Rastanak s virtuozom glazbene romantike Oliverom Dragojevićem

Rastanak s virtuozom glazbene romantike Oliverom Dragojevićem

Pjevao je s neponovljivom lakoćom jednostavnosti. Vrhunski stilist sjedinjenoga pjesničkog, pjevačkog i skladateljskog dara. Umio je uglazbiti pjevljive stihove, što se kao glazbeni evergreen već desetljećima slave i hvale. To je bio veliki pjevač i nadasve izuzetni čovjek Oliver Dragojević. “Rekli su mi najgore o tebi… nisu znali pričati o sebi… rekli su mi ono ća su tili… virova san… stariji su bili… Oprosti mi pape za sve grube riči… jer moj život sada na tvoj život sliči…Oprosti mi pape, sad razumim tebe, gledan tvoju sliku, gledajući sebe…” To su dijelovi nezaboravnoga hita iz 1977. “Oprosti mi pape” u izvedbi tada mladoga pjevača u usponu ka sazviježđu zvijezda. I oni još vječno mladi u duši danas s tugom i sjetom u srcu gledaju LP album Dragojevićevih hiz pjesama iz druge polovice sedamdesetih i s početka osamdesetih godina prošlog stoljeća. Skromni, tihi i nenametljivi momak iz Vela Luke pjevao je spontano i nadahnuto za publiku, a ona je u zanosu i silinom oduševljenog pljeska desetina tisuća ljudi i gromoglasnim skandiranjem iz nebrojano poderanih glasnica razgaljene publike na koncertima diljem Hrvatske, kao i širom negdašnje raspale i propale Jugoslavije, Olivera Dragojevića uzdigla na sam vrh jednoga od najboljih i najpopularnijih glazbenih kantautora svoga vremena.

Tankoćutni je Korčulanin pjevao o ljubavi, sreći, radosti…Veselio se pjevajući skupa s publikom čarima i izazovima života. Ljubav, vjera, nada, usponjavala je emocije njegovih ojesama i podizala adreanalin i onih naoko melankoličnih, kojima naizgled nepovratno potonule lađe, a misli im otputovale negdje vani u beskraj. Iz te letargije i emigracije lutajućih misli, Oliver Dragojević je umio i znao svojom pjesmom potaknuti samo pozitivne vibracije slušatelja njegove glazbe i čak i one pomalo posustale vratiti u pravu kolotečinu životnoga optimizma. Vedrim je duhom opčinio i zasijenio i poslovično mu i nepravedno nenaklonjene žirije glazbenih festivala, gdje je nebrojeno puta po ukusu publike bio pobjednik, ali napokon i prvi laureat glasovitoga Splitskog festivala 1980. Tog je ljeta u duetu s Borisom Dvornikom otpjevao u pobjedničkom transu pjesmu “Nadalina” i konačno mu je i strogi žiri dodijelio laskavi naslov najboljeg pjevača festivala. Po kriterijima probirljive publike, takvu je nagradu zaslužio i barem nekoliko godina prije toga. Ta je godina bila prekretnica u karijeri Olivera Dragojevića i od tada je uživao status kultne zvijezde na glazbenoj sceni, kako Hrvatske, tako i bivše države, gdje god se pojavi, a priznanja su sustizala i prestizala jedno za drugim, jer njegov pobjednički trofej najboljega ma Splitskome festivalu, bio je u to vrijeme ravan istome pothvatu u oštroj i jakoj konkurenciji za slavodobitnika prve nagrade, primjerice na renomiranom filmskom festivalu u Puli.

U ratnim devedesetim Oliver Dragojević bio je, dakako, kao pravi, istaknuti i osvjedočeni hrvatski domoljub svim svojim bićem uz svoj hrvatski narod i hrvatsku državu, pogotovo u onim najtežim trenucima 1991/92. godine. Sva ona teška heavy metal simfonija srpskoga topovanja i tenkovanja, što je tutnjala svim hrvatskim zemljama od 1991 – 1995. dok konačno nije jednom zanavijek utišana i ušutkana u ljeto 1995. godine, naravno duboko se i trajno utisnula i u sjećanje slavnoga glazbenika Olivera Dragojevića. Odbio je ponude zarad svih pustih šoldi slatkorječivih i blagoglagoljivih balkanskih pustolova iz divljega i primitivnoga srbijanskoga pašaluka. Ponos, čast i dostojanstvo su sveto trojstvo životnih vrijednosti i kategorija koje ne može imati svaki čovjek na ovome svijetu. Oliver Dragojević je bio i ostao čovjek stava i principa. Nije ni za kakve novce ovoga svijeta želio pljunuti i pogaziti sebe sama pristankom na gostovanje u Beogradu ili bilo gdje u Srbiji, jer je fino i krasno zamijetio da se oni i danas ne srame ničega iz svoje neslavne i sramne nedavne prošlosti iz ratnih devedesetih, kamoli da osjećaju bilo kakvu dozu pokajanja ili grizodušja za ono što su učinili i što uopće i ne kriju da bi sve koliko sutra ponovili ako bi im se kojim čudom opet ukazala takva prigoda. I zato je takvim neljudima i opančarima iz balkanskoga čobanluka, umjesto bilo koga budućeg koncerta i mogućeg gostovanja bilo kog hrvatskog umjetnika u Srbiji, najprimjerenije na  neumjesne pozive za gostovanje u neprijateljskoj Srbiji, dati jedan orkestrirani i horski koncert zvižduka iz Hrvatske u pravcu dvoličnih estradnih pozivara iz Srbije.

Dragan Ilić iz Beograda za HOP

HOP