Srpski mediji objavili da 14% Srba nema osnovnu školu, a 20% Srba je bez srednje škole
Nepismeni, neobrazovani i glupi Srbi žele se silom nametnuti boljima, obrazovanijima, pametnijima i sposobnijima od sebe a ni o čemu ništa ne znaju
Prvi je rujna i dan kad kalendarski počinje nova školska godina. Prije nego će novi prvašići sjesti u školske klupe i svladavati školsko gradivo u sklopu programa osnovnih i srednjih škola diljem Srbije, sami Srbi su javno obznanili ono što smo i prije kako je Srbija zemlja i narod prosječno i kronično nepismenih i neobrazovanih ljudi. Oporbeni portal Srbijadanas.net objavio je rezultate najnovijih istraživanja na tu temu, a na temelju istraživanja provedenih u samoj Srbiji. Rezultati su zbilja poražavajući i ponižavajući za srbijansku državu. Svaki sedmi stanovnik Srbije nema ni završenih osam razreda osnovne škole, što je zakonska obveza za svakog državljanina te zaostale i nazadne balkanske državice na brdovitom Balkanu. Pored 14% funkcionalno nepismenih, na tu brojku treba dodati još 20% pučanstva bez diplome srednje škole, te zbirno 34% stanovništva Srbije ima status polupismenog ili nepismenog svijeta, zalutalog u prostor i vrijeme 21. stoljeća. Ovim katastrofalnim brojkama Srbija suvereno drži neslavni europski rekord nedostatne ili nikakve naobrazbe pučanstva i svrstava se na razinu najprostijih i najprimitivnijih afričkih i azijskih zemalja.
Unatoč ovoj istini, što su je sami Srbi medijski i objavili, time javno i napokon priznali razmjere vlastite neukosti, oni i dalje ne staju sa sustavnom političkom promidžbom kako su kao “pijemontalni južnoslavenski narod najpozvaniji i najsposobniji” biti predvodnikom ostalim okolnim narodima i državama, poglavito iz okružja i prostora bivše Jugoslavije. U sklopu toga je i SNTV ( Srpska naučna televizija ), prije neki tjedan lansirala tko zna koju po redu srbijansku notornu i besramnu laž kako je Nikola Tesla, dakako, samo u njihovim pustim i praznim željama u azdoblju između dva svjetska rata propovijedao iz daleke Amerike kako su i “Hrvati i Slovenci i svi ostali iz Kraljevine SHS vrlo svjesni da su samo Srbi “najpozvaniji” i “najsposobniji” sami se i jedino politički pitajti o sudbini te države i da ih ostali imaju bespogovorno i vojnički slijediti.” Što su uistinu srbijanski balvani i buzdovani mislili o Tesli, to su i pisali i risali ga do karikaturalnosti u njihovom opskurnom tisku još prije više od stotinu godina, izvrgavajući ga ruglu i predstavljajući ga lažno i luđakom. No, obrat je uslijedio onoga časa kad ga je cijeli svijet priznao i njegov genij prepoznao. Onda su i Srbijanci, ti zluradi i zloćudni Indijanci zatomili istinu, skrivenu i danas u odajama Teslinoga muzeja u Beogradu o njegovim izvorno hrvatskim i katoličkim precima iz plemićkih ličkih obitelji znamenitih Hrvata toga kraja Draganića i Kalinića, što su pod prisilom Turaka i njihovoj sprezi sa SPC iz okrilja Rimokatoličke crkve prešli na pravoslavlje i tako postali srpskim pridošlicama. Ovo svjedočanstvo, što ga u pisanoj formi i iskazom samoga Nikole Tesle, Srbi još uvijek kriju od javnosti, nalazi se pohranjeno u Muzeju Nikole Tesle u Beogradu. I to sve i danas Srbi u paničnome strahu od neminovnoga suočavanja s istinom kriju u pismohrani beogradskog muzeja, gdje je to napismeno potvrdio i poručio osobno Nikola Tesla. Ne smeta to Aleksi Ološu, alijas Aleksandru Vučiću, srbijanskome tupavom kurčiću laprdati javno kako je Nikola Tesla “Srbin” i izvorni “srpski pravoslavac”, iako je za života Srbiju vidio samo na turističkim razglednicama. Naravno, ne smeta ni posrbljenoga i pogrbljenoga Hrvata Borisa Tadića u nazočnosti političkoga Srboslavena Jove Josipovića usred Dubrovnika lagati i podvaljivati kako je Hrvat i katolik Josip Ruđer Bošković tobože “srpski pravoslavac.” Da se Tesla i Bošković nisu za života u svijetu pročuli kao znanstvenici svjetskoga glasa, jasno ni Srbi ne bi imali razloga posthumno krasti i prisvajati ih u srpsku kulturnu baštinu, kad ni tad, kao ni sad nisu imali učenih i obrazovanih ljudi.
