Srbistan – Fekalistan u ratu zna ubijati ljude i neovisno od toga da li se bore protiv Srba ili za Srbe
Tri ratna ubojstva u režiji Srba dokaz kako je Srbija trajni bolesnik s dijagnozom pacijenta opasnog po okoliš
Uvijek je ljekovito smiješno kad je uz tekst propratna i zbilja pogođena slika koja smijehotresno ismijava gedžansku žgadiju, praveći ruglo od tih probisvijeta. Skoči mi adrenalin i slatko se nasmijem primitivizmu balkanskoga ološa. Oni harmonikaši iz teksta našega urednika Igora Drenjančevića pod naslovom” Bero tjera srboslavene i zaziva izdajnika Račana…” su iz filma scenarista Dušana Kovačevića i redatelja Slobodana Šijana “Ko to tamo peva.” Onaj malo viši filmski Cigan sa šeširom iz vrmeena snimanja 1981. je pljunuti Ognjen Amidžić iz 2018, voditelj TV Pinka i emisije “Amidži show”, kao neka vrsta bezvezne, promašene, šuplje i propale srbijanske stand up komedije i talking show programa na šugavom i gubavom TV Pinku. Zanimljivo, etnički šabački Cigan Ognjen Amidžić javno pljuje, psuje, vrijeđa, potcjenjuje i ponižava Cigane, premda svi znaju da je i sam Cigan! Nije čuo za onu izreku s Miloševićevih mitinga:” Braćo Srbi, Cigani su sa vama!” Eto, Ognjen Amidžić udario na svoje Rome, ne bi li ga Srbi onda još bolje prihvatili kao svog. I njegov mu je tata Zoran Amidžić glumio i izigravao velikog Srbina, kad se u jesen 1991. u TV ekspediciji ratnohuškaškog dopisništva iz Šapca po zadaći RTS centrale iz Beograda zaputio na Banovinu da laže i maže TV gledateljstvo u Srbiji i skriva istinu o srpskom osvajačkom ratu u Hrvatskoj. Onda su ga Srbi skupa s njegovim kolegom snimateljem ubili iz zasjede i to ubojstvo 27 godina podvaljuju Hrvatima, jednako kao i ubojstvo ruskih novinara na istom bojištu. Jasno, šabački Ciganin Ognjen Amidžić ili neće, ili ne želi ili ne može znati da su mu oca ubili Srbi, a ne Hrvati. I kad je ljetos podosta Srba u Beogradu i Srbiji navijalo za Hrvatsku na SP u Rusiji, posrbljeni i pogrbljeni Ciganin Ognjen Amidžić samozvano, bahato i oholo je u javnosti govorio kako svim Srbima koji su navijali na nogometnom turniru za Hrvate treba oduzeti domovnicu i putovnicu i protjerati ih zauvijek iz zemlje, a još im oteti i trajno uzurpirati svu pokretnu i nepokretnu imovinu. Kad bi posrbjeni
Cigan Ognjen Amidžić jednoga dana progledao i skužio da su mu oca ubili Srbi u koje se kune i iz čije guzice ne izlazi i ne izviruje ni njegovim prljavim i smrdljivim nogama, onda zasigurno ne bi više lupetao i sramotio se idiotskim i kretenskim političkim izjavama o Hrvatskoj i Hrvatima, nego bi da ima i zrno pameti svoj gnjev i bijes usmjerio ka pravoj adresi. Ona srpski Ciganine Ognjene Amidžiću stanuje u Srbiji i među Srbima. Srbi su ti ubili oca, a ne Hrvati, a Srbi su ti samo preko veze, iako se smiješ bez zubne proteze, omogućili da kao neduhoviti i netalentirani sin paloga borca za propalu velikosrpsku stvar kradeš vrijeme i prostor na televiziji onima čiji se očevi nisu u novinarskoj misiji na ratnoj bojišnici borili za velikosrpske ideje. Srbi su žrtvovovali Ognjenovog oca, da bi sinu čovjeka kojega su sami ubili, krijući 27 godina istinu od njegovoga sina, dali ulogu dvorske budale i TV klauna svih režima na odvratnom i groznom TV Pinku da bude komičar u pokušaju i dasa za zabavu širokih narodnih masa. Da nije smiješno, bilo bi žalosno. Ima li sličnosti u ratnim i postratnim sudbinama Zorana Amidžića, Bojana Glavaševića i Marka Ivkovića, od oca Hrvata i majke Srpkinje, ubijenoga navijača Crvene zvezde od strane Turaka na košarkaškoj tekmi u Istanbulu? Ima samo jedna razlika. Od Bojana Glavaševića i ubijenoga Marka Ivkovića, očito su majke Srpkinje prikrivale punu spoznaju da su im očeve ubili isključivo Srbi, a obojica su tad bili malodobni i djecom je onda utoliko i lakše manipulirati. Marko Ivković je ubijen u Turskoj kao deklarirani velikosrpski nacionalist i borac protiv svega hrvatskoga.
