Antun Babić
U domovini i iseljeništvu roditelji trebaju svojoj djeci govoriti o Hrvatskoj i hrvatskoj povijesti
Što u iseljeništvo i što u diplomaciji, u Australiji sam proveo skoro trideset godina. U toj zemlji danas živi oko tristo tisuća Hrvata i njihovih potomaka. Zbog najveće udaljenosti od Hrvatske, osim Novog Zelanda, Hrvati u Australiji održavali su najveću osjećajnu i sentimentalnu bliskost s Hrvatskom. To su pokazali svojom djelatnošću desetljećima prije stvaranja samostalne hrvatske države 1991. godine, kao i tijekom velikosrpske agresije i borbe za međunarodno priznanje Republike Hrvatske.
Ipak ima nešto kod Hrvata u Australiji, što ih je u jednom dijelu razlikovalo od drugih hrvatskih iseljeničkih zajednica u svijetu. Makar nije uvijek bilo politički mudro, njihovo hrvatstvo bilo je daleko najemocionalnije i najradikalnije. O tomu će više objaviti u mojoj knjizi.
Australija je prva zemlja u svijetu u kojoj su Hrvati izborili priznanje hrvatskog jezika kao samostalnog jezika, u čemu sam i osobno sudjelovao, dok je Jugoslavija bila priznata i podržavana od cijeloga svijeta, a posebno velikih sila. Nakon 1970. u hrvatskim zajedncama diljem Australije nicale su Subotnje škole hrvatskog jezika za djecu rođenu u Australiji. I ja sam jedno vrijeme radio u jednoj od tih škola u Melbourneu.
Hrvati u Australiji bili su nepopustljivi
Pod utjecajem australske sredine, otpor djece rođene u Australiji prema učenju hrvatskog jezika bio je vrlo snažan, kao i u svim iseljeničkim zajednicama diljem svijeta. Međutim, Hrvati u Australiji kao roditelji bili su nepopustljivi u tom pogledu. I onda kad su se tomu izričito protivila, djeca su u školu hrvatskog jezika morala ići. U tim školama se osim jezika predavala i povijest, što je bilo posebno važno.
Zašto pišem ovaj osvrt. Danas sam bio posebno sretan kad sam iz Melbournea dobio fotografije od sina mojeg pokojnog kuma (ja sam 1975. bio na krštenju kum jednom od njegova dva sina blizanca) dr. Ante Kuneka. To je bio čovjek s kojim sam 1977. godine pokrenuo mjesečne novine Hrvatska istina.
Više od petnaest godina sastajali smo se gotovo svaki dan u njegovoj kući i do kasno u noć na hrvatskom jeziku smo raspravljali o svim mogućim temema koje su se ticale borbe za hrvatsku državu i rušenje Jugoslavije. Prije spavanja njegova dva sina, a ponekad i moja starija kćerka, do njihovog odlaska na spavanje ili mojeg odlaska svojoj kući, slušali su naše razgovore. Inače, sve do svoje smrti prošle godine Ante punih četrdeset godina nije nikada sa svojom djecom razgovarao na engleskom jeziku, a bio je intelektualac i radio je za državno poduzeće.
Vjerovali smo da će Hrvatska jednog dana biti slobodna i samostalna država. No, ni on ni ja nismo mogli vjerovati da će se 2018. dogoditi čudo koje će, nakon pobjede protiv Engleske, Hrvatsku donijeti u kuće nekoliko milijardi ljudi na svijetu. Bilo je to vrijeme kad smo se mi u Australiji borili s domaćim institucijama da nas ne zovu Jugoslavenima, jer u početku Australci nisu ni znali da Hrvatska i hrvatski narod postoje.
