Boris Dežulović alijas Borivoje Brežulović jednoga dana kao islužena i stara raga ni Srbima više neće biti dragi sluga

Radila je i u marketingu i u PR službi Đinđića i Tadića u DS-u i očito je da nesretni i životno pogubljeni i zalutali Brežulović preko nje ostvaruje upliv u srpske medije, gdje piskara nedotupave kolumne fenomenoloma iz perspektive srpskoga kamenoloma za maloumne ili posve bezumne ljude. Jedan od najboljih beogradskih prijatelja Borivoja Brežulovića je i kvazi pisac Vladimir Arsenijević, sin JNA oficirčuge i on mu je i susjed u kraju u kojem žive blizu tržnice Đeram, relativno blizu najužem centru Beograda. Arsenijević je polupismen čovjek, projiciran u srboslavenskim političkim kuhinjama da prodaje maglu narodu uz srbijanske floskule tipa “Mir, brate mir, nitko nije kriv,” i kao takav je potpuni istomišljenik Borivoju Brežuloviću.

Kad je 1994. Brežulovićev prijatelj Arsenijević iz Molerove ulice u Beogradu napisao roman prvijenac “U potpalublju”, manirom lažnoga srpskoga pacifista, taj je roman njegova profesorica iz srednje škole Svetlana Velmar – Janković ocijenila apsolutno nepismenim đačkim štivom, kako po oskudnoj formi, tako i po nedorečenoj sadržini romana. Ipak, Arsenijeviću su članice žirija o dodjeli nagrade za roman godine kao apsolutnom početniku, koji do 29. godine života nogdje i nikad nije objavio javno baš ništa, darivale nagradu kao nadolazećem političkom promotoru u književnosti. Čak je i Brežulovićeva prijatelja Arsenijevića jako iznenadila nagrada, jer je i sam priznao da se u školi nikad nije isticao darom za pisanje, štoviše imao je tek prosječne ocjene upravo kod profesorice, ujedno i književnice Svetlane Velmar – Janković. Ipak, Ljiljana Šop i Jelena Lengold su skupa s pokojnim profesorom Nikolom Miloševićem, tada i čelnikom Srpske liberalne stranke, kao tročlani žiri poklonili godišnju nagradu za najbolji roman 1994. godine Brežulovićevom prijatelju Arsenijeviću, sinu JNA časnika velikosrpske vojske, samo da stave do znanja unaprijed programiranom pobjedniku natječaja za roman godine Vuku Draškoviću da je njegov prepisani i ukradeni roman Engleza i Titova pobočnika s Visa iz WW2 Fitzroya Mcleina pod naslovom “Noć đenerala” ipak jedan toliko pokvaren i besraman čin plagiranja tuđega djela, da je Vladimir Arsenijević, ni kriv, ni dužan uzeo nagradu koja je godinu dana unaprijed bila rezervirana Vuku Draškoviću.

No, veličajući koljača i  masovnoga ubojicu Dražu Mihajlovića u svome romanu “Noć đenerala”, Drašković je zaboravio da ima ljudi koji znaju engleski jezik i slične hvalospjeve o masnobradom ubojici iz pera engleskoga časnika Mcleina, Titovoga prijatelja. Dakle, Mclein se nastanio nakon 1945. na Visu, Tito mu je dao i počasno državljanstvo Jugoslavije, a on je u za uzvrat i po volji i želji partizanskog zločinca i ubojice Tita pisao roman na engleskom jeziku o čiča Draži, srpskoj paralaži, osvjedočenom četničkom zločincu i ubojici. I ova paralela je još jedan dokaz i o poratnoj, a ne samo ratnoj suradnji četnika i partizana, jer Titu nije smetalo što Fitzroy Mclein, uživajući u životu u čarima otoka Visa nakon 1945. slavi i hvali Dražu Mihailovića. Dapače, bilo mu je jednako drago, koliko i Vuku Draškoviću kad je kao pravi daktilograf od riječi do riječi i d korice do korice prepisao i s engleskog na srpski preveo engleske slavopojke o Draži Mihailoviću na srpski jezik i onda to pokušao podvaliti kao vlastito književno djelo. I još se zbog klasične književne krivotvorine javno očitovao i burno prosvjedovao što ga žiri nije nagradio za krađu!?