Svjetski šampioni laži nivoa Dobrice Ćosića i krađe u stilu Vuka Karadžića ne sustaju u svojim podvalama i prijevarama. Barem im na tome polju nema ravnih i najvjerojatnije nikad i neće u toj disciplini otimačine iz požude i strasti imati dostojnoga takmaca na ovome planetu. Kad su snimali seriju “Vuk Karadžić” daleke 1987. godine, u jednome kadru srbijanski nepismeni glavari, okupljeni oko isto im nedoučenoga i neobrazovanoga kneza Miloša Obrenovića krenu ismijavati Vuka Karadžića, riječima kako im šepavi i trapavi luđak i budala kvari njihovoga gospodara Miloša, jer kad ga hromi Vuk opismeni, Miloš će se uobraziti, te se više neće družiti s njima, a ni oni s njim. Umalo je blentavi Vuk Karadžić dobio batine od svojih zemljaka, jer im iz društva otima njihovoga drugara, poljskog i seoskog zadrugara i svinjarskog trgovca Miloša Obrenovića. Nije tu ni početak, ni kraj srpskih povijesnih svinjarija i sprdanja s pojmom i značajem pismenosti i općenito izobrazbe. Kad je posrbljeni, pogrbljeni i popravoslavljeni Hrvat, a Srbin po službenoj dužnosti u Beogradu Gordan Mihić snimao humorističnu seriju “Kamiondžije” još 1973. glavni junaci toga serijala o srbijanskim običajima, navikama, karakteru i tradiciji lijenoga čobanluka i turskoga bašibozuka u jednom trenutku vele jedan drugom ovako: “Pajo, meni se mnogo dopala ova večernja škola. Da sam znao da je ovo ovako zanimljivo, možda nikad ne bih u životu vozio kamion. A tek iz biologije ono životinjsko carstvo u kojem caruje drugarstvo! Je si li gledao Pajo dečju seriju “Kocka, kocka, kockica?” Mene baš vraća u detinjstvo.” Na to će Pavle Vuisić u tumačenju Paje, uzvratiti Miodragau Petroviću – Čkalji, koji igra ulogu Jareta: ” Baš me, bre, briga za životinjsko carstvo u kojem caruje drugarstvo. Što će mi škola? Cijeli život vozim kamion, a nikad nisam ni prošao pored škole i sad idem u školu s tobom, samo da me ne otpuste s posla bez kvalifikacija, a ne zato što se želim opismeniti. Što mi fali ovako? Meni je bolje i ljepše bez škole, to me samo zamara i gubim vrijeme ni za što. Hajde, laku noć, spavaj Jare i ne dosađuj mi više s tom školom. Nađi nekog drugog za tu zajebanciju.” Eto, Srbi su i filmski gledateljstvu dočarali što i kako misle o naobrazbi kao njima stranom, dalekom i odbojnom pojmu. Nogama s potpisuju, repom mašu, a htjeli bi tako zalutali u život glumiti neku regionalnu silu!? To može jedno u prljavoj mašti i pokvarenim strastima Vučića, Dačića, Vulina, Šešelja i njima sličnih morona i mentola davno sišlih s uma i pobjeglih od zdravoga razuma.
Dragan Ilić iz Beograda za HOP
HOP