Kume Ante, uspjeli smo
Fotografiju kuće u kojoj smo pokojni dr. Ante Kunek (prošle je godine pokopan u Ivanić Gradu) sanjali o samostalnoj hrvatskoj državi, ali i aktivno radili da se to jednog dana ostvari, danas sam dobio obojenu u hrvatske kvadratiće. Mislio sam da će mi srce iskočiti od uzbuđenja i veselja. Govoreći sam sa sobom rekao: “Kume Ante, uspjeli smo”.
Naime u toj kući sada živi njegov sin Zvonko, koji je tu kuću obojao u danas diljem svijeta simbol Hrvatske – kvadratiće.
Dragi Ante, neka ti je laka hrvatska zemlja. Budi i u nebu ponosan što si djecu daleko od domovine odgajao u hrvatskom duhu. Nakon velikog uspjeha Vatrenih, danas tvoji sinovi shvaćaju što si im govorio, i onda kad te možda nisu htjeli slušati.
Dragi hrvatski roditelji u domovini i iseljeništvu, nemojte prestati učiti svoju djecu hrvatski jezik i tumačiti tešku povijest hrvatskog naroda. To je jedini način da u pravim trenutcima, kao što je ovaj danas nakon uspjeha Vatrenih na Svjetskom nogometnom prvenstvu, dođe do erupcije ponosa i ljubavi naše djece, ma gdje da žive, prema našoj domovini Hrvatskoj.
Antun Babić
Cijela Hrvatska mogla je danas biti uspješna kao Vatreni
Hrvatsko je iseljeništvo dalo nemjerljiv doprinos u obrani Republike Hrvatske od velikosrpske agresije
Cijeli se svijet danas divi i čudi fenomenalnom uspjehu Vatrenih na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji. Vatreni su nogometom iz snova iza sebe ostavili i neke od najjačih reprezentacija u svijetu. O tom pravom čudu u vremenu koje je pred nama bit će ispisane tisuće članaka, pokoja knjiga, a nadam se i filmovi. Svatko će nalaziti svoje odgovore za zagonetku nezamislivog uspjeha Vatrenih na Svjetskom prvenstvu, koje sutra završava finalnom utakmicom između Francuske i Hrvatske. Da mi je netko u srpnju 1991. rekao kako će hrvatska nogometna reprezentacija dvedeset i sedam godina kasnije igrati u finalu protiv Francuske, tada jedne od velikih zemalja svijeta koje su se žestoko protivile međunarodnom priznanju Hrvatske, ja bih rekao, iako sam vjerovao u našu opravdanu borbu za samostalnu hrvatsku državu, da je riječ o znanstvenoj fantastici.
U ovom kratkom osvrtu želim potaknuti druge ljude koji se bave ne samo nogometom, nego i drugim područjima ljudskog života, da ozbiljno istraže sve moguće izvore ljudske inspiracije koji su doveli do instalacije vatrenih na pijedestal svjetskog nogometa. Naravno, ima bezbroj objašnjenja i mogućih razloga za ovaj, svima u svijetu neočekivan, fenomen hrvatske nogometne vrste. Ja ću ovdje u vrlo kratkoj tezi, pomoću jednog primjera od prije dvadeset i sedam godina, pokušati ponuditi jedan od velikih razloga nadljudske motivacije Vatrenih u igri za Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu.
«Hrvatska, bilo je lakše voljeti te iz daljine»
Hrvatski pjesnik i povratnik iz emigracije Boris Maruna, s kojim se nisam uvijek slagao, nakon povratka u Hrvatsku i razočaranja jednom je rekao: «Hrvatska, bilo je lakše voljeti te iz daljine.» Oni koji nisu nikada izgubili domovinu, ne mogu razumjeti težinu boli i nostalgije za Hrvatskom što ih osjeća svaki iseljenik, pa i onaj koji postane silno bogat, kao što je to slučaj s našim reprezentativcima.