Dakako, danas je lopov i lažljivac Vuk Drašković jedan od istaknutih srbijanskih europejaca s urođenim balkanskim poimanjem moralnih i ljudskih vrijednosti života. I kao takav, bio je i ostao jedan od književnih i političkih uzora i Brežulovićevom prijatelju Vladimiru Arsenijeviću, kome su očeva JNA petokraka, kao i Draškovićeva i Mihajlovićeva kokarda srcu isto bliske i drage, dok god i jedna i druga svesrdno promiču velikosrpstvo. Svakako, njihovom svjetonazoru pripadaju i Julijana Mojsilović – Dežulović s beogradskog Vračara i njen muž papučar Boris Dežulović. Raspisao se ovih dana i tjedana Boris Dežulović i o nogometu i o glazbi, pljujući i vrijeđajući “Vatrene”, Marka Perkovića i Olivera Dragojevića, a nije svjestan da u njegovom životnom filmu danas malo tko je pri sebi uopće živi i promišlja na njegov način paralelnog univerzuma.

Oduvijek je vrijedilo životno pravilo: s kim si, takav si, a dodajmo u svezi Dežulovića – Brežulovića još i to da si i ono što imaš doma od knjiga, ploča i filmova koje dijeliš s prijateljima sličnoga ukusa i stila. Razvidno je kako iz druženja sa svojim najbližim beogradskim prijateljima Brežulović stopostotno ujedinjuje zloduh lika i nedjela komunističkih i fašističkih bandita i razbojnika Tita i Draže Mihajlovića, te se skupa sa svojim prijateljima jednako divi partizanima i četnicima. Da nije tako, ne bi ni mogao biti dio njihovog društva. To je jednadžba s jednom nepoznatom. Ostaje samo kao jednadžba s dvije nepoznate njegovo novo navijačko opredijeljenje u klupskome nogometu, jer u reprezentativnom kao srpski domazet ionako odavno navija za Srbiju na svim natjecanjima od igranja klikera, pa do pljuvanja u dalj i pišanja uz vjetar, a te mu discipline osobno najbolje pašu.

Pošto se splitski Hajduk, naravno, davno odrekao šumadijskoga Srboslavena Borisa Dežulovića, onda kad je on i etnički i politički postao Borivoje Brežulović, sad muž Julijane Mojsilović ima samo jednu dvojbu. Hoće li postati navijač Hajduk Veljka iz Negotina na Timoku prema tromeđi Srbije, Bugarske i Rumunjske ili će se opet sakriti ispod suknje žene Julijane, koja kao stara Beograđanka zdušno navija za lokalni Hajduk iz beogradskog gradskog naselja Lion na općini Zvezdara.

I slatke i gorke brige muče Borivoja Brežulovića, budući da bi mu neki zlobnik mogao spočitati da mu nije baš umjesno drukati za Hajduk iz Kule, klub iz srca bačke ravnice, kojim je godinama stolovala bagra državnih terorista Legijinih i Simatovićevih “Crvenih beretki.” I što si još može priuštiti Borovije Brežulović nego njemu omiljeni sraz, primjerice Hajduk Veljka iz Negotina i Dinama iz Pančeva ili Hajduka iz Kule i Dinama iz Vranja i ostalih srbijanskih sranja, kad se već svojom voljom i odlukom odrekao i Hrvatske i hrvatskog nogometa, kao što se odavno i Hrvatska odrekla njega, a i kad je duše i srca izbacio jedini pravi Hajduk i jedini pravi Dinamo na svijetu, onaj iz Splita i onaj iz Zagreba.

Teško da se iz takvog srpskoga mozgopranja ikad Brežulović dovede do normalnog duševnog stanja. Za bolje i nije kad je i sam izabrao dragovoljno da mu životni moto bude sranje kroz gusto granje.

HOP