Nije zlato sve što sija, a francusko je zlato najtamnijega sjaja
Odlično je i sjajno i srebro Vatenih, ali ja još uvijek jako patim i žalim za zlatom. Jer, Hrvatska je najbolja na svijetu. Da nije bilo onog lopova, barabe i bitange Pitane, čije je prezime talijansko – francuskog korijena njegovih predaka, doseljenika u Argentinu, sad bismo slavili zlato i Srbende bi za sva vremena prestali govoriti o nogometu. FIFA je podmetnula talijansko – francuskog “žabara” da presudi finale i pokloni naslov Francuskoj i to je neviđeni skandal i sramota za nogomet. Sem toga, taj je lik u mladosti bio aktivan i kao glumac u Argentini, te nije ni čudo kako je onako grimasama na terenu žonglirao, loše glumeći “neutralnog” suca.
FIFA je izravno darivala naslov prvaka Francuskoj. Cijeli normalan svijet je jučer bio i srcem i dušom uz Hrvatsku, ali ona kombinirana postava uvezenih Afrikanaca uze naslov prvaka na prevaru i podvalu. Odvratni su i gadni kad se vesele ukradenoj “pobjedi.” Male, sitne, jadne duše potomaka afričkih robova. Zato i ne osjećaju razliku između poklonjenog i istinski osvojenog. Samo se duhovno i moralno podkapacitirani ljudi kao narečeni potomci robova mogu veseliti onakvoj umjetnoj pobjedi. Na travnjaku ih je samo sreća pratila i pomoć FIFA plaćenika Pitane. Lako im je mangupirati se sad kad su imali sudački vjetar u leđa svih 90 minuta. Za mene i za sve nas Hrvatska je prvak onog pravog civiliziranog i boljeg i naprednijeg dijela svijeta. Sigurno niti jedan pravi Francuz ne može navijati za onakav sastav u kojem igraju uvezeni Afrikanci ili lažni Francuzi. Ovo je isto kao da je FIFA, primjerice, darivala svojom voljom naslov prvaka i selekciji najveće crnačke države Nigerije. Bilo bi baš krasno kad bi afrička nogometna konfederacija za iduće prvenstvo afričkoga kontinenta pozvala kao sudionike i Francusku i Englesku, dvije bivše metropole bezbroj afričkih kolonija. Pojačali bi im konkurenciji, a većina francuskih i engleskih nogometaša bili bi i doslovno doma u domaćoj atmosferi i imali bi i podršku afričke publike, gdje imaju i dosta svojih prirodnih rođaka, barem većina standardnih prvotimaca Francuske i Engleske. Imaju i više crnaca u prvim postavama i Francuzi i Englezi, da bi time mogli zasijeniti i mnoge afričke selekcije, osobito one sa sjevera Afrike. Vidjeli smo da su i Egipat i Maroko, posebno Tunis imali svi od reda manje tamnoputih nogometaša od Francuske i Engleske. I zato evo jednoga konkretnoga prijedloga za UEFA. Neka UEFA pokrene inicijativu sujelovanja Francuske i Engleske na kontinentalnom prvenstvu Afrike umjesto Europe. Kad već desetljećima Turska i Izrael, u novije vrijeme i Kazahstan, djelomično teritorijem i Azerbejdžan, Armenija i Gruzija, sve listom zemlje zemljopisno u Aziji, mogu nesmetano igrati u Europi, što onda na primjer Francuska i Engleska, po toj istoj logici, iako europske države ne bi igrale na kontinentalnom prvenstvu Afrike?
Ionako su se vlastitom voljom i sastavljanjem momčadi od igrača iz Afrike i Azije i Francuzi i Englezi odrekli sami sebe, pa što bi onda bio grijeh ako bi se UEFA i time i Europa onda odrekla njih? Jer, gomila crnih igrača u dresovima Francuske i Engleske ne odražava duh, karakter, temperament, mentalni sklop, a najmanje kulturu, jezik, tradiciju, običaje navike,, folklor, ni Francuza, niti Engleza. Uostalom, to sami kažu i priznaju i pravi Englezi i pravi Francuzi. Ne osjećaju ih oni pravi Francuzi i Englezi istinski kao svoje, nego ih doživljavaju kao vojnike i strane leginare u svojim redovima, te ih jasno i ne mogu od srca bodriti onako zdušno i vatreno kao što svi Hrvati, ma gdje bili, bodre Hrvatsku.
To se zorno očitovalo i na licu francuskog predsjednika Macrona kad je uz kiseli osmijeh čestitao ponaosob na dodjeli odličja u Moskvi cijelome onome sastavu afričkih i crnih legionara u sastavu Francuske. Ni sa jednim od njih Macron nije pokazao izrazom lica istinsko oduševljenje, najmanje neku bliskost i prisnost, jer je i sam svjestan da niti oni ne doživljavaju Francusku istinski kao svoju domovinu, te su kao takvi plaćenici mogli nastupiti i za bilo koju drugu financijski moćnu državu svijeta, a izljev radosti nakon uspjeha bio bi opet isti kao i u francuskom slučaju. I da se kojim ludim čudom posrećilo na ovome turniru svjetskoga nogometa i engleskim crnačkim legionarima u dresu Otočana, engleska kraljica ili engleska premijerka reagirale bi emotivno isto kao sinoć i francuski predsjednik Emanuel Macron. Princip je isti, nema razlike, čak ni u nijansama. I upravo zato je i doček Francuza kao novih svjetskih prvaka u Parizu bio onako skroman i neuobičajeno hladan, daleko manjega odaziva u svjetskome megalopolisu kakav je Pariz, nego u Zagrebu, na čijim je ulicama 300 000 oduševljenih Hrvata. U Parizu, daleko većem gradu od Zagreba, Francuze dočekalo 90 tisuća Parižana. I ova usporedba brojki govori malo, ali pametnom i više nego dosta.
Dragan Ilić
HOP