Imamo na tisuće Hrvata svih vrsta zanimanja i stručnosti, koji su u zadnja dva stoljeća u Hrvatskoj jedva preživljavali ili nisu bili priznati. Odlaskom u svijet u uređenijim su društvima dobili priliku pokazati i dokazati svoj talent. Ondje ih se cijeni po onome što mogu pridonijeti ekipi, uredu, tvornici, poduzeću, zajednici ili državi u kojoj žive, a ne prema političkoj pripadnosti, tj. po babi i stričevima. Stvaranjem tih uvjeta put do osobnog uspjeha za bezbroj Hrvatica i Hrvata u svijetu bio je otvoren. Tuđi se svijet obogatio i još više razvio, a Hrvatska je zbog nesposobnosti, pokvarenosti i neznanja elita koje upravljaju cijelom zemljom, od općinske do državne razine, došla na rub demografskog i gospodarskog nestanka.
Je li baš moralo biti tako i gdje je izlaz?
Uvijek sam tvrdio i danas ostajem čvrsto pri mišljenju da nije trebalo, a još je manje moralo biti tako. Hrvatska je imala sve uvjete da se razvije u veliku malu državu, koja bi bila uzor na europskom kontinentu. Ljubav i potencijal koji su tada postojali u hrvatskom iseljeništvu: financije, znanje, povezanost, utjecaj u svim područjima života u zemljama u kojima se hrvatski iseljenici i njihovi potomci i danas nalaze, u zajedništvu s isto tako talentiranim ljudima u Hrvatskoj, bili su garancija uspješnog razvoja buduće samostalne hrvatske države.
Za povratak velikog broja Hrvatica i Hrvata borio sam se na svim poslovima koje sam u Hrvatskoj radio od 1990. Kao pomoćnik ministra i jedan od stvaralaca Ministarstva povratka i useljeništva 1997. godine u jednom sam intervjuu za Glas Slavonije predložio da se u Hrvatsku u što kraćem razdoblju vrati barem trideset tisuća obitelji iz iseljeništva, što bi znatno pridonijelo demografskoj slici i gospodarsko-financijskoj situaciji u vrijeme kad je većina Hrvatske zbog posljedica velikosrpske agresije bila još uvijek teško razrušena. Bilo je to u vrijeme dok je Nikica Valentić bio predsjednik Vlade. Ministar povratka i useljeništva, a ni danas zapravo ne znam zašto, pozvao me u svoj kabinet i zabranio mi da s takvim idejama izlazim u javnost.
Stvorimo uvjete za povratak najmanje dvjesto tisuća hrvatskih iseljenika
Prije nekoliko mjeseci najavio sam da bih, u slučaju pobjede stranke Spasimo Hrvatsku na izborima, u Hrvatskoj tijekom osam godina (dva mandata) stvorio uvjete za povratak dvjesto tisuća Hrvata iz cijeloga svijeta, a posebice iz razvijenih zemalja. U tu mogućnost i danas čvrsto vjerujem, s time da to može učiniti svaka hrvatska vlada koja bi takav zadatak shvatila ozbiljno i u kojoj bi sjedili domoljubni hrvatski ministri, a ne ljudi koji zbog vlastitih interesa saginju glavu i provode politiku nedomoljubnog premijera (Plenkovića), makar u nju duboko u sebi osobno i ne vjeruju.
Već u prve dvije godine u Hrvatsku bi se vratilo nekoliko tisuća Modrića, Rakitića, Šimunića, Viduka, Kovača, iz svih područja ljudske djelatnosti, koji bi snažno pokrenuli proces preobrazbe Hrvatske iz basket case države u državu u koju bi se željeli doseliti i uspješni ljudi iz najrazvijenijih država svijeta. Naime, nitko nema ono što Hrvatska ima kad je riječ o ljepoti i kvaliteti života.
