Povijesna vrela govore da je sjeverozapadna Bosna od pamtivjeka središnji dio države Hrvatske i prirodni trbuh nekadašnje Kraljevine Hrvatske
Prava Bosna na njezinom današnjem sjeverozapadu u oblsti od Vrbasa, preko Sane, pa do Une, nikad izvorno nije pripadala niti jednoj bosanskoj državi. Dapače, to su sve povijesni krajevi hrvatske države, još od doselidbe Hrvata u 7. stoljeću na današnje hrvatske prostore jugoistoka Europe. Glasoviti bizantski povjesničar Konstantin Porfirogenit spominje među 12 župa BIjele Hrvatske poimenice Hlivno ili današnje Livanjsko polje, Pset ( oko Bosanske Krupe i Bosanskog Petrovca ) i Plivu oko Jajca i rijeke Plive. Pliva, Luka ( Dnoluka ) i Uskoplje na gornjem Vrbasu su već vladavine Kulina bana odvojeni od Hrvatske i pripojeni Bosni. Kasnije, za Stjepana Kotromanića 1325. godine, na kratko se širi vlast bosanskih banova preko starohrvatske župe Triju polja, koje su tvorili Duvno, Livno i Glamoč. Ta se oblast kasnije prozvala Završje ili zapadne strane. No, sve ove povremene i privremene granične promjene između Hrvatske i Bosne pod dinastijom Kotromanića u to predtursko doba nemaju osobito značenje, jer poznato je da su Kotromanići dinastija katoličkih Hrvata doseljenih iz Slavonije u Bosnu, a u to je vrijeme ionako i u Bosni, kao i u Hrvatskoj živio isključivo katolički hrvatski narod u dvije podijeljene hrvatske države Hrvatskoj i Bosni, te su opisane i povremene promjene granica Hrvatske i Bosne imale utoliko manju važnost. Pučanstvo svih spomenutih krajeva današnje sjeverozapadne Bosne ostalo je sve do dolaska Turaka stopostotmo hrvatsko i katoličko. Glede Završja ili Tropolja, recimo još nekoliko značajki. U Duvnu je početkom 14. stoljeća osnovana biskupija, a Duvno je uz Glamoč i Livno spadalo pod splitsku nadbiskupiju. Primjerice, u Livnu je još 1400. godine, prema dokazima Miklošića, uspostavljen kaptol s arhivom i ispravama. S druge strane, oko Une znamenita župa Pset, a to su današnja mjesta sve od Bosanske Krupe, pa do Bosanskog Petrovca, nikada prije Turaka nisu dolazili pod vlast niti jednoga bosanskoga vladara. Bili su oduvijek dio države Hrvatske, a nakon turkse okupacije i sami Turci su to područje zvali Turska Hrvatska, da bi stavili do znanja da su prije njihove vojne invazije te oblasti bile isključivo dio hrvatske države. I to je zapisano i u turskim defterima i u samome Istanbulu.
Donji krajevi, poznati u starijoj literaturi i kao Donji kraji ili na starohrvatskom Dolnji kraji, je naziv za 12 župa današnje sjeverozapadne Bosne ili Bosanske Krajine, koji su listom bili dio staroga Hrvatskog Kraljevstva. To su sve od strane Turaka nasilno oteti hrvatski predjeli, poslije turskom samovoljom administrativno pripojeni ostatku prave Bosne, od rijeke Bosne pa do Drine. Prvi spomen Donjih krajeva datira iz 1244. godine i njima u neprekidnom nizu sve do turskoga prodora vladaju hrvatski velikaši. Osim Plive i Luke oko Jajca, u Donje Krajeve još su se brojili župe Banica oko Ključa, Zemljanik između Sane i Vrbasa na središnjem Zmijanju, VRbanja oko istoimene rijeke, a kasnije Glaž na međi Usore i Soli i ostalih krajeva sjeveroistoka današnje Bosne. Još 1372. godine papa Grgur XI pisao je kako je župa Glaž oko današnjega Prnjavora i Ukrine “u vlasti hrvatskoga kralja”, a nešto kasnije dobiva ih na dar ban Tvrtko. U Donim Krajevima od Kotor Varoša, te preko Jajca i sve do Glamoča, vladala je moćna hrvatska obitelj Stipanića, koja se kasnije prozvala Hrvatinićima. Iz nje potječe najsilniji bosanski velikaš hrvatske krvi Hrvoje Vukčić Hrvatinić, ” veliki vojvoda bosanski i herceg splitski.” Sam naziv njegove vladarske titule upućuje na državnopravno jedinstvo Bosne i Hrvatske, jer objedinjuje nazivom vladarski tron i u Bosni i u južnoj Hrvatskoj, ili drukčije kazano Dalmaciji i njenom najvećem gradu Splitu. Istočna granica Donjih Krajeva išla je u pravcu od današnjeg Kotor Varoša i sve prema ušću Ukrine i sve blizu mjesta Dervente u Posavini. To su bili su izvorno samo hrvatski i katolički krajevi.
