršćani jer su slijedili Stari zavjet koji je bio napisan hebrejskim pismom, a to je relativno mlado pismo nastalo od nekog starijeg pisma koje je prilagođeno semitskom jeziku jer Semiti su pisali suglasnički dok su Harvači služili dvoslogovnim pismom i jezikom. Stari zavjet je nastao dosta prije hebrejske Biblije, a sačuvan je samo na hebrejskom pismu i jeziku.
Dakle, u haravači iza svakog suglasnika je dolazio poluslog A. To je u hrvatskom jeziku u Dalmaciji sačuvano do danas mada ponekad malo iskrivljeno zbog tuđih pisama. Harvači su sačuvali glagolske haravačke nastavke ATI i ITI, a lingvisti ih danas samatraju sanskritskim. Na engleskom jeziku ”bard” označuje učenog i kreativnog čovjeka, pa možemo zaključiti da su Longobardi bili učeni i kreativni ljudi sa dugom bradom koji su prihvatili Novi zavjet. Po njima pokrajina Lombardija u Italiji dobiva ime. Kod nas na Korčuli postoji toponim Lumbarda, a sačuvana su prezimena Barada, Baradič ili Lombardič.
Danas neki umišljeni Dalmati sebe nazivaju posebnim narodom jer ne znaju da je to semitski naziv za Harvače. Dalamti su bili i današnji Bosanci. Današnji naziv je Dalmat-inac, sa sufiksom ”inac” koji označuje prijašnju religiju. Odatle riječi ”ini” i ”inače” sa značenjem ”drugi” i ”drukčije”. Semiti nisu imali slova za glasove H i Č, a glas V su pisali slovom O koje se stari Grci zvali omega. Ispuštanjem početnog slova O, dobivamo naziv mega koji označuje slovo M. Tako su Haravači postali Armati i Almati, a kasnije i Talmati, što se odrazilo kao Dalmati ili Delmati.
Uostalom, danas Hrvati imaju najviše dvoslogovnih haravačkih riječi pored čakavske ekavice i ikavice koje su nastale pod uticajem liburnijskog i etrurskog suglasničkog pisma, a među njima danas ima najviše nacionalno svijesnih Hrvata u Hrvatskoj. Jekavicu je Hrvatima nametnuo Rim, a Vuk Karačić ili Karadžić, koji se priklonio izmišljenom srbstvu, Hrvatima je nametnuo štokavsku ijekavcu. Međutim, ni jedan hrvatski jezičar danas ne zna kako je nastala jekavica niti zna kako je nastala jakavica. Štokavska ijekavica je besmislena i zbog nje mnogi Hrvati su i danas jezično nepismeni, ali da imamo stručne jezičare izbacili bi je iz uporabe. Zbog nepostojećeg glasa J u hrvatskom jeziku dobili smo nove glasove u hrvatskom jeziku kao Ć, Đ. LJ i NJ. Tako je kajkavski glagol ITI najprvo postao ITJI, odnosno, IĆI. Slično je naziv ”krstjanin” postao ”kršćanin”. Dakle, krstjani su bili kršćani, a najmanje su pripadali nekoj drugoj religiji kako tumače neki povjesničari. Tako se mijenjao jezik haravača i to prisilom.
Međutim, u srednjem vijeku nisu postojale države nego kneževine, dakle, gradovi sa okolicom jer gradom je upravljao knez. Dakle, slijedilo se grčku civilizaciju jer provincije je prvi put uveo Dioklecijan kao vladar Rimskog imperija jer jedino tako se moglo kontrolirati veliki imperij. Ali ni to nije sačuvalo Rimski imperij od propasti. Dakle, gradovi si postali dio provincija, a svaka provincija je imala svojeg vladara. Nakon raspada Rimskog imperija, nestaju provincije i ponovno se pojavljuju kneževine jer, nakon nametanja kršćanstva, mnogi gradovi nisu prihvaćali franačko rimsko kršćanstvo. Naziv ”knez” je nastao od riječi ”krneza” izbacivanjem slova R jer i danas imamo takav toponim u okolici Zadra? Tamo je najvjerojatnije u liburnijsko vrijeme postojao grad kojim je vladao krneza. Na to ukazuju i neki arheološki nalazi.
Da je prije kršćanstva postojala drukčija religija pokazuju nam srednjovjekovne crkve diljem Europe u kojima se pojavljuju simboli stare religije haravače, a to je današnji hrvatski grb. To nam pokazuje da je prelazak na kršćanstvo bio uvjetovan unošenjem tog simbola u crkvene građevine, a taj simbol susrećemo diljem Europe. Dakle, haravača je bila civilizacija isto kao što je danas kršćanstvo ili islam, a nju susrećemo diljem globusa. Po toj religiji današnji Harvači su dobili ime jer su tu religiju i jezik najduže čuvali suprostavljajući se kršćanstvu. Najduže su čuvali i dvoslogovni jezik, a taj jezik se danas ne naziva haravača nego sans-krit, mada sufiks ”krit” znači ”hrvat”. Zar onda otok Kreta nekada nije pripadao toj civilizaciji?
Na temelju svega iznesenoga smatram da je jezik bitniji od genetike za tumačenje povijesti. Genetika nam otkriva domorodce i nove doseljenike nakon velikih epidemija koji se razlikuju genetski. Dakle, narod ne definira genetika nego jezik i kultura. U otkrivanju povijesti može nam pomoći i arheologija, a to se najbolje vidjelo na isokopinama u Zadru. Ispod romanske gradnje nailazimo liburnijsku gradnju koja se koristila manjim kamenim blokovima, a to nam pokazuje da su oni došli na ove prostore sa Levanta, dakle, sa prostora gdje se koristila opeka.
Radović Srećko
HOP
