Antun Babić
SPASIMO HRVATSKU JE POLITIČKA IDEJA I PORUKA
Osnivačka skupština stranke Spasimo Hrvatsku, koja je planirana za 7. srpnja 2018., otkazana je do početka jeseni. U organizacijskom smislu došlo je do poteškoća kad smo u našim redovima otkrili veći broj ubačenih ljudi, s različitim zadaćama. Nažalost, mi nemamo svoju obavještajnu organizaciju da možemo tjednima istraživati svakog pojedinca koji nam se javi.
Izvukli jako važnu poruku.
No, od svega je najvažnije da nas nisu uspjeli uništiti i zaustaviti, što im je očigledno bio zadatak. Naime, nakon strašnog zločima u Narodnoj skupštini u Beogradu 20. lipnja 1920. godine, kad je Puniša Račić smrtno ranio hrvatskog vođu Stjepana Radića, tadašnji mediji u Hrvatskoj poslali su sljedeću poruku velikosrpskoj čaršiji u Beogradu: “Možete ubiti čovjeka, ali ne možete ubiti ideju.”
Također, sasvim slučajno poklopilo se da polovicom idućeg tjedna idem na operaciju.
Testiranje ideje na Trgu Josipa bana Jelačića u Zagrebu!
Jučer smo dobili manju količinu novih majica SPASIMO HRVATSKU, pa sam danas odlučio napraviti malo istraživanje da vidim kako ljudi na ulici reagiraju na majicu i poruku.
Najprije sam se prošetao od spomenika Stjepanu Radiću, na početku Jurišićeve ulice, do Radićeve ulice. Odmah sam primijetio kako gotovo svaka osoba kojoj sam dolazio u susret, upućuje prema meni pogled, diskretno ili sasvim otvoreno. Bilo je vidljivo kako su prvi puta vidjeli majicu s tom porukom.
Nakon toga sam na Trgu Josipa bana Jelačića zaustavio deset ljudi, od mlađih do starijih osoba, i otvoreno pitao mogu li protumačiti poruku na majici? Osam od deset osoba mi je dalo točan odgovor: SPASIMO HRVATSKU. Bio sam, s razlogom, jako zadovoljan.
Nema promjene bez “revolucije”
Tijekom boravka na Trgu slikako sam se s različitim ljudima i na različitim mjestima. Slike objavljujem uz ovaj post. Slikao sam se s jednim brazilskim studentom u Zagrebu, koji je nosio dres Hrvatske nogometne reprezentacije. Zatim sam se slikao s dva Belgijanca, koji su u Zagrebu na proputovanju. Nakon Zagreba idu prema obali. Slikao sam se i s izuzetno ljubaznim i vrlo inteligentnim hrvatskim mladićem, koji uskoro odlazi u SAD.
Posebno će mi u dragoj uspomeni ostati fotografija s dvije mlade hrvatske studentice, s kojima sam se zadržao u dužem i vrlo zanimljivom razgovoru. Odmah su znale odgovor na pitanje o poruci na majici. Nastavili smo razgovarati o općoj situaciji u Hrvatskoj. Dobio sam očekivano negativne i razočaravajuće reakcije. Jedna je studentica zaključila kako “nije sigurna da se sadašnje vrlo loše stanje u Hrvatskoj može riješiti jedino bez revolucije”. Bio sam jako iznenađen. Izgledala mi je jako mlada i krhka da bi na taj način razmišljala.
Hrvatski obrazovni sustav totalni je promašaj
Unatoč zadovoljstvu što mi je istraživanje o poruci na našoj majici pružilo nadu i izazvalo zadovoljstvo, ostao sam jako tužan zbog vrlo slabog znanja hrvatskih studenata o hrvatskoj bliskoj prošlosti.
Roditelji jednog studenta (četvrta godina studija) rodom su iz Stare Gradiške. Instinktivno sam ga pitao je li zna da je u Staroj Gradiški u vrijeme komunističkog režima bio zloglasni zatvor za političke disidente? Iskreno je odgovorio: “Čuo sam da je tamo bio nekakav Popravni dom, ali nikada nisam čuo da je bio zatvor”.
“Za te ljude nisam nikada čuo”
Uslijedilo je moje sljedeće pitanje: “Jeste li ikad čuli za dr. Marka Veselicu, Dražena Budišu, Vladu Gotovca i druge hrvatske intelektualce i disidente koji su služili dugogodišnje robije u Staroj Gradiški nakon Studentskog pokreta u Zagrebu 1971.” Odgovor je bio kategoričan, ali i zastrašujući: “Ne, za te ljude nisam nikada čuo.”
Kad ne bi postojali brojni drugi veliki problemi u današnjoj Hrvatskoj, priznanje tog studenta o svojem nedostatnom, ili nepostojećem znanju o najvažnijim detaljima i događajima iz bliže hrvatske povijesti, u cijelosti opravdava naš projekt SPASIMO HRVATSKU, bez obzira u kojoj će mjeri taj projekt na kraju biti uspješan.
U Zagrebu, 30. lipnja 2018.
