Objavljujem sada neobjavljeno pismo koje sam 15. ožujka 1992. iz Ministarstva vanjskih poslova uputio predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu i predsjedniku Vlade dr. Franji Greguriću.
Antun Babić
Što sam pisao predsjedniku dr. Franji Tuđmanu o teškom stanju u Ministarstvu vanjskih poslova u ožujku 1992.?
Uvod
Nakon što sam koncem kolovoza 1991. u koordiniranoj akciji udbaša i svećenika iz Melbournea, i njihovih šefova u Hrvatskoj, bio izguran iz Ureda predsjednika Tuđmana, u kojem sam obavljao dužnost savjetnika za medije, nakon nekoliko dana razmišljanja, u dogovoru s dr. Tuđmanom, 1. rujna 1991. prešao sam na dužnost prvog glasnogovornika Ministarstva vanjskih poslova. U Ministarstvu nas je bilo svega tridesetak djelatnika, a velikosrpska agresija je već bjesnila u Hrvatskoj. Nažalost, sastav djelatnika MVP-a bio je tada, kao i danas, vrlo nepovoljan za hrvatske nacionalne interese. Jedan dio dužnosnika i djelatnika bili su bivši jugoslavenski diplomati, a drugi bivši članovi u dužnosnici Komunističke partije u Hrvatskoj. Nas domoljuba, uz ministra Šeparovića, bilo je jako malo. I jedni drugi su me dočekali na nož. Odmah na početku dobio sam imidž «ustaše iz Australije», iako sam u Australiji bio čelnik i urednik novina Hrvatske seljačke stranke. Mnogima sam odmah teškim cipelama stao na žulj zbog mojih nepopustljivih antikomunističkih i hrvatskih državotvornih stajališta.
Pismo predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, koje se nalazi u nastavku teksta, čuvao sam za moju knjigu za koju trebam još nešto vremena i sredstava prije nego što bude objavljena. No kako sutra odlazim u bolnicu na operaciju koja bi trebala spriječiti širenje vrlo ozbiljne bolesti, imam potrebu u ovom trenutku upoznati hrvatsku javnost u Republici Hrvatskoj i sve Hrvate izvan domovine, o žalosnom, pa i izdajničkom, stanju koje je vladalo u MVP-u od njegovog početka, tj. kakvo sam našao kad sam došao u to ministarstvo. U prilog tomu govori i činjenica da su u nešto više od godinu dana na čelu MVP-a bila četiri ministra (mr. Zdravko Mršić, dr. Frane Vinko Golem, dr. Davorin Rudolf i dr. Zvonimir Šeparović.
Pismo je općenite naravi, ali iz sadržaja se može jasno zaključiti kako je postojala nevjerojatna razlika između hrvatskih branitelja koji su goloruki na bojišnicama davali svoje živote u obrani Hrvatske te brojnih djelatnika Ministarstva vanjskih poslova iz tog vremena, koji su iz udobnih fotelja u Visokoj ulici u Zagrebu, i daleko od svake životne opasnosti, gotovo otvoreno sabotirali sve ono za što su se hrvatski branitelji žrtvovali u obrani od velikosrpske agresije. Opstruirali su ne napore za međunarodno priznanje nego i obranu Hrvatske. U knjizi ću detaljno opisati što se tada zapravo događalo, a u ovom kratkom uvodu spomenut ću samo dr. Božidara Gagru, Šuvarovog nasljednika na dužnosti ministra prosvjete u komunističkoj Hrvatskoj i jugoslavenskog «ambasadora» u Parizu. Kao što sam već pisao, dr. Gagro je na Dan međunarodnog priznanja RH 15. siječnja 1992. odbio primiti austrijskog generalnog konzula Andreasa Berlakovića, koji je sa sobom donosio priznanje Hrvatske od strane Austrije i Sporazum o uspostavljanju diplomatskih odnosa između Hrvatske i Austrije. Da stvar bude još strašnija, Gagro je taj zahtjev dva puta u razmaku od dva sata odbio, iako je Berlaković dobio zapovijed od austrijskog ministra vanjskih poslova, i velikog prijatelja Hrvatske, Aloisa Mocka da te dokumente mora baš tog dana predati u Ministarstvo vanjskih poslova RH u Zagrebu. Nažalost, dr. Gagro je sve do tog dana vjerovao kako će Jugoslavija preživjeti i odmagao je na svaki mogući način borbu za međunarodno priznanje Hrvatske.
