Mnoge optužnice u Haagu padaju protiv Srba jer u biti nisu precizirali zapovjednu odgovornost pojedinih jedinica, odnosno Haag, a u nekim slučajevima i naše pravosuđe je procesuiralo krive osobe.
U emisiji Istraga Roberta Valdeca koristila se potpuno kriva informacija oko uloge srpskog ratnog zločinca Milorada Ulemeka Legije u zapovjednoj hijerarhiji. I istražitelj iz domovinskog rata Ivica Pandža Orkan dugo je bio u zabludi, te je ovog zločinca gurao u postrojbe Frenka Simatovića i Jovice Stnišića ,jedinica za specijalnu operaciju , što je potpuno krivo. Ulemek je bio podređen pod vojskom, a ne pod državnom bezbednosti Srbije ili pod zapovjednom odgovornosti policije, znači sasvim drugim resorom, kontrolu nad njegovim jedinicama je provodila je vojno bezbednosna služba, a Ulemek Legija se nalazio na platnom spisku Srpske dobrovoljačke garde, znači bio pod direktnom komandom Željka Arkana, sve do 1996. godine, dokaz je i plaća koja mu je stizala vezano za 21. korpus.
Jovica Stanišić Ulemeka Legiju postavlja za komadanta čete jedinica za specijalne snage tek 1996. godine, zbog reorganizacije službe. Sve svoje arkanovce iz vojske povlači u te jedinice Ulemek 1996. godine. Ulemek Legija prelazi u resor državne bezbednosti Srbije 1996. godine iz vojnih formacija, a u našem pravosuđu i na haškom sudištu Ulemek se vodio svo vrijeme rata u DB-u Srbije. Optužnice na netočnim informacijama uvijek padaju.
Srpska dobrovoljačka garda je dobivala zapovjedi za vrijeme rata od 21. korpusa, kojima su bili potčinjeni, dok u optužnicama se Ulemek povezuje sa DB-i i tako se ruši svaka optužnica zbog netočnih podataka. I Škorpioni osuđenog ratnog zločinca Slobodana Medića, poznatih po ratnim zločinima na Banovini podređeni su bili postrojbama vojske, što u konačnici dokazuje umješanost tzvv. vojske Jugoslavije u sam rat u Hrvatskoj i zapravo daje potpuno drugo svjetlo na situaciju u samom domovinskom ratu. Zapovjednik te vojske, general Momčilo Perišić odgovoran je za zločine na terenu.
U Vojnić 1994. godine na period od šest mjeseci su došli šefovi državne bezbednosti ; Simatović, Stanišić i Dragan Filipović iz 2. uprave pri resoru državne bezbednosti Srbije,a sa njima su došli kao zapovjednici vodova Miroslav Kurak i Dejan Slišković . Iako ih se spominje oko ubojstava u tom kraju 1994. godine, njihov zadatak je bio potpuno suprotan. Isti su se bavili preprodajom oružja muslimanskoj strani. Oružje su prodavali svom suradniku Fikretu Abdiću koji je ratovao sa muslimanskim jedinicima 5 korpusa Armije BiH Atifa Dudakovića. Ovaj je pak preko svojih veza u 5. korpusu prodavao oružje jedinicima 5. korpusa BiH. U operativnom dijelu Ulemek Legija je sa svojim jedinicima bio ispomoć baš istom tom Fikretu Abdiću, osuđenom ratnom zločincu protiv 5 korpusa na crti razgraničenja.
U Srpskoj dobrovoljačkoj gardi tijekom rata u Hrvatskoj iste godine bili su Ulemek, Mladen Šarac (major) i Svetozar Pejović (pukovnik). Sam Arkan nije dolazio na naš teren i ratovao je u Republici Srpskoj na području Ključa, Sanskog Mosta, te Prijedora.
