Kronika župe Sv. Ante u Kninu i spisi arhiva biskupskog ordinarijata Banja Luke, i mnoga druga svjedočanstva, svjedoče da je 26.07.1941. godine župnik župe Drvar vlč. Waldemar Maximilian Nestor došao sa svojim župljanima na hodočašće, ovamo Svetoj Ani na njezin blagdan, kako je to i prije bio običaj. Došli su moliti za svoje obitelji, za svoju djecu, za svoj narod, dakako, naoružani jedino svojim krunicama kao svojim oružjem. Sutradan je bila nedjelja, pa da župljani koji su ostali u Drvaru ne bi bili bez mise, župnik je s hodočasnicima sjeo u “Šipadov” vlak uskog kolosijeka… Na tromeđi Bosne, Dalmacije i Like, oko Trubara, vlak su zaustavili četnici. Pobunjenici su napali vlak, župnika izvukli iz vlaka i s njime skupinu hodočasnika, okrutno ih poubijali a tijela im bacili u jamu Golubinjaču. Dakako, bez milosti, bez suda i ukopa, bez križa i spomena…
Istoga dana su u Bosanskom Grahovu i okolnim selima srpski ustanici (četnici i “gerilski” komunisti) poubijali Hrvate. Župnika vlč. Jurja Gospodnetića su četnici zarobili i nakon okrutnog mučenja nabili na ražanj i pred njegovom majkom ga živoga ispekli… Slična sudbina zadesila je i vlč. Krešimira Barišića u Krnjeuši… Tako je tih dana i tjedana, po kratkom krvavom postupku, u prvom redu od organiziranih četnika Draže Mihailovića i partizana komunista koji su se (povremeno) pridruživali, gotovo cijeli kraj istočne Like i jugozapadne Bosne, očišćen od svega nepravoslavnog puka, s ciljem stvaranja tzv. “homogene Srbije” u znaku kokarde. I to uz podršku i razumijevanje talijanskih fašističkih postrojbi. Nekakvom antifašizmu tada još nije bilo traga…
Gojko Polovina piše o tim događajima: “…ostaje činjenica da je u masi neboraca tog momenta u pljački i paljenju učestvovao i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego politički i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti. Nikad nisam niti hoću javno pomenuti njihova imena” (Svjedočenja, Prva godina ustanka u Lici, Beograd, 1988, str 340 i 342)… I drugi brojni dokumenti otkrivaju cjelovitu istinu o tim strašnim događajima…
Istina je bila ubijena i prešućena. Čak, štoviše, najstrože je bilo zabranjeno da bude istina, pod prijetnjom smrću onima koji bi je i pokušali otkriti. “Smrt fašizmu – sloboda narodu!”, bila je parola koja je nekima sve dopuštala i opravdavala i vješto skrivala. I to sve zato da bi se konstruirala druga “istina”, lažna istina koja je postala službena istina, privilegirana, revolucionarna, partijska istina, (partizanska, antifašistička…). Jedino se ona smjela širiti svim propagandnim sredstvima. Ona je proglašena veličanstvenom i slavnom. Podignut joj je veličanstveni spomenik. Ona se slavila, morala se slaviti, kao “Dan ustanka naroda Hrvatske i BiH” (i to antifašistički)!
Ako je to tako moralo biti, u stravičnoj ideologiji i praksi komunizma, crvene zvijezde, srpa i čekića, koji se proglasio i vladao se kao apsolutni gospodar istina i sudbina ljudi i događaja… – “ili tako ili nikako!” – imam pravo pitati, u Slobodi Istine: Čiji “ustanak”, ustanak na koga, i protiv koga? – pitam s ubijenim hodočasnicima Svetoj Ani… Treba mi istina, a ne stare parole! Čujem, eto, kako je se opet podigao isti “Spomenik”, i kako je se na istom mjestu slavilo isto slavlje, istoj toj “revolucionarnoj Istini”… Smijem li reći da je to zaprepašćujuće?!
Svatko je se radovao, tko je mogao povjerovati da je došao kraj vremenima ubijanja, mučenja i masakriranja tolikih istina, da je došlo vrijeme da ubijene Istine budu iskopane, kako god to mučno bilo, da se istini dadne pravo na život, da se nepravedno osuđene istine rehabilitiraju, da im se dade počast, priznanje, zahvalnost, da se žrtvama dade dostojna počast i svaka moguća zadovoljština. Da prestanu tolike i tako strašne traume koje su trovale ljude i ljudske odnose desetljećima… Znano je kako mnoge teške traume u čovjekovoj duši, u ljudima i narodima, u obiteljima, u društvu proizlaze upravo iz ubijenih istina, okrnjenih, izvrnutih, iz prešućenih, potisnutih istina…
Crkva Sv. Ane je bila srušena do temelja, (kad se opet ubijala istina), kad su preživjeli osjetili dokle može ići zaslijepljenost mržnjom zbog laži koja je bila stalno podržavana, poticana, jarena – baš zato da se ubije prava istina.
A iz ljubavi prema istini, mi svi,moramo ponoviti istinu, koja je jedna od najmučnijih muka i tragedija naše povijesti: da su nam ISTINU o nama često pisali drugi, za vojnim i političkim stolovima, od Venecije, Beča, Istambula, Pešte, Pariza, Moskve, do Beograda! Dužni smo to, iz poštovanja prema onima nepobrojivima, koji su žrtvovali svoje živote za obranu i afirmaciju Istine o nama… Dužni smo zbog svoje djece i mladih, zbog naše budućnosti… Dužni smo i zbog naše poznate sklonosti da brzo zaboravimo istine o sebi samima i prepuštamo da drugi pišu svoje “istine” o nama… Dužni smo, jer nas je to u povijesti stajalo i još nas stoji velikih tragedija… Mnogi nam i danas pokušavaju ubiti istinu i pisati našu povijest svojim novim-starim rukopisom, domaćim i “haaškim”! (I predlažu nam čak i zajedničke školske udžbenike o takvoj povijesti!)
