ZMAJ KOJI UMIRE GLASNO RIČE
Prolazeći sinoć pored HNK imao sam dojam da sam nekim nevjerojatnim prirodnim fenomenom vraćen u 1950-u ili 60-u godinu. Oko mene neki hodali su gerijatrijski primjerci odjeveni u odjela i kostime „Beko“ i „Vesna“ kao da sam upao na Šesti kongres KPJ u Zagrebu u studenom 1952. Jedini promašeni modni detalji te činovničke komunističke kaste bile su tenisice „Walkmaxx“ i mali ruksačići koji nisu bili u SMB boji. Naokolo zastave komunističke partije, nekoliko zastava SRH te meni nekoliko nepoznatih. Jedna od njih privukla mi je pažnju pa sam prišao bliže kako bi vidio o čemu se tu radi. Svojim izgledom podsjetila me na neke pravoslavne crkvene stjegove no radi velike bijele petokrake na vrhu i zlatnim resicama ukrašenog „ušatog U¨“ na dnu u kojem se crvenila petokraka shvatio sam kako to ne može biti crkveni stijeg. Tada sam vidio na sredini stijega velikim štampanim slovima izvezeno TITO i nekakav čudni uradak s grbom poput onoga iz SRH.
Dakle, nije se tu radilo o nikakvom modnom retro skupu već je to bio skup osoba izgubljenih u vremenu i prostoru. Neki zlobnik mogao bi reći osoba malo zaustavljenih u razvoju ili kako se to medicinski kaže retardiranih.
I dok sam u čudu gledao taj skup iz polusvijesti su me u trgli taktovi „Internacionale“ koje su s ushićenjem izvodile neke mlade djevojke. Sa strane ih je ozarenog lica s velikim oduševljenjem promatrao gospodin Zoran Pusić. Među 200-tinak okupljenih ugledao sam i gospodina Ivu Josipovića u blizini kojeg sam opazio i jedini stijeg Republike Hrvatske. Taj se stijeg po ničemu nije uklapao u koncepciju ovog skupa. Svi govornici po više puta spominjali su svog druga Tita što je bilo pozdravljano frenetičnim aplauzima tako da sam se uplašio i od same pomisli kako će se odjednom odnekuda pojaviti na bijelom konju u bijeloj maršalskoj uniformi. Bojeći se da neki još nisu saznali kako je Broz odavno umro pokušao sam to priopćiti jednoj sudionici skupa. Prostrijelila me je očima prepunim dobro poznate antifašističke mržnje tako da su mi se smrzni i đonovi na cipelama. Ne daj Bože da poviče revizionist, klerofašist ili ustaša. Tada sam se sjetio njihovih čuvenih parola „I poslje Tita Tito“ i „Zauvek s nama Tito“ te svog davno shvaćenog saznanja kako je nemoguće promijeniti njihov nakaradni mentalni sklop. Ti zombiji bi me rastrgali u pravoj antifašističkoj maniri i po dobro poznatom obrascu bacili u neku rupetinu. Ne bi me mogao spasiti ni čelnik zagrebačkog SDP-a koji je također došao evocirati uspomene na „slavni partizanski antifašizam“.
Bilo je tu svakakvih demagoških obraćanja u kojima je bila osjetna mržnja prema ovakvoj hrvatskoj državi, prema hrvatskim braniteljima koji su na neki način proglašeni teroristima jer navodno kao „braniteljska kasta“ drže kao taoce cjelokupni hrvatski narod. Neki su spominjali crnokošuljaše na ulicama no ja nisam uspio uočiti niti jednoga. Po tko zna koji puta su optužili Hrvatsku za fašizaciju, ušato ustaško U i povijesni revizionizam kojim se želi okaljati njihov „humani i pravedni antifašizam. Prijatelj Jure, s kojim sam prolazio pored ovog skupa, potiho mi je rekao: Hajdemo odavde. Mogli bi shvatiti kako smo branitelji, dragovoljci i iskreni domoljubi a onda smo nadrljali.“ Upravo u tom trenutku netko od govornika pribijao je na stup srama Marka Perkovića Thompsona radi njegovih „pjesmuljaka“. Između govornika čitale su se pjesme partizanskih pjesnika Vladimira Nazora, Ivana Gorana Kovačića i novijeg hrvatskog pjesnika Bore Radakovića rođenog u Zemunu. Opet je drug Tito je zajahao na čelu kolone uz krokodilske su sljedbenika. Suze za Titom i „otetim Trgom maršala Tita“ bile su veličine tenis loptice tako da su možda oštetile asfalt s istočne strane HNK gdje se antifašisti uvijek okupljaju. Sa zapadne strane zatvoren im je pogled prema neprežaljenom glavnom gradu i grobovima drugova Lenjina i Staljina. To što su uništili travu pored ceste nije važno jer će to s velikim entuzijazmom obnoviti gradonačelnik gospodin Milan Bandić (vjerojatno vam je poznata parola: „Ako te netko pita, sve za Tita!“). To je ipak radi voljenog druga Tita, a sjećate se kako je nedugo s ponosom na reveru nosio bedž s njegovim likom.
Upita me moj prijatelj Jura imam li ja što protiv skupa, a ja mu rekoh: „ Nažalost, trenutno ništa efikasno“. Kad su uz ponovno pjevanje „Internacionale“ u zrak pustili balone u crvenoj i bijeloj boji krenuli smo dalje. Putem prema tramvajskoj stanici mi je pala na pamet pomisao kako bi se slobodno pravo na abortus moglo dopustiti samo takozvanim antifašistima. To i oni sami traže, a na taj način bi sami vrlo brzo znatno smanjili svoj broj. „Jer vi ste to tražili!“
Zoran Čapalija – Čaplja