Ovo je priča o sirotinji duhom i bogatim ljudima bez zidova i granica prema zlu. Dogodila se na našemu Jadranu, u našem poznatom turističkom središtu. Ipak priča ne počinje na moru, već u Zagrebu.
-Iskreno mi je bilo žao jedne medijski nepoznate umjetnice kada je propadala velikom brzinom. Procijenila je dosta loše svoj životni put i to platila padom na dno života. Živjela je od alimentacije i sitne zarade na osnovu svojih djela. Teško se nosila sa tim. Izgledalo mi je da se zaljubila ili u krivog čovjeka ili je možda i pohlepa za boljim životom pokrenula lavinu krivih odluka. Kao umjetnik privukla je moju pažnju. Sve ostalo je bilo u rasulu zbog njene krive odluke. Raskinut kredit za stan, razmažena djeca koja ne razumiju da svi zajedno srljaju u propast, a sa druge strane njena majka se bjesomučno borila održati status poznate glumice sa vilom na Hvaru. -rekao nam je spasioc ove čudne obitelji.
– Dolaskom u njen život pun suza i stalne histerije jedino sam primjećivao njene radove koji su blistali u njenom osobnom kaosu. Birokratske zavrzlame pokušale su joj oduzeti životno djelo, a njena glupost životnu sigurnost. To je trenutak kada shvaćate da je netko jako kvalitetan u širenju duhovnosti preko djela i potpuno van te uloge u životu. Nedorasao. Uvjerena da radi dobro, a zapravo uništava samu sebe. Najtragičnije je kada roditelji takve osobe okreću leđa svome djetetu i vode rat protiv izgubljenog čovjeka. Majka je po mom viđenju propala glumica iz partizanskih negledljivih filmova. I danas drži naslovnicu Globusa iz toga vremena sa svojom slikom na zidu.
Majka je iz Vojvodine i stalno se pravda da se njen djed zvao Dušan iz straha od Srba. Koliko su Srbi bili jaki u to vrijeme u Vojvodini nemam pojma, ali mi se čini da je tada prevladavala mađarska politička struja i da je sve ovo jedna velika laž. Silno se trudila objasniti da je Njemica, iako nije imala njemačko prezime. Meni se činilo da i nema baš previše veze sa Nijemcima.
Za oca su joj govorili kako je ‘zlaji vlaj’. Djelovala je kao siroče. Izgubljeno. Nisam ni shvaćao da sam zapravo siroče, bez osnovnih sredstava kraj nje. Uvijek sam se u njenom društvu osjećao manje siromašan duhom.
Strašno ju je mučilo jer nije medijski poznata. Gledala bi djela puno lošijih od sebe, a opet puno poznatijih i padala u očaj. Gotovo trans. Kada bi se vraćala doma dočekivala bi ju nezahvalna djeca, lijena, sebična bez imalo smisla za ljudsku tugu. Ona nisu vidjela taj očaj u njenoj duši.
Tada još nisam znao koji je lijek njene duše. Uvijek se pokrivala velom ljubavi i ljepote.
Djeca su bila zla. Nabijala su krivicu razvoda majci, odlazak sa drugim čovjekom i zbog toga su bila više nego van kontrole. Sjećam se kada bi starija kćer manijakalno vrištala kada bi se vratila iz škole jer ju nitko ne voli. Mlađe dijete je pribjegavalo opijatima. I danas rade budalu iz majke. Ali što su oni pokvareniji, ona im je prisnija. To nikada nisam shvatio. Sve je pravdala bezgraničnom ljubavi prema djeci, majčinstvom, a meni se činilo da ju njih dvije sa nečim ucjenjuju.
U njoj su uvijek bile dvije osobe. Jedna koja me razumije i druga koja samo razumije novac. Te dvije osobe tukle su se za svoj prostor u javnosti. Uglavnom je pobjeđivala ona bahata i pohlepna osoba u njoj. I danas misli da je ona humana osoba, pravedna, nakon niza loših poteza u životu. Svi smo imali loših i zlih poteza u životu, ali uvijek dođe trenutak otrežnjenja ili sve otiđe u provaliju bez cilja.
U djelima bila je značajno ljepša, iako u zadnje vrijeme i taj segment blijedi.
