Neizmjerno sam tužan. Nema više Olivera. Njegove šansone su me budile, s njegovim pjesmama prilazio sam ženama koje volim, on je otpjevao meni najdražu stvar, Magdalenu.
Baš sam živio sa dvije nasmijane Magdalene, moje paćenice koje su voljele i vole život. Dvije osobe s kojima imam vječni kontakt, koje su uz mene i kada sam grub ili nježan, one znaju tko sam, i to mi je dovoljno. Hvala ti Olivere za sve. Bio si poseban.
Kraj moje majke u bolnici umrla je velika glumica Marija Kohn, majka se čudila kako nitko ne zna tko je M. Kohn i rekla kako su naša djela prolazna. Nisu. majka je bila tužna, pomislila da će ju vrijeme zaboraviti, neće dobra djela se ne zaboravljaju, pa niti njena. Ne zaboravlja se niti Oliver. Samo dobra djela ostaju. Po tome nas ljudi pamte.
Poseban čovjek koji nikad više nije kročio u Beograd nakon zvjerskog rata isprovociranog od Srba. On je dokaz da su sve patnje naplaćene kroz ljubav po meni najvećeg čovjeka ove zemlje.
On je dalmatinac pun ljubavi za more, svoju zemlju, sunce koje nas grije, karakteran i jak, čovjek čvrste volje koji zna poštivati dobro i miče se od svakog zla. To je poručio i Srbima, koji ga vole slušati, ali više nikada ga uživo nisu gledali. Ostao je vjeran ljudima, nije se prodao za novac. Nije prodao ljude koji su spasili ovu zemlju, nije htio proklete šolde, jer je kazna za proklete šolde vječni je prezir istini.
Danas je težak dan za sve one koji vole ljubav, more, sunce , a koje najbolje prati trag u njegovoj pjesmi. Znao je osjetiti ljudsku patnju, neželjene ljubavi, propale snove, jednostavno znao je prepoznati život.
Od danas znamo da ga više nema. Njegove pjesme nitko ne može bolje otpjevati od njega. Umjetnik pune duše za našu pokoru.
Neka ti je vječni mir i spokoj, kada pogledam nebo iznad Splita, vidim samo tebe…ti si sunce koje sjaš uz mene zauvijek.
Igor Drenjančević
HOP