U srpnju 1991. bio sam na dužnosti tajnika u Hrvatskoj matici iseljenika, koja je organizirala snažnu isljeničku mrežu za pomoć Hrvatskoj. U Australiji sam se prije toga punih petnaest godina bavio i novinarstvom, tj. medijima. Bio sam duboko svjestan da će za uspjeh Hrvatske u ratu protiv Srbije biti izuzetno važno svijetu predočiti istinu da je Srbija agresor, a njezina formalna i privatna četnička vojska ništa drugo nego teroristi koji ubijaju goloruk narod u Hrvatskoj.
Napad JNA i četnika na selo Ćelije u istočnoj Slavoniji
Kad su početkom srpnja 1991. godine počeli napadi na Ćelije, malo hrvatsko selo u istočnom dijelu Slavonije, koje je 9. srpnja 1991. bilo potpuno spaljeno i uništeno, a nije bilo nikakvih slika o tim strašnim razaranjima, rekao sam sam sebi da nešto treba učiniti kako bi se to promijenilo. Najprije sam razgovarao s ravnateljem HTV-a Antunom Vrdoljakom, ali on mi je odgovorio kako nema dovoljno timova koji bi išli na teren, dodavši da ima i onih snimatelja koji se boje ići na teren. Hvala Bogu, to se kasnije pokazalo netočnim. Bilo je to prvo selo u Hrvatskoj koje je bilo spaljeno i sravnjeno sa zemljom, a stanovništvo ubijeno i protjerano.
Nakon Ćelija, po istom obrascu u svega četiri mjeseca spaljena su i uništena brojna hrvatska sela i naselja od Vukovara do Prevlake, s namjerom da se uništi i protjera hrvatsko stanovništvo, kako bi se ti hrvatski krajevi proglasili dijelom Velike Srbije.
Stotine tisuća Hrvata našlo je spas u slobodnim dijelovima Hrvatske koji su trpjeli svakodnevno granatiranje i ubijanje civila i nevinih građana.
U životu ništa nije slučajno
Bolest me u zadnja dva tjedna opet natjerala da više dana mirujem kod kuće. No, moj mi nemiran duh ne dozvoljava potpuno mirovanje, pa pretražujem svoje stvari – novinske članke, slike i razne dokumente. Vjerujem da u životu nije ništa slučajno, pa tako ni ova slika na koju sam upravo danas naišao, gotovo u dan 23 godine nakon onih burnih i povijesnih događaja.
Naime nakon razgovora s Antunom Vtrdoljakom odlučio sam pokrenuti vlastitu inicijativu da se u svijet pošalje prava slika o ratu u Hrvatskoj i da strani novinari budu što bolje informirani o strahotama koje je agresor tada nanosio nenaoružanom hrvatskom narodu.
Na moj telefonski poziv Hrvati iz Sydneya u roku od 24 sata poslali su, koliko se danas sjećam, sto tisuća dolara na račun jednog provjerenog hrvatskog svećenika u njemačkom gradu Muenchenu. Tim sam novcem odlučio kupiti male ručne video-kamere, kojima bi hrvatski branitelji mogli snimati borbe protiv JNA i četnika.
Zajedno s jednim prijateljem iz Australije, koji je tada bio u posjetu Hrvatskoj, a koji se kasnije mojim posredstvom zaposlio u Ministarstvu vanjskih poslova gdje još uvijek radi kao veleposlanik, pa neću ovdje spominjati njegovo ime, uputio sam se 8. ili 9. srpnja automobilom iz Zagreba u Muenchen preko Slovenije i Austrije. Bilo je to dan ili dva nakon što je onaj kratkotrajan, a rekao bih i namješten, rat u Sloveniji bio okončan. Na granici između Slovenije i Austrije naišli smo na zapaljene kamione i tenkove JNA. Na slici je jedan od zapaljenih kamiona JNA.