Vojnićka srpska skupina zločinaca je osuđena 1994. godine na našem sudištu po čl. 142 našeg zakona 1994. godine, odnosno za odgovornost za ratne zločine protiv civila i ratnih zarobljenika, da bi 1996 . godine naše sudište ih oslobodilo promjenom člana zakona samog djela počinjenja. Dogodila se promijenjena optužnice u čl. zakona 236 f što je oružana pobuna i isti ljudi odjednom od ratnih zločinaca postaju amnestirani pobunjenici. Toša Pajić, Boro Vorkapić, su osuđeni na 11 godina zatvora, a drugi na 15 godina u tom slučaju ratnih zločina, da bi 1996. godine bili amnestirani kao i izvjesni Dokić, Knežević i Sikirica . Zadnjih godina imaju obnovu postupka pred riječkim sudom. Mnogima od njih omugućen je na taj način bijeg iz naše zemlje i danas su u Beogradu politički aktivni.
Zapovjednik 21 korpusa kojem je potčinjen u ratu Ulemek Legija bio je pukovnik Veljko Bosanac. Vojna bezbednost bila je u nadležnosti Mladena Karana, doslovno njima je bio podređen Ulemek Legija,a ne DB-u i Jovici Stanišiću. Momčilo Perišić bio je načelu vojske Jugoslavije, a za obavještajne poslove u VJ bio je odgovoran Branko Krga, dok za vojnu bezbednost glavnu riječ vodio je Aleksandar Dimitrijević. Da je Haag te ljude optužio, potpuno bi bila bespredmetna optužnica protiv Stanišića i Simatovića koja je pala u Haagu.
30 kadrovski centa je djelovao u Republici Srpskoj, a 40 kadrovski centar u Vojsci Krajini preko kojih je vojska Jugoslavije zapovijedala vojskom RS i vojskom Krajine.
Pred Oluju Čedo Bulat preuzima 21 kordunaški korpus, do tada je bio 4 godine u operativnoj grupi Pauk načelnik, pod zapovijedanjem Mile Novakovića. Micanjem odgovornih za ratne zločine pred Oluju i premještanje godinu dana kasnije Ulemeka u državnu bezbednost Srbije, odnosno u jedinice za specijalne namjene, zapravo se prikrila odgovornost vojske u ratnim zločinima tijekom rata u Hrvatskoj.
Da je Ulemek sa svojom jedinicom bio podređen vojsci govori činjenica kako je vojni bezbednjak Slobodan Lazarević iz 21. kordunaškog korpusa preuzimao ratne zarobljenike, a ne netko iz državne bezbednosti, a isti vojni bezbednjak pak je kordinirao takve akcije sa vojnim službama na čelu sa svojim nadređenim Karanom. Ovaj je kao nadređeni kordinirao akciju sa ljudima na terenu iz Srpske dobrovoljačke garde, Šarcem i Pejovićem. Događalo se često da iz zločinačke Srpske dobrovoljačke garde pred očima zapovjednika 21. korpusa gardisti pobiju ratne zarobljenike 5. korpusa Armije BiH i ne snose nikakve sankcije, što opet uz njih ide i na dušu Vojske Jugoslavije, točnije 1. armijske oblasti vojske Jugoslavije, te 21. kordunaškog korpusa.
Vojna skladišta i objekte nekadašnje JNA , koristila je Srpska dobrovoljačka garda, dobivala je od vojske logistiku i iz toga je jasno tko je odgovoran za njihove zločine na terenu. Mijenjam teza, te prebacivanjem odgovornosti sa generala Perišića na bezbednjake srpske službe; Stanišića i Simatovića zapravo se ruši optužnica za ratne zločine i tako spašava vrh vojske od ratnih zločina. Nestručnost ili namjerno prikrivanje od strane našeg pravosuđa i službi puno je pridonjela padanju optužnica u Haagu.
Vojne jedinice Škorpioni prvo su radili zločine u Vukovaru, pa na Banovini nakon okupacije Vukovara, da bi na kraju završili u Republici Srpskoj.