Nisam mogao gledati kako propada zajedno sa mnom u ovom svijetu laži, poglavito njena djela, pa sam odlučio pomoći u stvarima u kojima sam najbolji. Kao nikada ostvareni pravnik uhvatio sam se posla i rješavao njene probleme značajno bolje od vodećih naših odvjetnika, koji su je redom odbijali. Problemi su se rješavali, ovrhe bivale sve manje, a ono što sam nisam mogao riješiti pomogao mi je Bog sklanjajući sa puta zle ljude iz njene blizine. Što je manje zlih ljudi ostajalo na površini , njena majka, propala glumica sve je ostajala osamljenija u borbi sa kćerkom. Na kraju bitke i sama je poklekla i predala bitku. Bilo joj je bitno da sve nekretnine ostanu u njenom vlasništvu, jer to joj je važnije od ljubavi prema kćeri, a za uzvrat kćer se može poslužiti njenim bogatstvom.
Tada nastupa i pravo lice kćeri koja postaje jabuka koja ne pada daleko od stabla.
Dugo sam teško bolestan. Bolest sve više napreduje. Loše vidim. Često sam umoran i bespomoćan. Svako nerviranje je za mene smrtno opasno. Ona to nikada nije shvaćala, već me satima uvjeravala da je u svemu u životu dobro postupila. Baš kao i njena majka.
Nisam tada shvaćao da joj je bitan samo status hrvatske elite i pokazivanje u javnosti. Za moju bolest i trajnu neimaštinu nije imala vremena. Kada sam joj vratio život u ruke sve više sam ju nervirao. Pokušao sam joj probuditi savjest na kontu onog što sam činio za nju, ali sve je to bilo uzalud. Nekretnine u centru grada, grandiozni objekti na moru pomutili su njenu pamet. A meni se činilo da tu pameti i nema. Zaboraviš spasioca i prikloniš se svom krvniku samo zato jer ti je rod, po meni to je put u propast.
Shvatio sam da je put u pakao popločen dobrim namjerama.
Ovaj lipanj proveo sam na moru. U njenoj kući. I smetao sam silno. Ne toliko njoj, koliko majci, propaloj glumici, koja ni sama ne zna tko je ona zapravo. Siromaštvo smeta eliti. Siromaštvo u novcu. Niste rang.
Da im je ove odnose riješio neki odvjetnik, cijeli proces bi koštao desetke tisuće eura, sporovi bi isto toliko koštali, izgubljene zarade na nekretninama bile bi i stotine tisuća eura. Riješio im je čovjek koji je dobio mrvice sa stola, a sada još i smeta. Jeziv je osjećaj kad vas netko ne podnosi. Jeziv smrad osjećate iz njegove duše. Sve oko njega se raspada, a on likuje nad kvadratima i ciglama, ne znajući da je prah bio i ponovo će biti. Da bih jeo za njihovim stolom i osjetio miris mora morao sam slagati namještaj, istovarati smeće u kamione, drugim riječima sve ono što niti jedan skupi odvjetnik ne bi radio,a opet vjerojatno ne bi riješio njihove svađe i pohlepu. Radio sam i to teško bolestan jer sam im htio pomoći. Mojih sedam dana na moru skupo sam platio, na kraju se nisam iskazao u nekom pečenju roštilja, drugim riječima dozlogrdilo mi je biti sluga i jednostavno sam otišao.
Nikome nisam falio. One i onako razmišljaju o eurima. Zaradi. Moja teška bolest njih ne brine. Ne brine ih činjenica koliko bi mi morski zrak pomogao u bolesti. Jednostavno kada imate manje novca od njih smetate. Ispada da vas oni financiraju, a zapravo vas financiraju vašim novcima koje su uštedjeli na odvjetnicima, sudovima, dok su se tukli oko imovine kao zadnja ološ.
Nastavak priče je još tužniji. Nalazi moji bolesti još su se pogoršali. Shvaćam da umirem. I dok živim pomagat ću ljudima. Mnogim i bogatim i siromašnim pomažem. Tako lijećim greške iz prošlosti, ne želim biti kao ove dvije umjetnice. Nije niti u umjetnosti sve humano. To sam shvatio. Uspio sam spasti jednog umjetnika, ali smo po putu negdje izgubili čovjeka.
Znam da Bog šalje grešnike da spase druge grešnike, ali nekima nema pomoći. Oni svoje laži, pohlepu i pokvarenost ne žele iskupiti, oni koračaju životom kao da ništa loše nisu činili, dječjeg lica i osmjeha gaze ljude i čekaju neke nove žrtve.- rekao nam je naš sugovornik.
Činiti dobro uvijek pomaže dobrom pobijediti zlo. Ipak treba razmisliti i završavam mislima jedne osobe priču; iz neke druge priče, kako zle ljude treba kazniti, osobno, jer tako neće nastaviti raditi zlo drugima ili će bar razmisliti drugi put prije činjenja zla.
Pismo čitatelja
HOP