Nakon dugog putovanja stigli smo u Muenchen oko pola noći. Prema ranijem dogovoru našli smo se s vlasnikom trgovine, koji je već dobio novac od hrvatskog svećenika. Pod okriljem noći u trgovini u kojoj su radili Hrvati kupili smo 50 video-kamera i ukrcali ih u prtljažnik unajmljenog automobila marke Ford. Sretni što nam je uspjela akcija kupnje kamera i oboružani australskim putovnicama krenuli smo natrag u Hrvatsku, ali ovoga puta preko Austrije i Mađarske. Uz mnogo straha i raznih nezgoda te nakon što smo u Mađarskoj uspjeli utovariti streljivo, na graničnom prijelazu kod Donjeg Miholjca, ne bez gotovo najuzbudljvijih filmskih scena, uspjeli smo prijeći tada još uvijek mađarsko-jugoslavensku granicu. No, nismo očekivali da će nas na putu do Zagreba kod Đakova na cesti zaustaviti ophodnja naoružanih hrvatskih dragovoljca, koji su bili na straži. Nakon ispitivanja i čuđenja zašto “Australici” imaju u autu video kamere, nazvali su policiju u Đakovu, koja im je dala zapovijed da nas sprovedu u policijsku postaju radi daljnje istrage.
Znojenje zbog Titove slike na zidu
Prijatelj i ja bili smo jako pospani, umorni i prljavi od dvodnevnog putovanja bez odmora. Naravno, nismo baš bili previše sigurni što će nam se dogoditi, zbog kamera i streljiva u autu. Glava je bila u torbi. Imali smo auto strane registracije i australske putovnice. Pitali smo se tko u rane jutarnje sate može vjerovati u našu priču da kamere i streljivo nosimo za hrvatsku vojsku. Kad smo u policijskoj postaji na zidu vidjeli slike zločinca Tita, protiv kojeg smo u Australiji redovito demonstrirali, ponovno smo se preznojili. Ipak, na kraju je sve dobro prošlo. Policajci su zvali svoje šefove, a ja sam zvao Borisa Marunu u Zagreb, koji je uspio uvjeriti policajce da sam dužnosnik u Hrvatskoj matici iseljenika i da nas mogu pustiti. Iako tada već potpuno iznemogli, prijatelj i ja mogli smo nastaviti put do Zagreba.
Kamere smo podijeli Zboru narodne garde
Kamere sam nekoliko tri tjedna kasnije, kad sam postao savjetnik predsjednika Tuđmana za medije, podijelio pojedinim čelnicima Zbora narodne garde, zapovjedniku Tigrova, tada pukovniku a danas generalu Josipu Luciću, koji je taj događaj i potvrdio na jednom javnom predavanju u Zagrebu. Nekoliko kamera predao sam i Anti Belji za potrebe Hrvatskog informativnog centra, a potvrde još uvijek čuvam.
Iako sam bio ponosan što sam na ovaj mali način mogao pridonijeti da u svijet ode medijska istina o velikosrpskoj agresiji, do kraja života ostat ću tužan što je 30. prosinca 1991. u karlovačkom predgrađu Turnju s jednom od tih kamera u ruci na zadatku poginuo mladi novinar Živko Krstičević. Neka mu je laka hrvatska zemlja. Mnogo više o tom događaju objavit ću u svojoj knjizi.
Ovaj mi je događaj iz 1991. godine poslužio samo kao primjer toga s koliko su ljubavi i entuzijazma hrvatski iseljenici iz cijeloga svijeta sudjelovali u stvaranju, obrani i međunarodnom priznanju Republike Hrvatske.
Još uvijek nije kasno
Da nije bilo zavjere u Hrvatskoj i da smo dobili pravu priliku, s još bismo većim entuzijazmom u miru izgradili Hrvatsku u zemlju prosperiteta i života dostojnoga čovjeka. Vatreni su nam na Svjetskom prvenstvu u Moskvi pokazali da još uvijek nije kasno. Na potezu su današnji čelnici hrvatske države. Ako oni ne prihvate tu poruku, na hrvatskom je narodu da ih na to prisili – na izborima ili drukčije.
HOP