Eto, već dvije “Rezolucije Europskog Parlamenta” govore o nužnoj potrebi da cijela Europa prepozna istinu: nacizam, staljinizam te fašističke i komunističke režime kao ZAJEDNIČKU ZLO OSTAVŠTINU te da pokrene iskrenu i temeljitu raspravu o njihovim zločinima u prošlom stoljeću. Naglašavam važnost održavanja sjećanja na tu prošlost, jer bez istine o prošlosti i sjećanju na žrtve ne može doći do pomirbe… Treba priznati odgovornost za počinjene zločine i zatražiti oprost kao potrebu, da bi se postigao moralni preporod. Ima ih puno koji samouvjereno tvrde da to za nas ne vrijedi… Hrvatski Sabor priznaje, kad je riječ o toj rezoluciji, “da je niska svijest hrvatske javnosti o zločinima počinjenim od strane komunističkog režima u Hrvatskoj”… Hrvatski Sabor se obvezuje istražiti istinu i pomoći svim institucijama da istinu istraže. Ne vidim da se to radi ozbiljno, a institucije govore da im sve više izostaje i pomoć i podrška… Je li to moguće?, smijem li pitati!
Koliko ćemo dugo moliti i zaklinjati sve koji to trebaju čuti, da prestane već jednom to stravično manipuliranje s istinom, s fantomskim brojkama žrtava, mahanjem s antifašizmom i svojatanjem antifašizma kao isključive komunističke zasluge, što je velika i pogubna neistina! Neka se već prestane s tezom kako je komunizam oslobađao narode, jer je on i u Hrvatskoj, kao i svuda u svijetu, uspostavljao ropstvo nove vrste, sustavno trovao dušu i ovog naroda, neograničenom količinom mržnje na sve vrijednosti: i bogoljublja i čovjekoljublja i domoljublja, šireći i namećući svim sredstvima i neograničenim moćima Partije tzv. revolucionarni moral i istinu u sva područja života… I okrutno se obračunavao s tzv. “reakcionarima”. Nitko nije tako ubijao Istinu kao komunizam… kad su mnogi bili, na stravične načine, prisiljavani ubijati Istinu u sebi, o sebi i drugima, izdavati svoju savjest. Mnogi su prolazili užase logora, zatvora, kazamata gdje su đavolskim metodama bili preodgajani za “istine”, prisiljeni lažno svjedočiti protiv najbližih, gaziti svoje dostojanstvo do ludila i gađenja samima sebi!
Pod hitno moraju prestati nove manipulacije s istinom, s poluistinama i lažima, jer se to uvijek pretvara u nove optužbe i poniženja, u nove bičeve mržnje i podjela, u nova nezadovoljstva i muke i nasilja. Nisu li i sve strahote Domovinskoga rata bile posljedice sustavno ubijenih istina, i stravično konstruiranih laži i podvala, koje su smišljeno proizvodili osjećaj ugroženosti i poticale ideje o cijepanju i prekrajanu države Hrvatske, o tzv. krajinama, u kojima više i ne bi bila hrvatska, nego srpska velika država. (Stara i poznata četnička ideja i cilj, koji su još u mnogim glavama, i ne samo u glavama!)
Kao da ovaj narod hrvatski na ovoj zemlji svojoj nije nikad bio ni od koga i ničim ugrožen!? Kao da nikad ni od koga nije bio na svojoj zemlji obespravljen, zanijekan!? A mnogi su mu nijekali, osporavali i otimali ovu zemlju. Mnogi su bili istjerivani sa svojih ognjišta i raseljavani, “milom i silom”, na sve strane svijeta. Od Europe do Ognjene zemlje i Novog Zelanda rasuta je još cijela jedna Hrvatska, često zaboravljena, optuživana, progonjena…
Pod hitno mora prestati uporno ponavljanje obmana i laži, kako komunizma tako i obmanama o Domovinskom ratu i o braniteljima, otvaraju nove rane i izazivaju nove podjele, suprotnosti i političke obračune, siju nove nevjerice i sumnje ter ugrožavaju tako potrebiti mir i sigurnost života. Prestanite s tim izluđivanjem našega naroda! Neka se priznaju sve žrtve. Neka prestanu ponavljanja laži, pisanje nedogođene povijesti i krivotvorenje Istine!
Pod hitno pozivam cijeli naš narod na hrabrost i jakost duha i jedinstvo našega hrvatskoga naroda, da uzmognemo bez mržnje, koja nikome ne koristi a svime škodi, dopustiti i pomoći istini da nam se otkrije u svojoj cjelovitosti, jer samo nas istina može osloboditi. A treba nam prave slobode u ovim vremenima novih iskušenja na svim područjima života. U slobodu ovoga naroda i zemlje Hrvata je uloženo puno ljubavi, brige, krvi, stradanja žrtava. Za slobodu sve naše djece moramo slijediti put istine, jer nam treba slobode, prave slobode, da bismo mogli Istinu živjeti, istinito opraštati, istinito se miriti, biti u miru i u ljubavi živjeti i graditi bolji život, i bolju domovinu, bogatu i sretnu za sve njezine ljude.
28.07.2018 Franjo Vranjković
HOP