Tako ga je odgojila majka udovica, iako je znala da su joj muža ubili njeni voljeni Srbi i time i djetetu zauvijek oduzeli oca. Ognjen Amidžić je slučaj za sebe. On je kao sin novinara, žrtvovanoga pijuna velikosrpskoga režima Slobodana Miloševića s početka devedesetih, kao 17 – godišnjak i dijete samohrane majke udovice, postao idealnim džokerom svih potonjih velikosrpskih režima, od 1991. pa do danas 2018. godine. Ognjen Amidžić je tako primjer državnoga medijskoga projekta Srbije u samoj Srbiji na petparačkom TV Pinku. Marko Ivković je projekt navijačkoga undergrounda, kao društvene nakaradne alternative svakom postojećem političkom sustavu u Srbiji, pogonskom gorivu i udarnoj šaci iz sjene svih režima u Srbiji. Bojan Glavašević je uz svoga duhovnga mentora iz sjene Milorada Pupovca primjer političkoga projekta Srbije iz drugoga plana i to izvan Srbije, štoviše u srcu države Hrvatske. Zajednički imenitelj sudbine sve trojice i Amidžića i Glavaševića i Ivkovića je posvemašnja zlouporaba bešćutne, beskarakterne i bestijalne srbijanske političke svrhe, koja u vihoru rata ubija njihove očeve da bi od sinova ubijenih napravila svoje političke janičare. I tu ima jedna bitna i drastična razlika. Siniša Glavašević, kojega su postrojbe zloglasne bande jugosrpske vojske ubile kao hrvatskog ratnog dopisnika iz Vukovara borio se i srcem i dušom za Hrvatsku, donekle i slično kao i otac ubijenoga Marka Ivkovića, rodom iz okolice Bankovca.
Premda je na okupiranom području kao jedan od samo četiri Hrvata u selu nastanjenom 99% Srbima, pod prisilom potpisao izjavu o lojalnosti Srbima, te uopće nije sudjelovao u ratu, Hrvat Zvonko Ivković je ubijen. Dok je radio poljske radove ubio ga je prvi susjed Srbin, koji za to ubojstvo s predumišljajem nikad nije kazneno odgovarao, niti su ubojicu Srbi ikad i pomislili uopće procesuirati za taj užasni zločin. Kod oca i sina Amidžića je posve druga stvar posrijedi.
Obojica su kao etnički Cigani htjeli biti veći Srbi od samih, onih pravih Srba, te su im srpski vojnici, nedvojbeno po naputku s najviše političke razine iz centrale u Beogradu surovo i okrutno odgovorili na tu vrstu srbovanja na način obitelji etničkih Cigana iz Šapca. Htjeli su tim metkom Zoranu Amidžiću kazati na najbrutaljniji način da im nije više potreban. Tako srbijanska balvan revolucija jede vlastitu djecu. I na koncu jedan poučak iz svega opisanoga. Tri su čovjeka Srbi ubili u vlastitoj režiji iz tri različita motiva.
