Srbijansko pravoslavlje je ušlo ovlašteno u Hrvatsku i BiH tek nastankom kraljevine Jugoslavije, odnosno, 1920. godine kada je SPC postala autokefalna ili državna i počela se širiti izvan Beogradskog pašaluka. Sve drugo je dio srbijanske mitologije, laži i podvala. Taj naziv je koristila i Austrija u 19. stoljeću samo da bi onemogućila nastanak suverene hrvatske države, a na temelju njega izmišljeni Srbi i danas osporavaju samostalnost i suverenost hrvatske države. Četnike je stvorila SPC, posebice po selima sa hrvatskim pravoslavcima. Ona i danas promiče četništvo, a toga jedino nije svijestan hrvatski premijer Plenkovć.
Tako se 1920. godine u BiH i Hrvatskoj po prvi put pojavljuju Srbi kao etnik na temelju pravoslavlja. Tako su svi pravoslavci u kraljevini Jugoslaviji pripali SPC i postali Srbi, ali tako je Jugoslavija također postala bure baruta. Da je bila priznata JPC umjesto SPC, danas SPC ne bi djelovala u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori i Makedoniji jer bi sve današnje države kao nasljednice JPC imale svoju autokefalnu ili državnu pravoslavnu crkvu. Djelovanje SPC u novonastalim državama se može zabraniti i danas zakonom, ali hrvatski političari su kukavice, ulizice i sluge, posebice Plenković jer mu treba četnik Pupovac. Po pravoslavnom kanonu sve pravoslavne crkve su državne i SPC nema što tražiti u suverenoj hrvatskoj državi.
Hrvatski povjesničari i jezičari još i danas tumače hrvatsku povijest i jezik na temelju srbijanske mitologije i svih mogućih prevara i krađa. Međutim, crvena ili carevina Hrvatska je bila vazal Bizanta i prostirala se od Raše u Istri sve do Drača u Albaniji i sjeverno do rijeke Save, a neki dalmatinski gradovi su bili pod izravnom jurisdikcijom Bizanta. Ti gradovi su činili bizantsku Temu u Dalmaciji. Sjeverno od nje se nalazila Bela Krajina, dakle, Bela Hrvatska koja je bila pod vlašću Franaka, odnosno, Mađara. Nju je sa cervenom Hrvatskom ujedinio kralj Tomislav nakon pobjede nad Mađarima.
Sve dok na vlast nije došao knez Branimir, crvena ili carevina Hrvatska je imala bizantske obrede jer je bila vazal Bizanta i tada je nastala glagoljica kao hrvatsko pismo. Glagoljica se koristila i nakon uvođenja rimskih obreda, a to nam dokazuje Baščanska ploča i mnoge liturgijske i matične knjige sve do 19. stoljeća, te hrvatski pisac Marko Marulić. Današnji Srbijanci su bili poznati kao Bugari jer Bugarska je vladala tim teritorijem sve do propasti Bizanta i dolaska Osmanlija.
Prije glagoljice hrvatsko pismo se zvalo haravača isto kao i jezik, a to nam najbolje pokazuje glagoljica jer bizantsko pismo je bilo donekle izmjenjeno starogčko pismo. Od naziva Haravača preko semitskog pisma nastaje naziv Arma, Arfa, Arpa, Arba ili Aria, jer ni bizantsko ni latinsko pismo nisu imali slovo za suglasnike H i Č, pa su ispuštani ili pisani drugim slovima u suglasničkom pismu. Nametanjem kršćanstva slovo R je u bizantskoj postalo B. Izvorni glas H se u glagoljici pisao sa slovom A, dok je glas Č na Levantu i na sjveru Europe postao najprvo T, a na prostoru stare Grčke se odrazio kao S. Preko bizantsko latinskog pisma glas Č se odrazio kao G. Na Levantu davno prije kršćanstva glas R se pisao slovom L. To je razlog zašto je Harvač postao Elas, a tako su stari Grci sebe nazivali. Tko su onda bili Argi?
Početna četiri polusloga HA, RA, VA i ČA su postala u glagoljici A (az), B (buka), V (vedi) i G (glagole). Očito, slovo Č se počeo pisati slovom G. Hrvatska se izvorno zvala Harvača. Tako Srbi i danas svoje pismo nazivaju galgoljičkim nazivom azbuka, što nema nikakve sveze sa srbijanskom ćirilicom jer ćirilična slova se tako ne nazivaju. Na temelju ovih spoznaja možemo zaključiti da sveta braća Kiril i Metod nisu stvorili kirilicu nego glagoljici na temelju nekog starijeg haravačkog pisma. Dakle, glagoljica je nastala u 9. stoljeću.