Zapovjednik voda jedinica za specijalne namjene pod zapovijedanjem Simatovića i Stanišića na terenu u Vojniću 1994. godine, pred kraj rata , bio je pukovnika Vasilije Mijović koji je radio teške povrede ratnog prava na Banovini, a nakon toga sudjelovao u zločinima u BiH od Treskavice, Bjelašnice do Srebrenice ,danas se bavi nogometom i dosta je blizak našem Zdravku Mamiću koji je bio u nekoliko navrata i kod njega u kući. Miroslav Kurak koji je ubio srpskog novinara , instruktor borilačkih vještina i profesionalni ubojica bio je tada na Banovini vozač i tjelesni čuvar Simatoviću u Vojniću od 10 listopada 1994. godine do svibnja 1995. godine. Te jedinice nisu imale ništa sa zapovijedanjem Srpskoj dobrovoljačkoj gardi.
Jedinice za specijalne namjene bavile su se pljačkom, kontrolom konvoja oružja, preprodajom oružja, znači pretvaranjem opljačkanog i švercanog u novac, koji su predavali Jovici Stanišiću i Radi Markoviću, a ovi su novac proslijeđivali velikom voždu Miloševiću. Prodavale su se rakete, tenkovi, streljivo, puške, a novac se dijelio prema prethodno navedenom. Fikret Abdić na tome terenu imao je 4 brigade u kojima je bilo dosta muslimana familijarno povezanih sa 5. korpusom i trgovina je cvjetala. Tako je u mjesec dana okrenuto na švercu oružja 50 milijuna maraka u jednom trenutku.
Ulemek Legija za to vrijeme nalazi se zajedno sa Škorpionima u Velikoj Kladuši boreći se protiv 5. korpusa Armije BiH. On je očito ratnim zločinima skretao pozornost sa ove situacije. Zato 1996. godine prelazi u jedinice Simatovića i Stanišića sa 50 svojih odanih ljudi iz Srpske dobrovoljačke garde i na taj način želi se prikriti odgovornost za zločine Srpske dobrovoljačke garde.
Uloga DB-a i Ratka Mladića potpuno je suprotna. Dok je DB imao zadatak puniti blagajne miloševićeve ekipe, general Mladić krajem rata imao je zadatka zauzeti Žepče; Srebrenicu i Bihać. Prve dvije enklave je zauzeo, te se stacionirao u Drvaru kako bi zauzeo Bihać. On je sa drinskim korpusom i 2. krajiškim (drvarskim) korpusom trebao uz Abdićeve jedinice zauzeti Bihać. Kako bi stvar bila lakša, trebalo je posvađati u Bihaću HVO i 5 . korpus Armije BiH. Za to je poslužilo ubojstvo generala HVO-a Šantića 8.3. 1995. godine. Ubojstvom generala HVO-a željela se prekinuti pomoć Bihaću od strane Hrvatske. I tako lakše ući u enklavu, na čije bi čelo stavili muslimanskog četnika Fikreta Abdića.
General Mladić bi tada sa tri korpusa srpske vojske i sa abdićevcima izbio na Kupu.
Tu situaciju osujetio je svojim djelovanjem general Gotovina, a potpuno raspršila briljantna akcija HV-e Oluja. Što bi bilo sa genocidnom tvorevinom RS samo Boga zna da nisu muslimani radili zvjerstva nad Srbima tijekom akcije, zbog čega je međunarodna zajednica zaustavila akciju HV-a 12 kilometara pred Banja Lukom. Danas ubačeni srpski špijuni u Dnevni Avaz i televiziju bosanskih muslimana lažiraju povijest, a ubačeni ljudi srpskih tajnih službi muslimanske vjere u MUP i vojsku kontroliraju situaciju na terenu i prebacuju odgovornost na Hrvatsku i hrvatske političare. U tome im svesrdno pomaže hrvatska neokomunistička ljevica.
Zločinac Fikret Abdić danas mirno živi u Karlovcu i vodi grad Veliku Kladušu.
Igor Drenjančević
HOP