Najprije, novinara Sinišu Glavaševića kao osvjedočenoga i dokazanoga borca protiv srpskoga fašizma i nacizma, čovjeka koji se s mikrofonom u ruci do posljednjeg trenutka u ratu borio za Hrvatsku. Nadalje, inženjer geodezije Hrvat Zvonko Ivković je 1992. godine ubijen u selu Dobropoljci kod Benkovca, kao civil. On nije sudjelovao u ratu, bio je tek jedan od četiri Hrvata u tome selu pod nadzorom srpskih pobunjenika i odmetnika pod rogobatnom kraticom fantomske paradržavne tvorevine na tlu Hrvatske, znane kao samoproglašena “RSK”.
Praktički, Zvonko Ivković je stjecajem ratnih okolnosti bio u trenutku ubojstva doslovno u ulozi pravoga ratnoga taoca srpskih terorista, te su ga ubili kao nedužnoga civila, koji nije bio nigdje vojno angažiran, samo zato što je Hrvat i katolik i ni zbog čega drugog. Premda se zna identitet ubojice Zvonka Ivkovića, on je od strane Srba od 1992. do danas mudro i brižno skrivan, a zločin srpskih ratnih zločinaca time su Srbi željeli zauvijek ozakoniti. Zorana Amidžića Srbi su se sami otarasili jer im unatoč njegovom gorljivom srpstvu kao etnički Cigan iz Šapca nije trebao više, barem ne na dulje staze kao igrač u njihovom medijskom ratnom stroju. I tu je epilog sasvim jasan. Našli su novu figuru umjesto njega, jer su im ljudi ionako samo kao suhoparni brojevi, onako kako ih prezentira Miloševićev i Šešeljev učenik i nasljednik Vučić kad nedotupavo trabunja bez grama mozga i trunke svijesti i savjesti o sijaset poginulih perača prozora na visokogradnji i skelama od New Yorka pa do Beograda. Možda mu Kinezi u zamjenu za Vučićeve ponuđene svinjske papke za izvoz u Peking i Šangaj uzvrate isporukom eskadrile “letjećih auta.” Krakatom krkanu Vučiću treba netko dojaviti da se ta letjelica i dalje naziva helikopter. Lako je i lijepo onome tko kao Vučić rano poludi. Cijeli mu ostatak života prođe u narodnome veselju ružičaste i prenapuhane Pink TV postaje, koja dnevnom dozom izljeva gluposti i ludosti može parirati sličnim papirnatim tiskovinama u Srbiji na čelu s (Dez)informerom. Jadna je, bijedna i kukavna zemlja zvana Srbistan, koja kreira i režira sama tri gore opisane tragedije tri različite obitelji da bi kasnije žrtve ubijenih pretvarala u vlastite janičare. Sem balkanskih Turaka Srbijanaca – Indijanaca, tako što su radili samo još izvorni Turci u srednjem vijeku. Zato Srbistanu prikladnije zvuči ime Fekalistan. Nema te septičke jame koja može progutati sav otrovni zadah, gnoj i smrad srbijanskoga nemorala i beščašća. Siniša Glavašević se kao hrvatski ratni junak borio protiv Srba i zato su ga ubili. Zvonko Ivković je na okupiranom području Hrvatske u selu s 99% Srba bio neutralan i nije bio ničiji vojni obveznik i opet su ga Srbi ubili. Na kraju, Zoran Amidžić je bio srbijanski novinarski desperados i dio srpske medijske tvornice ratnih propagandnih laži, dokazani borac za srpsku stvar i opet su ga Srbi ubili. U konačnom zaključku slijedi da fašistička i nacistička Srbija u ratu ubija ljude iz različitih pobuda u priloženim primjerima, bez obzira jesu li se borili protiv nje kao Siniša Glavašević ili se borili za nju kao Zoran Amidžić ili bili spletom okolnosti neutralni civili u ratu, bez trenutačne mogućnosti fizičke evakuacije na slobodni teritorij Hrvatske 1991. i 1992. kao što se dogodilo Zvonku Ivkoviću. Zato je Srbima i bio na odstrijelu i laka i pokretna meta. Milijun je razloga da se Srbiju stavi pod protektorat međunarodne zajednice. No, ova tri opisana ratna ubojstva u režiji Srba i Srbije razlogom su više da se to učini čim prije. Što prije, to bolje, kako za Srbiju, tako i za sve njene susjede, budući je Srbija s dijagnozom pacijenta opasnog po okoliš.
Dragan Ilić
HOP