Nažalost, tog dana ministar vanjskih poslova prof. dr. Zvonimir Šeparović, bio je na službenom putu u Rimu, što nije bilo slučajno. Nikada u životu nisam bio toliko ljut kao taj dan. Sve sam živo sasuo dr. Gagri u lice. Dobro je prošao što nisam zvao neke moje poznate branitelje da mu oni presude. Nažalost, dr. Gagro bio je pod velikom zaštitom Hrvoja Šarinića, predstojnika Ureda dr. Tuđmana. Povijest će pokazati da je Hrvoje Šarinić imao jako negativan utjecaj na predsjednika dr. Tuđmana.
Ako me dragi Bog poživi, u mojoj ću knjizi iznijeti puno zanimljivih detalja iz kratkog boravka u Uredu predsjednika Tuđmana, dvadeset godina službe u diplomaciji i naravno drugim političkim temama u emigraciji do 1990. i Hrvatskoj od tog vremena do danas.
P.S. Nakon brojnih razočaranja u negativan gospodarski smjer (pljačka i korupcija) kojim je Hrvatska već tada išla, iz Hrvatske demokratske zajednice sam istupio 1994. godine.
Pismo predsjedniku dr. Franji Tuđmanu:
«REPUBLIKA HRVATSKA
MINISTARSTVO INOZEMNIH POSLOVA
41 000 Zagreb, Visoka ulica 22
Telefon: 041 443-012 – Telefaks: 041 427-594
Zagreb, 15. ožujka 1992.
Dr. Franjo Tuđman,
predsjednik Republike Hrvatske
Poštovani gospodine Predsjedniče,
Situacija u Ministarstvu inozemnih poslova tako je loša i za svekolike interese hrvatskog naroda toliko štetna da bi svaka daljnja šutnja o tome povlačila i osobnu odgovornost pred narodom i poviješću. Kao što Vam je poznato, ja sam se u domovinu vratio isključivo iz dvaju razloga, zato što je Hrvatska moja domovina i radi namjere da, u granicama svojeg iskustva, znanja i sposobnosti, dam svoj obol u nesumnjivo najtežim trenucima hrvatske povijesti. Ovo što ću iznijeti u nastavku pisma nije plod nekakve moje ambicije ili rezultat mojih loših osobnih odnosa s ostalim namještenicima u Ministarstvu. Dapače, nalazim se u vrlo dobrim radnim odnosima s gotovo svim suradnicima u Ministarstvu.
Glavni je cilj ovog apela upozoriti Vas na pravu i kritičnu sliku stanja u Ministarstvu. Naravno, u pitanju je i osjećaj osobne odgovornosti, obaveze i potrebe da se odmah poduzmu konkretni i djelotvorni koraci kako bi se situacija bez odlaganja izmijenila.
Vama ne trebam govoriti kako je u ovom početnom razdoblju razvoja hrvatske države Ministarstvo inozemnih poslova, radi svoje funkcije, jednako važno kao i obrana, ako ne i važnije. Nažalost, nakon više od pola godine potpunog uvida u rad i stanje u Ministarstvu (kao glasnogovornik sudjelovao sam u svim važnijim susretima, sastancima i razgovorima) usuđujem se ustvrditi, uz spremnost da odgovaram i snosim sve posljedice za netočno ili krivo prikazivanje stanja, da Ministarstvo ne samo što ne funkcionira onako kako od njega zahtijeva težak položaj i situacija hrvatskog naroda nego nam u pojedinim slučajevima nanosi nepotrebnu štetu u kontaktu sa svijetom.
Istina je da zahvaljujući priznanjima Hrvatske, koja su dale međunarodne zajednice, Ministarstvo ima stanovit ugled u širim slojevima hrvatskog stanovništva, koji pojedinci žele iskoristiti isključivo za vlastitu promociju, bez osjećaja i brige za stvarne interese i potrebe hrvatske države.