Predjeli oko Bihaća, Krupe, Cazina, Sanskom Mosta, Dubice, Petrovca, Gradiške, Prijedora i Banje Luke sve do turske okupacije od 16 stoljeća nikad nisu bili dio Bosne, nego samo Hrvatske i tamo su do pojave Turaka živjeli samo katolički Hrvati, a nakon toga su se pojavili današnji posrbljeni Vlasi i islamizirani Hrvati pod imenom Bošnjaka. I jedni i drugi su produkt turske višestoljetne okupacije tih povijesnih hrvatskih područja. U vrijeme hrvatske vladavine tim područjem postojala je upravna podjela te široke oblasti Donjih Krajeva, tako da je zapadni dio dolazio u sklop središnje Hrvatske, a istočni dio Donjih Krajeva s najistočnijom točkom do Ukrine i u smjeru Dervente u Posavini pripadao je područno hrvatskom istočnom dijelu i spadao je pod Slavoniju. U sastav središnjeg dijela hrvatske države dolazile su plemenske župe gorička, drežnička, psetska, lapačka sa sjedištem u Konobi, a to je danas Rmanj, zatim humska oko Ripca i unačka. Tu se danas nalaze mjesta Unac, Drvar, Petrovac, Krupa ( u srednjem vijeku zvana Pset ), Cazin, Vrnograč i napose Bihać. Kad je Bihać 1592. pao u turkse ruke, mletački poslanik u svojemu izvješću duždu, taj povijesni hrvatski grad na Uni naziva ” glavnim gradom metropolitana Hrvatsske, jer je u Bihaću više puta zasjedao državni Hrvatski sabor i tamo je stolovao i hrvatski podban.Rijeka Una tad je smatrana najvažnijom hrvatskom rijekom. Srednjevjekovnoj Slavoniji pripadale su, među ostalim, i župe dubička oko današnje Bosanske Dubice, te sanska oko Prijedora, mrenska oko Sanskog Mosta, vrbaška oko Banja Luke i Gradiške i glaška oko Prnjavora. U crkvenom pogledu sve one su pripadale zagrebačkoj biskupiji.
Iz navedenih krajeva potječu glasoviti hrvatski velikaški rodovi Babonići Blagajski iz Blagaja na Sani, Kolonići iz istoimenog mjesta kod Petrovca. Jedan je Kolonić postao i bečkim nadbiskupom. Tu su još od slavnih hrvatskih velikaša iz tih krajeva Kobasići od Brekovice, Šturlići, Jelačići, Farkašići, Alapići, Križanići, Kopčići, Korići, Nemčići oko Jezerskog nadomak Jajca. Svoje posjede tamo su imali Frankopani u Tržaču, Keglevići u Bužimu, Šubići – Zrinski u Ostrovici, Karlovići i Kružići, sve sama velika imena u hrvatskoj povijesti. Od katoličkih hrvatskih plemića iz tih krajeva potječu i begovska obitelj Poprženovića, Beširevića, Badnjevića, Grošića i Evlijića i današnji muslimani iliti Bošnjaci navedenih prezimena iz sjeverozapadne Bosne su izravni potomci islamiziranog dijela srednjovjekovnog hrvatskog plemstva u tom području. Bitno je naglasiti i da je veći broj glagoljaških listina, pisanih u Bihaću, Krupi ( tadašnjem Psetu ) i drugdje osobno otkrio hrvatski znanstvenik Lopašić. U tim je krajevima od Une do Sane, što se danas ubrajaju u Unsko – sanski kanton Bosne i Hercegovine, nađen i veći broj latinskih napisa s grobova i gradina hrvatskih plemića. Sve to ukazuje nam da je to od pamtivijeka hrvatska državna kolijevka. U Slatini kraj Banje Luke, kao i kod Bosanske Gradiške, nađeni su prastari hrvatski grobni natpisi na kamenu iz srednjevjekovnoga razdoblja. Treba li grobno kamenje da progovori i zemljina utroba da se još dublje otvori, pa da Srbi napokon shvate da oni danas tamo žive na drevnoj hrvatskoj zemlji? A, ponašaju se, nevješto glumeći ludilo i to naočigled svijeta, kao da tamo nitko i nikad prije njih nije živio. U svojoj ekspanziji ka povijesnim hrvatskim zemljama Srbi se, kao i Bošnjaci, pozivaju na legitimitet turskih vojnih osvajanja hrvatskih zemalja. Srpski i bošnjački turski gospodari davno su otuda protjerani, ali su se negdašnje turske sluge sad proglasile samozvanim i samoproglašenim gazdama tih hrvatskih povijesnih krajeva, gdje su Srbi i Bošnjaci i dalje samo nezvani gosti i kućepazitelji, nikako i vječni domaćini u staroj hrvatskoj kući od Vrbasa, preko Sane, pa do Une i Save.
Dragan Ilić
HOP
