Čitave dane Modrić je nabijao loptu u zid i učio kako je kontrolirati, zaštititi, okrenuti
Luka Modrić apsolutni je hit svjetskog prvenstva – još uoči jučerašnje utakmice, engleski mediji upozoravali su kako je riječ o najrasnijem igraču preostalom na Svjetskom prvenstvu, nakon ispadanja Lea Messija, Cristiana Ronalda, Tonija Kroosa i španjolske reprezentacije. Modrić je, doznat ćemo to jutors, pretrčao apsolutno najviše od svih igrača na prvenstvu – nevjerojatna 63 kilometra – a nakon povijesnog izbacivanja Engleske i ulaska u finale, društvene mreže krcate su pričama o hrvatskom kapetanu.
Ozbiljno se priča o Modriću kao najboljem igraču turnira, a od jutros se šeraju njegove fotografije iz ranog djetinjstva, uz brzinsko prepričavanje biografije: rat, granate, ubijeni djed, treneri koji su ga zamalo odvratili od igranja nogometa.
MALI PLAVI DJEČAK KOJI JE PO CIJELE DANE NABIJAO LOPTU
Vrijeme je da podsjetimo na jedan od najboljih članaka koji smo uopće objavili, onaj Aleksandra Holige o formativnim godinama Luke Modrić u prognaničkim hotelima u kojima je s obitelji živio. “Skrenuli su nam pažnju na malog plavog dječaka koji je po cijele dane sam nabijao loptu na hotelskom parkiralištu“, prepričava Holiga svoj razgovor s Josipom Bajlom, tadašnjim čelnikom NK Zadra, s kojim je razgovarao kada je u jesen 2012. s ekipom jedne španjolske televizije istraživao Modrićeve nogometne početke. “Bio je stvarno sitan i neuhranjen, ali vidjelo se da ima ono nešto”, kazao je Bajlo.
Otišli smo, prepričava Holiga, pogledati kako izgleda taj hotel i njegovo parkiralište. Kasnije tog dana, u svom domu na Viru ugostio nas je sad pokojni Tomislav Bašić, jedan od Lukinih najranijih trenera i čovjek koji je imao najviše utjecaja na njega u djetinjstvu. Pričao je o detalju koji ga je privukao tom tihom dječarcu i ponukao da se pozabavi njegovim nogometnim razvojem.
BEZBROJ PUTA PONOVLJENA SEKVENCA S PARKIRALIŠTA
“Luka je zapravo samouk“, rekao je Bašić. “On je osnove tehnike naučio igrajući sam, nabijajući loptu, štopajući je, kontrolirajući, okrećući se u mjestu. Shvatio sam da mu to što je radio može pomoći u igri i puno samo radili na nadogradnji tog elementa”. Pošto je uvijek bio manji od drugih, ispričao je Bašić Holigi, bilo je posebno važno da u duelima može zaštititi kako sebe, tako i loptu, ostati na nogama i zadržati je; podlogu za to dala mu je upravo bezbroj puta ponovljena sekvenca s parkirališta. Toliko puta ponovljena da je prešla u instinkt i mišićnu memoriju.
Išao bi prema zidu s loptom u nogama, pucao, a onda uz minimum dodira kontrolirao dupli pas od ‘mantinele’ i munjevito se okrenuo. Pa opet. I tako nebrojeno puta, iz dana u dan. To je osnova. Ono što je u radu s Bašićem nadogradio bila je, u neku ruku, koreografija tog poteza, poluokreta ili punog okreta po primanju lopte: naučio je prenijeti i pravilno rasporediti pokret po cijelom tijelu, tako da ruke, glava i torzo djeluju sinkronizirano s nogama kako bi u trenutku izbjegao nadolazećeg suparnika, zaštitio loptu i stvorio prostor. Taj će potez postati njegov trademark i temelj njegove dominacije sredinom terena.
ZNANOST IZA MODRIĆEVIH NEVJEROJATNIH KRETANJA
Postao mu je toliko prirođen da ga mnogi niti ne primjećuju ako ne obraćaju pozornost. Barem preko televizije – jer kad Luku gledate uživo, nemoguće je propustiti vidjeti koliko često to radi. Obično to i ne izgleda posebno atraktivno, ali povremeno će svakoga potpuno oduševiti. I baš kao i čuveni The Robben Move, više je varka tijelom nego klasični dribling – ali takva varka tijelom koju je nevjerojatno teško anticipirati i braniti jer se zapravo ne izvodi svjesno. Tijelo, odnosno mišićna memorija, brže je od uma; kako je ustanovio izvjesni Shanti Ganesh, znanstvenik sa Sveučilišta Radboud u Nijmegenu koji je u svom istraživanju kognitivnih funkcija uzeo baš Robbenov potez za primjer, dio mozga koji tijelu šalje impuls kretanja uvijek je mrvicu brži od svjesne spoznaje.
Drugim riječima, ono što u konkretnom slučaju radi Luka Modrić – ili u svome Arjen Robben – nije improvizacija. To je naučena, automatizirana reakcija koja je prethodno toliko puta ponovljena da je prešla u instinkt i zato ju je Modrić sposoban izvesti u svom Matrixu bez imalo razmišljanja. Vjerojatno bi je mogao izvesti i zavezanih očiju. Iza poezije u mehanici njegova pokreta zapravo je prozna priča o jednom betonskom parkiralištu u doba rata, prognanstva