Ministarstvo inozemnih poslova bez pravog je programa, sistema rada, koncepcije, organizacije, strategije, vizije i motivacije. Svi se poslovi odvijaju ad hoc i kao reakcija na inzistiranje stranaka i naših partnera. Sistem komuniciranja između raznih odjela i vodećeg osoblja gotovo i ne postoji. Primjera radi, od 3. ožujka do danas, dakle u zadnjih 12 dana, nije održan niti jedan radni sastanak na bilo kojoj razini u Ministarstvu. Nitko zapravo nema potpun uvid niti kontrolu nad onim što se u Ministarstvu radi. Nisu rijetki primjeri da čak i najvažniji dokumenti putuju više od tjedan dana unutar zgrade od jednog do drugog odjela. Iako sljedeća usporedba nije možda najpravednija, ali, ilustracije radi, treba reći da kad bi bilo koja institucija ili poduzeće na zapadu funkcioniralo na način na koji funkcionira ovo Ministarstvo, otišlo bi u stečaj u vrlo kratkom vremenu.
Cijelo Ministarstvo zapravo je jedna velika improvizacija. Po mom sudu, razloge za takvo stanje treba tražiti u sljedećem:
– U Ministarstvu se nalaze kadrovi koji imaju poteškoća poistovjetiti se s borbom za našu slobodu i državni suverenitet. Riječ je o ljudima koji svoje namještenje u Ministarstvu doživljavaju isključivo kao činovnički posao i tako se ponašaju. Na primjer, 15. siječnja 1992., na dan priznanja, u 16 sati svi su namještenici uključujući i pomoćnike ministra (ministar se toga dana nalazio u Rimu) napustili posao kao da je to bio običan radni dan i usprkos činjenici što su nam dopisi i telefonski pozivi o priznanju najvećim dijelom zapravo stigli poslije 16 sati. Zbog takvog odnosa prema radu u Ministarstvu, ja sam morao do pola noći ne samo primati i dalje slati brojne poruke o priznanju nego i primati predstavnike diplomatskog kora u Zagrebu, iako to nije bilo u okviru moje funkcije, koji su dolazili osobno uručivati note svojih zemalja o priznanju Hrvatske.
– Apsolutna većina namještenika u Ministarstvu bez političkog je sluha i nesposobna da strancima uvjerljivo, i na prihvatljiv način, iznese situacije u Hrvatskoj, prave razloge i pozadinu velikosrpske agresije na Hrvatsku, razloge zašto se Jugoslavija nije mogla održati i koje su naše najnužnije potrebe u ovom trenutku.
– Površno vladanje stranim jezicima vodećih dužnosnika u Ministarstvu i njihovo gotovo nikakvo poznavanje stranih sugovornika i zemlje iz koje oni dolaze, po pravilu, u većini slučajeva, završava tako da strani diplomati odlaze sa sastanka s pogrešnim informacijama, zbunjeni i s dojmom naše površnosti, nesposobnosti i neorganiziranosti.
– U Ministarstvu su uglavnom namješteni ljudi bez menadžerskih i organizatorskih sposobnosti, ljudi koji ne znaju i boje se donositi i najbeznačajnije odluke.
Treba, međutim, reći da u Ministarstvu ima i određen broj namještenika koji bi mogli doprinijeti puno više u uvjetima jasnih smjernica, bolje organiziranosti i djelotvornije kontrole.
Osjećam potrebu istaknuti da moja zapažanja nisu vezana osobno za bilo kojeg pojedinaca. Nedopustivo je, međutim, da Hrvatsku i dalje na tako značajnim položajima kao što su pomoćnici ministra zastupaju ljudi koji ne odustaju od uvjerenja kako mi u Hrvatskoj moramo poštivati činjenicu da postoji savezno, Jugoslavensko ministarstvo inozemnih poslova, i s kojim mi trebamo komunicirati. Kako, nadalje, opravdati činjenicu da je za sve izvaneuropske zemlje, a posebno one iz engleskog govornog područja, zadužen pomoćnik koji uopće ne pozna te zemlje, koji vrlo slabo vlada tim jezikom, a nema ni suradnike koji mogu nadomjestiti te velike nedostatke. Što pak reći za nedavne razgovore s Talijanima i Slovencima o pravima talijanske manjine u Hrvatskoj i Sloveniji i pravima Slovenaca u Italiji, u kojima naši pregovarači nisu niti u jednom trenutku postavili pitanje o pravima Hrvata u Italiji, iako su razgovori vođeni u Zagrebu. To sam pitanje morao postaviti ja tek na kraju pregovora kad sam bio pozvan da napišem zajedničko priopćenje i kad sam shvatio da se o tome uopće nije raspravljalo za vrijeme razgovora.