Nakon uvođenja rimskih obreda u Krajini dolazi do raskola u kršćanskoj crkvi, a taj raskol se osjetio crvenoj Hrvatskoj ili Krajini. Naziv Krajina izveden je od naziva Cravena ili Crayena, a označavao je Hrvate koji su prije kršćanstva imali religiju koja se zvala jana ili janjača ili inača. Nakon toga nastaje južna crvena ili carevina Hrvatska koja se prostirala od istočne Hercegovine, preko današnje Crne Gore sve do Drača jer je ostala vjerna Bizantu. No, to nije dugo trajalo jer popašću Bizanta, crkva u južnoj crvenoj ili carevini Hrvatskoj dolazi pod rimsku jurisdikciju zadržavši bizantske obrede.
Nakon Pacta Convente Bosna se odvaja od svoje matice, prihvaća ponovo bizantske obrede i glagoljicu zamjenjuje kirilicom koja je utemeljena na brojevnoj vrijednosti glagoljice. Od te kirilice nastaju sve slavenske ćirilice jer su se ranije koristile grčkim pismom koje nije imalo slova za glasove H, V, Č, Š i Ž, ali imaju različite brojevne vrijednosti.
Ako razumijemo događaje nakon 1050. i Pacta Convente iz 1102. godine, može se logično zaključiti da je tvorac hrvatske države Bosne bio Petar Svačič ili Smačič koji je poginuo u sukobima sa Mađarima. Suglasnička riječ cervena je suglasničkim pisanjem postala crna, a riječ haravača je preko hrvatsko latinskog naziva Caravača postala Gorica, odnosno, Gora. Današnji toponim Goražde izvorno se zvao Gorica, a taj naziv je nastao od naziva Haravača jer dvoslov ŽD je zamjenjivao glas Č koje se često pisao i slovom C. Zar tako Varačin nije postao Varaždin?
Da Srbi nisu postojali kao etnik najbolje nam pokazuju toponimi Islam Latinski i Islam Grčki, što nam ujedno potvđuje da su u Krajini ili crvenoj Hrvatskoj bila dopuštena oba obreda nakon raskola. Ovi toponimi nemaju nikakve sveze sa islamom jer to su dvije riječi: is (vič) i lama. Riječ lama je značila učitelj ili bog, a riječ is ili vič je označavala zemaljce, dakle, ratare, stočare, zanatlije i trgovce. Oni su diljem Europe bili poznati kao Vlasi, Veni, Goti i Avari. Ova dva toponima su nastala na hrvatskom teritoriju, a to nam pokazuje da su se koristila dva kršćanska obreda – latinski i grčki. Hrvati sa grčkim obredom nisu bili Srbi sve dok SPC nije preko Jugoslavije ušla u Hrvatsku. Trojedna kraljevina Hrvatska je bila država i imala je zajedničkog kralja sa Mađarima. Toponim Srb nastaje u doba Bizanta od suglasničke riječi CRV (CERVE) koja je također označavala Hrvate. Odatle i riječ KRV koja je tada označavala rod.
Prije premještanja središta bizantske crkve u Rusiju uopće nisu postojale autokefalne crkve jer bizantske episkopije nisu bile državne već se postojale bizantske episkopije koje su dobivale imena po gradovima ili regijama u kojima su nalazilo njihovo središte. Na čelu pravoslavne episkopije se nalazio vladar kneževine. Na čelu bizantske crkve nakon raskola je bio carigradski Patrijarh jer bizantski imperij je postao država.
Padom Carigrada pod osmanlijsku vlast dolazi do sloma Bizanta, a carigradski Patrijarh gubi prijašnje ovlasti jer središte pravoslavlja prelazi u Rusiju. Kad je pravoslavlje postalo službena religija ruskog Imperija, na čelo pravoslavlja u Rusiji dolazi ruski Patrijarh. Nakon toga se GPC odvaja od ruskog pravoslavlja i nastaje grčka autokefalna pravoslavna crkva, a ruski Imperij se pokušavao širiti preko slavenstva.Tako su nastale autokefalne pravoslavne crkve koje su bile državne crkve jer jedino Rusija je mogla djelovati na stvaranje autokefalnih pravoslavnih crkava kao impreijalna sila.
Pećka patrijaršija je srbijanska izmišljotina jer tamo je na zahtjev monaha Save, koji je bio Hrvat, osnovana episkopija koja je bila pod jurisdikcijom ohridske nadepiskopije. Dakle, Raška nikad nije bila Srbija kako nas uče jugoslavenski povjesničari. Ona je najprije bila dio Crvene Hrvatske koja se prostirala od Raše u Istri sve do Drača u Albaniji, a kasnije dio Bugarske, sve dok rački despot Dušan Silni, koji je također bio Hrvat, nije sebe nazvao Srbom. Tad je pokušao osnovati srbsku kneževinu i tada se prvi put u povijesti spominje naziv Srb, a nastao je od latinskog naziva Cerve kao i riječ cervena, odnosno, carevina. Zbog tog čina carigradski Patrijarh je isključio iz zajednice pravoslavnih crkava. Nakon toga je tražio od Pape da ga okruni za srbskog cara, ali je u međuvremenu umro. Dakle, Srbija nikada prije poraza Osmanlija nije postojala kao država niti je postojao srbski ili srbijanski narod.
