H R V A T S K O D R U Š T V O L O G O R A Š A
SRPSKIH KONCENTRACIJSKIH LOGORA
PODRUŽNICA SPLITSKO-DALMATINSKE ŽUPANIJE
Ured u Splitu, ul. Getaldićeva 26, HR 21 000 Split
n/p svim medijima
Predmet: “ HOLOKAUST LOGORAŠA U DOMOVINSKOM RATU “
– Priopćenje za javnost
HDLSKL i ove godine pod visokim pokroviteljstvom Predsjednice Republike Hrvatske gđe Kolinde Grabar
Kitarović, a po svom programu “Da se ne zaboravi”, obilježava “Dan sjećanja na zatočenike
neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata”- Dan logoraša, na temelju odluke usvojene od
Hrvatskog sabora 26 ožujka 2010 godine.
Obilježavajući VRO “Oluja 95” Dan pobjede i domovinske zahvalnosti kao i Dana Hrvatskih branitelja,
svjedočimo opetovanim napadima koji nam dolaze sa istog mjesta kao i 90-tih.
Godinama svjedočimo imputiranim tezama koje VRO “Oluju 95” opisuju kao akcijom protiv Srba, a ne
osloboditeljskom akcijom protiv zločinačke politike. Politike koja i nakon toliko godina javno djeluje na ovim
prostorima vršeći pritisak u cilju prekrajanja odnosno iskrivljavanja činjenica. Orkestrirana i dobro uigrana
diplomatska politika susjedne Srbije, ne samo da će “Oluju” ali i cjelokupni Domovinski rat, zauvijek nazivati
– “Pogromom srpskog naroda” , već će cjelokupni Hrvatski narod proglašavati ustaškim i genocidnim.
Važno je naglasiti da se dio navedene politike krije i iza pojma “Antifažizam”. Svrstavajući se i uporno
ponavljajući tezu o tome da “oni” brane i zastupaju antifašizam, hrvatski narod ostaje posramljen, po
Naravno, činjenice nisu takve ali laž izgovorena više puta postaje istina.
Ne prijeći ih ni želja da organiziraju izložbu u Ujedinjenim Narodima u New Yorku, kako bi Svijetu
prikazali ili više približili pojam o stradavanju srpskog naroda kroz povijest. Reakcije hrvatske politike
na takve poteze izostaju. Riječi premijera Plenkovića : “Što je previse, je previse.” možda nude nadu i
očekivanje hrvatskog naroda na konačnu reakciju vlade Republike Hrvatske u cilju zaustavljanja i
širenja veliko-srpske i četničke politike koja se ni danas ne razlikuje od 90-tih.
Organizira se i snimanje filma o “Logoru Jasenovac”. Novčana sredstva očito ne predstavljaju problem ako su
za neki viši cilj – proglasiti hrvatski narod genocidnim, nacističkim i fašističkim.
Poruka predsjednika Republike Srbije Vučića, ovih dana opet to jasno i ciljano potvrđuje u orkestriranom
duetu sa srbijanskim ministrom vanjskih poslova, Ivicom Dačićem.
Ovdje nam nije cilj ni svrha navoditi pojedine istupe već ukazati na smjer u kojem se odvijaju stvari od
izuzetnog značaja za Republiku Hrvatsku, hrvatski narod u cjelini kao i sve druge državljane Republike Hrvatske.
Samostalna, demokratska i nezavisna država Hrvatska, nastala je Deklaracijom Hrvatskog Sabora od 25
lipnja 1991 godine kao čin volje hrvatskog naroda sukladno pravima na samoodređenje uključujući i pravo na
otcjepljenje.
U rat nas uvodi “Velikosrpska politika”. Hrvatski narod postaje žrtva. Žrtva na svom prostoru, u svojem
dvorištu – u svojoj državi.
Ovdje želim napomenuti da se je i veći dio srpskog stanovništva morao prikloniti ideji “Velike Srbije”,
dijelom iz straha, a dijelom oportunistički. Milorad Pupovac o tome šuti i prisustvuje skupu u Bačkoj
Palanci.
Spominjući oslobađajuću vojno-redarstvenu operaciju “Oluju”, svjedočimo u bezbroj slučajeva kada se
pitalo srpsko civilno pučanstvo, gdje odlaze i zašto; odgovaraju – Ne znamo, rekli su nam da se
spakiramo i odemo. Napomenimo da se radilo o naredbi Srspke vojske i srpskih paravojnih formacija.
Republika Hrvatska je jamčila siguran ostanak svima. No, početak rata nije nimalo ličio na opisano.
Napadom na Republiku Hrvatsku, izvršeni su masovni progoni, zarobljavanja, ubijanja, mučenja – izvršen je
holokaust nad hrvatskim stanovništvom.
Na teritoriju Srbije, BIH, Crne Gore i okupiranim djelovima Republike Hrvatske tijekom 1991 i 1992 god.
nalazilo 70-tak logora na poznatim lokacijama ( od toga je 30 bilo na području okupirane Hrvatske). Od
preko 30 000 zarobljenih osoba ( od toga 3000 žena i 500 djece) njih oko 2500 nikad nije stiglo u logore,
nego su nakon zarobljavanja ubijeni ili umrli od posljedica zlostavljanja.
Ponovit ću da je najmlađa ubijena osoba u srpskim koncentracijskim logorima imala svega 6 mjeseci, a
najstarija 104 godine.
Zarobljenike se mučilo na najokrutnije načine, a mnogi su učestvovano silovani i to osobe oba spola.
Za 804 zatočenika još se uvijek ne zna mjesto zatočenja, stradanja, ili smrti i već 27 godina se vode kao
nestali.
Od 30-ak tisuća logoraša status logoraša ostvarilo je malo manje od 8000 osoba. To je veliki problem koji do
danas nije riješen.
Do sada su postavljene tek 22 spomen ploče na mjestima bivših logora i to isključivo na hrvatskom
teritoriju, što je veliki pokazatelj da Srbija i tzv. Republika Srpska, ne žele priznati svoje zločine.
Danas nazivati i usporediti Hrvatsku i hrvatski narod s nacističkom Njemačkom i Hitlerom je čin bez
presedana. Radi se o stalnoj potrebi Srbije da vodi, a time i mogućnost da ponovno kroji povijest, bezobzirno
vrijeđajući sve i svakoga u ostvarenju vlastitih ciljeva.
Iskazali smo bezbroj puta želju za otvorenim dijalogom, tražili mogućnosti suradnje i po pitanjima zatočenih i
nestalih osoba iz Domovinskog rata. Naznačili pravo na ratnu odštetu. Pružajući ruku pomirenja dobivamo
pljusku.
Mi, logoraši srpskih koncentracijskih logora smo žrtve i svjedoci holokausta.
O tome ovdje svjedočimo. Da se ne zaboravi !
S poštovanjem,
Predsjednik
Ivan Turudić
HOP