Tu Vas želim upozoriti i na činjenicu da je na moj prijedlog i uvjerenje kako je riječ o našem političkom interesu ne samo u Hrvatskoj, Bosni i Turskoj nego i šire, zagrebački imam Ševko Omerbašić bio uključen u službeni posjet Turskoj u prosincu prošle godine. Od tog vremena gospodin Omerbašić angažirao se u traženju priznanja Hrvatske i u drugim arapskim i islamskim zemljama i bio je izuzetno počašćen zbog uključenja u službenu delegaciju Republike Hrvatske za vrijeme posjete Turskoj i Libiji.
Potrebno je istaknuti da sam u više navrata morao intervenirati i u razgovorima sa stranim diplomatima kad se raspravljalo o granicama, odnosu prema manjinama, zajedničkoj državi sa Srbima, opstanku Jugoslavije, našem stajalištu prema Bosni i Hercegovini i čestim pitanjima o NDH, Paragi itd.
Jednako je neprihvatljiv i odnos Ministarstva inozemnih poslova prema Hrvatima u iseljeništvu, a posebno u prekomorskih zemljama kao što je Australija. Usprkos činjenici da u Australiji živi oko 250 tisuća Hrvata, koji su se posebno istakli u davanju političke, moralne i materijalne potpore za obranu i priznanje Hrvatske, mi u Australiji ne samo da nemamo niti jedno diplomatsko predstavništvo nego nismo otvorili niti jedan običan ured koji bi predstavljao Hrvatsku na tom kontinentu.
Meni svakodnevno stižu sve glasnije pritužbe kako je hrvatska Vlada zaboravila na Hrvate u Australiji. Takve pritužbe sada dolaze i iz redova Hrvatske demokratske zajednice.
Gospodine Predsjedniče, krajnji je trenutak da se u tom pogledu nešto učini za Hrvate u Australiji koji su spremni financirati naša diplomatska predstavništva u toj zemlji. Ja sam u redovnom dodiru s dr. Bosnićem, bilo direktno ili preko gospodina Rade Čikeša, i mogu to sve u kratkom roku organizirati, ali to je izvan moje funkcije i nemam potrebno ovlaštenje.
U Ministarstvu se već duže znalo da prema Bečkoj konvenciji Australija neće prihvatiti niti jednog Hrvata koji živi u toj zemlji i ima dvojno državljanstvo da bude naš ambasador, konzul ili da obnaša bilo koju drugu diplomatsku funkciju u toj zemlji. Prije nekoliko tjedana inzistirao sam da Vas se upozori na tu činjenicu. Usprkos tome, zatražen je agreman za dr. Bosnića, a australski ambasador u Beču, prigodom svoje nedavne posjete, kategorično nam je rekao da to ne činimo. Nakon te izjave australskog ambasadora predložio sam da se za dr. Bosnića zatraži agreman za počasnog konzula dok se ne nađe druga osoba za ambasadora. Nitko, međutim, ne reagira, nego se čeka da Australija najprije negativno odgovori na traženje agremana za dr. Bosnića kao ambasadora, što bi moglo potrajati duže vrijeme. U međuvremenu sve više raste nezadovoljstvo naših ljudi na tom kontinentu.
Gospodine Predsjedniče, ne smije se dozvoliti da ljudi bez političkog sluha i osjećaja za hrvatske interese među hrvatskim iseljenicima stvaraju negativnu sliku o hrvatskom vrhovništvu, u ovim za Hrvatsku kritičnim trenucima kad nam je i dalje prijeko potrebna pomoć Hrvata izvan domovine. Da bi se koliko-toliko ublažila situacija u Australiji, potrebno je odmah zatražiti agreman za dr. Bosnića kao počasnog konzula i najaviti slanje ambasadora iz domovine u dogledno vrijeme.
Ministarstvo inozemnih poslova odnosi se vrlo površno i prema našim interesima vezanim za naše prisustvo i utjecaj u najvažnijim međunarodnim organizacijama, kao što su Ujedinjeni narodi i Europska zajednica, te ona manje moćna, ali za Hrvatsku izuzetno važna, udruženja kao što su EFTA, Srednjoeuropska inicijativa, Alpe-Jadran, itd.