Nema nikakve sumnje da je naziv Harvač označavao jedinstvenog dvojnog boga koji je imao muške i ženske odlike, a simboli su mu bili Sunce i planet Zemlja, davno prije kršćanstva. Koliko je dugo uzelo psihologičarima da to shvate? Odatle i kršćanski naziv Krist ili Hrist.
Cijela pravoslavna liturgija u Raškoj je bila napisana crkveno slavenskim jezikom bugarske redakcije, a to nije jezik kojim su govorili današnji Srbijanci. To je bio jezik koji je Rim nametnuo hrvatskim bizantincima, a najbolje je sačuvan u Crnoj Gori. Gotovo iza svakog suglasnika ispred današnjih vokala je dolazio nepostojeći glas J. Tako su u hrvatski jezik uvedeni do tada nepostojeći glasovi Ć, Đ, LJ i NJ. Tu jekavicu je izmjenio u ijekavicu Vuk Karadžić i tu njegovu ignoratnu i neznanstvenu podvalu su prihvatili ilirci, a nakon njih orjunaši i komunisti.
Jedna od bugarskih nadepiskopija je bila ohridska pod čijom jurisdikcijom je bilo kršćanstvo u Raškoj kad je Raškom i cijeli beogradskim pašalukom vladala Bugarska. Međutim, u Hrvatskoj su postojala dva kršćanska obreda: latinski i bizantski, ali zašto i kako se to dogodilo nije objasnila ni katolička crkva ni povjesničari koji su kao povijest i jezik hrvatskog naroda prihvatili srbijansku mitologiju, jer noviji hrvatski povjesničari – orjunaši i komunisti, su odbacili etnik Hrvat i hrvatsku državnost te postali jugoslaveni.
Oni Hrvati koji su se služili bizantskim obredom u BiH i Hrvatskoj nastankom kraljevine Jugoslavije su postali Srbi jer Srbe kao narod definira pravoslavlje umjesto jezika i kulture, a na to nas najbolje upućuju zajednička pravoslavna i katolička prezimena kakvih nije bilo u Osmanlijskm pašaluku. Zapravo, Srbijanci nisu imali stalna prezimena sve do 19. stoljeća. Neki od Hrvata bizantskog obreda bježeći iz BiH pred Osmalijama u Hrvatsku su postali grkokatolici, ali Srbijanci i dalje uporno tvrde da su oni pohrvaćeni Srbi mada etimologija to odbacuje. Sva starija pisma su imalo slovo S, pa ne vidim kako je naziv Srb mogao postati naziv Harvač i Hrvat. Cincari na hrvatskom etničkom teritoriju, koje mi nazivamo Vlahi, imaju drukčija prezimena od autohtonih hrvatskih Vlaha, Vlasa ili Vlaja.
Kako su bizantski kršćani bježali pred Osmanlijama, Austrija je u Sremu, nikako Srijemu, osnovala prvu pravoslavnu episkopijju, a cilj je bio omogućiti pravoslavnim izbjeglicama bizantske obrede – Bugarima, Grcima i Albancima. Nigdje se ne spominju Srbi ili Srbijanci. Dakle, prva pravoslavna crkva u Austrougarskom carstvu je nastala na tadašnjem hrvatskom teritoriju, a ne na prostoru Beogradskog pašaluka i da nije došlo do krađe teritorija, ona bi se danas nalazila u Hrvatskoj. Međutim, Srbijanci su na temelju te episkopije dobili autokefalnost, ali je nisu mogli dobiti na temelju Pećke episkopije. Sve u srbijanskoj povijesti je mitologija, laž i krađa.
Ovo nije znanstveni rad, a cilj ovog teksta je kod Hrvata probudi svijest o njihovoj povijesti i jeziku. Osobno mislim da se jezik koji lingvisti danas nazivaju sanskrit izvorno zvao haravača, dakle, hrvatski. Zašto? Zato jer Hrvati i danas imaju sačuvane poluslogovne riječi koje imaju isto značanje kao i sanskritske. Ako ne doslovce, onda sigurno simbolično, a takav je jezik bio u svom iskonu. Dakle, Harvači su Arijci, a svi Slaveni su ranij e bili Hrvati. Slaven je iskrivljeni naziv Harvačan koji se pisao Claven bez suglasnika Č koji je napisan slovom E. Zamjena slova R slovom L danas mnoge zbunjuje pa misle da Helveti ili Kelti nisu bili Hrvati. Nazivi sa slovom L umjesto R su semitski. Zar nam doista nije više dosta ponižavanja od izmišljenog mitomanskog i lažljivog naroda?
Srećko Radović
