Prinosi članova Inicijativne skupine (4)
Devastirani Uljanik – djelo partitokratske vladavine
Ne sluteći usred ljetnog odmora da će ga stvarnost ovako hitro demantirati, bivši istarski župan i aktualni hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu Ivan Jakovčić u razgovoru danom Večernjem listu zanosno je ustvrdio: „Kad bi se bar istarski ekonomsko-kulturni model preslikao i primijenio na Hrvatsku, mi bismo bili zemlja iz snova!“.
Svega desetak dana nakon toga zbivanja u Uljaniku i s Uljanikom povezana grubo su opovrgnula „uspješnost“ tog „modela“ – potvrđujući navod iz proglasa Poticajne skupine za osnivanje PHB-a kako su „u Republici Hrvatskoj iscrpljeni i kompromitirani dosadašnji model i praksa političkoga i ekonomskoga upravljanja, koji vode daljnjemu odumiranju, iseljavanju i gubitku dostojanstva hrvatskoga naroda te ugrožavaju smisao i svrhu hrvatske države.“
I dok je u istom razgovoru optužio Thompsona kako „svjesno i namjerno čini golemu štetu Hrvatskoj“ – koju bi on, eto, spašavao, kako je pritom skromno ustvrdio – propustio nam je objasniti po čemu se taj „istarski model“ razlikuje od „modela“ (pre)dugo prisutnog na nacionalnoj razini? Možda po tomu što taj model ne zbrinjava nesposobne ali podobne (stranačke) kadrove u tijela lokalne i područne samouprave, te u uprave, nadzorne odbore i konzultantske time javnih, gradskih i inih poduzeća i agencija? Možda po tomu što u tome modelu nema zloporabe položaja i ovlasti kako bi se pod egidom nedodirljivosti koju pruža politika ostvarila protupravna imovinska korist, „razvio“ vlastiti biznis ili se „privatnim poduzetnicima“ kriminalne prošlosti omogućilo ostvarivanje njihovih planova? (Dakako, ne „besplatno“!) Ili možda po tomu što u Istri nema lokalnih šerifa koji svoje županije, gradove i općine pretvaraju u lokalne feude ili pak te novostečene feude prodaju, zemljišta prenamjenjuju u GUP-ovima te općenito vedre i oblače, kadroviraju, sebe uzdižu, medije podčinjavaju, a narod i proračunska sredstva nemilosrdno iskorištavaju?
Slučaj Uljanika pokazuje kako se Jakovčićev (i Miletićev) „istarski model“ ama baš ni u čemu ne razlikuje od modela koji Hrvatsku uništava gotovo od samih početaka njezine samostalnosti pa sve do danas. Modela koji je zajednički postojećim stranačkim i s njima povezanim oligarhijama, neovisno o njihovu više deklarativnom negoli stvarnom ideološkom i svjetonazorskom određenju. Taj se dominantni model može prepoznati u dvjema točkama odnosno općenitim ciljevima za čije se ostvarenje zauzela Poticajna skupina za osnivanje PHB-a:
– odbacivanje „prakse opstruiranja i izigravanja većinske volje građana“ te reforma izbornog i političkog sustava „u duhu jačanja demokratske zastupljenosti, odgovornosti biračima i funkcionalnosti tijela vlasti“;
– razbijanje monopola „postkomunističkih gospodarsko-političkih sprega koje izigravaju demokraciju i vladavinu prava, sprječavajući uistinu slobodno poduzetništvo i strana ulaganja, reindustrijalizaciju te revitalizaciju sela i poljoprivrede.“
Da su takvi ciljevi – koje možemo smatrati općeprihvatljivima – do sada bar donekle ostvareni, da ih se htjelo ostvariti, ne bismo sada u Uljaniku imali ovakvu havariju kao, uz ostalo, posljedicu stranačko-političkog kadroviranja, planiranja i upravljanja javnim novcima, ljudima i povjerenim materijalnim resursima.
Ne bi članove uprave, menadžere i članove nadzornog odbora tvorio gotovo isključivo stranački ili po stranačkoj volji protežirani, poglavito IDS-ov kadar.
I šire od toga, ne bi se dogodila da Istra postane, kako reče Damir Kajin, „IDS-ova špilja razbojnička“.
Ne bi bilo zamislivo da aferama opterećeni lokalni političari (dakako ne samo u Istri) nekažnjeno zlorabe svoj položaj i ovlasti, izrugujući se pritom kritičkoj javnosti i potamnjujući svaku nadu u pravednije društvo.
Ne bi još više svi ti koji su za sebe znali grabiti enormne novce ni dolazili u prigodu da takvo što čine.
Ne bi se svime time ponizilo, ogorčilo i unesrećilo tolike radnike.
Ne bi se ubijalo želju i pravo mladih da svoju budućnost grade u svojoj zemlji.
Ne bi se, naposljetku, dogodilo ni to da država – tj. središnja, partitokratska i nemarna vlast odnosno vlada u Zagrebu – ne vodi računa o 25% svog udjela u Uljaniku.
Ne bi središnja država dopustila da čak nema svoga člana u nadzornom odboru.
Ne bi iz proračuna tolike godine ulijevala silne novce u brodogradilišta, a da pritom ne preuzme odgovornost za njih i ne uspostavi kontrolu nad trošenjem tih istih proračunskih sredstava.
Ne bi dopustila ni to da čovjek s takvom biografijom – ovdje se ne misli na prezime, nego na kaznena djela koja je u životu činio, bio za njih sumnjičen i osuđivan – preuzme vlasništvo nad gospodarskog djelatnošću tako važnom za tolike tisuće ljudi u hrvatskoj Istri.
Ne bi se na taj način dopustilo da bude ugrožen i riječki „3. maj“, koji je desetljećima pod kontrolom SDP-a i pokroviteljskom i SDP-ovih i HDZ-ovih vlada.
Ne bi se… ali se jest dogodilo sve to.
Kakav model stranačko-političko-gospodarskog upravljanja, takvi i – rezultati!
Taj model želimo nadomjestiti novim i sasvim drugim i drukčijim. Kakvim? – To će odrediti nova politička garnitura – po savjetu nekih sasvim drugih stručnjaka od svih tih političara, ministara i „eksperata“ koji su takav model održavali i opravdavali. Čiji je partitokratski model upravljanja državom, poduzećima i resursima pod njihovom kontrolom pokazao s Uljanikom svoje krajnje domete.
Dr. sc. Ante Birin, član Poticajne skupine za osnivanje Pokreta za hrvatsku budućnost
HOP