Ništa slabije nismo organizirani niti u pogledu širenja naših interesa u zemljama Afrike i Azije. I tu je sve prepušteno stihiji i slučajnim kontaktima. Nismo proaktivni i stječe se dojam da smo u tom dijelu svijeta, i ne samo tu, najmanje jedan korak iza Slovenaca.
Osim predstavljanja političkih interesa u svijetu, glavna bi zadaća Ministarstva morali biti gospodarski interesi Republike Hrvatske, pogotovo kad su nam povratak prognanika i obnova ratom razrušenih dijelova naše zemlje najveći i najvažniji zadatak. Već duže vrijeme stižu nam iz svijeta prijedlozi da bi Vlada Hrvatske, Ministarstvo inozemnih poslova, Ministarstvo obnove i Gospodarska komora trebali organizirati višednevni seminar za poslovne ljude iz cijelog svijeta. Računa se da bi se na poziv Vlade Hrvatske na takav seminar, u jednom od hotela na Jadranu, odazvalo najmanje 500 poslovnih ljudi hrvatskog podrijetla iz SAD-a, Kanade, Australije i Europe. Ukratko, svrha tog seminara bila bi sljedeća:
1. Relevantna ministarstva Vlade Hrvatske, Gospodarska komora, direktori najvećih poduzeća, te gospodarski i pravni stručnjaci upoznali bi zainteresirane poslovne ljude iz svijeta s pravim stanjem hrvatskog gospodarstva, detaljnim pregledom svih industrija, zakonima i mogućnostima kratkoročnog i dugoročnog investiranja u Hrvatskoj, od turizma do poljoprivrede.
2. Za što masovniji odaziv i garanciju ozbiljnosti naše ponude, Vi biste, gospodine Predsjedniče, trebali otvoriti seminar i iznijeti globalnu sliku gospodarskog stanja i političke situacije relevantne za sigurnost investicija u Hrvatskoj.
3. Hrvatski bi poslovni ljudi, s druge strane, mogli na jednom mjestu i iz najkompetentnijih izvora dobiti sve potrebne informacije o stanju hrvatskog gospodarstva, zakonima i mogućnostima za kompetitivne investicije u Hrvatskoj. Oni bi ujedno imali priliku na tom seminaru upoznati hrvatsku Vladu i druge čimbenike u koje poslove žele investirati, s koliko velikim kapitalom raspolažu, odgovaraju li im postojeći zakoni, što treba mijenjati u tom pogledu itd.
4. Za uspješnu organizaciju jednog takvog seminara potrebno je najmanje dva mjeseca i, s obzirom na njegov potencijalni značaj, treba odmah započeti s pripremama za njegovo ostvarenje.
Gospodine Predsjedniče, ja sam svoj život u zadnjih dvadeset godina podredio radu za dobrobit čitavog hrvatskog naroda. U Ministarstvu sam svaki dan uključujući i subote i nedjelje, najmanje 12 sati dnevno. Spreman sam i dalje davati sve od sebe u granicama svojih sposobnosti da se izvučemo iz sadašnji velikih poteškoća.
Držim za potrebno obavijestiti Vas da sam se aktivno uključio u stranački i organizacijski rad Hrvatske demokratske zajednice. Ocjenu tog uključenja može Vam dati prof. Đuro Vidmarović s kojim u zadnje vrijeme nastupam na tribinama i proslavama druge obljetnice osnivanja ogranaka Hrvatske demokratske zajednice u Zagrebu.
U zaključku želim istaknuti da ključ budućeg rada Ministarstva leži u uspješnim kadrovskim promjenama. Nužno je potrebno pronaći barem dva-tri čovjeka iz inozemstva koji imaju dugogodišnje menadžersko i političko iskustvo. No, nema nikakve sumnje da takvih kadrova ima i u Hrvatskoj, što se pokazalo i kroz dolazak prof. Zdenka Škrabala koji predstavlja veliko pojačanje za Ministarstvo i koji u cijelosti dijeli moja zapažanja o problemima u Ministarstvu.
Uz dužno poštovanje,
Ante Babić,
glasnogovornik
Na znanje:
Dr. Franjo Gregurić»
