DaČetničko glasilo Banija rs. radosno javlja da dolazi novi kulturni napad iz srpske kuhinje, nakon Vrginmosta i Petrinja postaje središte iskrivljavanje istine o hrvatskom ojkanju, koje Srbi predstavljaju kao svoje:
“PETRINJA – Treći po redu Festival Ojkače u Petrinji 2018. u organizaciji SKD “Prosvjeta” Zagreb, Pododbor Petrinja održaće se u subotu, 25. avgusta 2018. godine u 18 časova u Petrinji u velikoj koncertnoj dvorani, POU Hrvatskog doma, Petrinja, Matije Gupca br. 2.
Ovaj festival, koji se održava pod pokroviteljstvom Grada Petrinje, ima za cilj da revitalizuje najstariji oblik pjevanja naroda ovih krajeva, a to jepjesma zvana “Ojkača”, koju će učesnici Festivala nastaviti njegovati i čuvati, ali i poticati mlađe pjevače da se uključe u procese revitalizacije izvornog narodnog pjevanja.
“Festival će biti takmičarskog karaktera, kako bi stimulirao sve učesnike da čuvaju svoje narodno blago, ali i da ga njeguju i usavršavaju, a naročito mlađe izvođače, kojima je zadatak da nastave čuvanje srpskog kulturnog, etničkog, jezičnog i vjerskog identiteta. Pjevačke grupe se kao nosioci tradicije potiču da nastave svoju praksu izvođenja “ojkače”, prije svega tako što Festival toj praksi daje novi smisao, a takmičarski aspekt Festivala inicira pjevačke grupe da rade na usavršavanju svog izvođenja i da tom usavršavanju posvete više vremena. Upoznavanje mlađih pjevača sa tradicijom izvođenja “ojkače” je prvi i osnovni korak ka njenom očuvanju, samim tim i očuvanju kulturnog identiteta Srba u Hrvatskoj, BiH i šire.” – kaže nam Mara Vilus, predsjednica SKD “Prosvjeta”, pododbor Petrinja.”
„OJKAČA“ je divno pjevano čudo, vjekovna srpska krajiška tvorevina“…
„Ojkaču piše i pjeva narod, ona nije cementirana ničijom naredbom niti uslovljena bilo čime, ona je polje velike slobode“;
Nenad Grujičić: „Ojkača“
Da li je baš tako?
Ojkanje (ili treskanje, orzenje, rozganje) je najstarija vrsta pjevanja u Hrvatskoj. Prema riječima stručnjaka, ojkanje je ostatak predslavenskogbalkanskog pjevanja s područja antičke Dalmacije (današnja Dalmacija, BiH i Crna Gora), kojega su Hrvati usvojili i sačuvali[1]. UNESCO-ov Odbor za nematerijalnu kulturnu baštinu svijeta16. studenog2010. uvrstio je glazbeni izričaj ojkanje na popis ugrožene nematerijalne svjetske baštine.[2]
Ojkanje (također vojkanje, treskanje, zavijanje, grohotanje) je poseban način pjevanja slogova hoj, voj, oj, duljim tremoliranjem ili također duljim ili kraćim melismima. Javlja se kao pripjev u desetarčkim i osmeračkim pjesmama, a izvodi se pojedinačno u tzv. samačkim i putničkim pjesmama ili češće dvoglasno; dok jedan pjevač drži otegnute tonove iste visine tj. vojka, oči, drugi treska, potresa, tj. tremolira. Pjevač koji treska započinje za kvartu ili tercu više od ležećeg tona spuštajući glas i postupno ga smirujući u unisonu s drugim pjevačima.[3] Ojkanje je u raznim oblicima najrasprostranjenije u Lici, Dalmaciji (osobito Dalmatinskoj zagori) i Hercegovini. Ojkalica se u Sinju tradicionalno zove rera, a u Imotskom i okolici te u zapadnoj Hercegovini ganga. Obično se ojkajući ispjevavajući kratki stihovi, najčešće šaljive rime. Gange ili gangalice su narodne pjesme koje se izvode na način primitivne polifonije, posebno raširene u okolici Imotskog.
HOP
