Antun Babić
LIJEPA I JAKO RUŽNA STRANA PUTOVANJA U VUKOVAR
Tri tjedna nakon dosta teške operacije zloćudnog tumora, jučer sam se s velikim veseljem pridružio osobama u autobusu broj 1. koji je išao na prosvjed u Vukovar. Iskreno sam mislio da sam okružen hrvatskim domoljubima i razumnim ljudskim bićima.
Prosvjed u Vukovaru imao je dvije strane. Jednu strašno tužnu, a druga je bila politički bolna. Moja Hrvatska, ne samo u Vukovaru, i dalje živi u strahu. Za one koji su prvi puta čuli svjedočanstva žrtava, put u Vukovar bio je pravo otrežnjenje. Za mene nije, jer sam o tim svjedočanstvima više puta čitao, a i izravno čuo. Ja ne bih bio ja, kad ne bih pokazao i moje razočaranje s jednim dijelom govora Ivana Penave.
Možda sam osjetio nešto što drugi nisu. Ipak nakon skupa veći broj poznanika i manje poznatih ljudi izrazili su sličan pogled. Prosvjed u Vukovaru bio je po broju veličanstven, ali po ozračju tijekom govora, više je sličio na pogreb nego bunt i narodno traženje DA SE JOŠ JUČER ISPRAVI VELIKA NEPRAVDA PREMA ČETNIČKIM ŽRTVAMA U VUKOVARU I DILJEM HRVATSKE. Nažalost, na kraju je sve bilo politikanstvo, a dobar dio nazočnih samo je gunđao. Bojali su se izreći ono što su stvarno mislili.
U Vukovaru sam upoznao i neke jako drage ljude – domoljube, s kojima sam bio u kontaktu putem Facebooka. Dogovorili smo se o početku jače suradnje.
U isti autobus koji nas je vozio natrag u Zagreb sjeo sam sređujući svoje dojmove i misli o prosvjedu. Da, dva dana prije prosvjeda gradonačelniku Penavi sam uputio i vrlo ljubazno pismo ohrabrenja.
Čim smo krenuli natrag za Zagreb, voditeljica puta RB uzela je mikrofom i pitala za naša mišljenja o prosvjedu. Javilo se dvoje ili troje ljudi koji su iznijeli neke njihove zamjerke o samom sadržaju prosvjeda, a bilo je i onih koji su o prosvjedu govorili s oduševljenjem.
Ja sam također komentirao i iznio i jednu i drugu stranu, negativnu, prema mojem mišljenju, ali i pozitivnu. Nakon toga sam doživo nešto što nisam nikada nisam doživio u Hrvatskoj, od povratka iz Australije 1990., i stavljanja na raspolaganje hrvatskom narodu i predsjedniku Tuđmanu.
Iz zadnjeg dijela autobusa počele su dolaziti vrlo teške i glasne optužbe na moj račun: DA SAM UDBAŠ, DA SAM STARI PRDONJA i da ne nabrajam. Posebno sam bio duboko tužan i žalostan što se oštrica napada na mene znatno pojačala kad sam rekao da su Hrvati u Australiji dali jako puno za Hrvatsku u Domovinskom ratu. Kao povratnik iz Kanade jednako je loše prošao i g. Grbeš, kojeg je ta skupina ljudi optuživala za stvari od kojih čovjeku mozak stane. Da smo g. Grbeš i ja rekli kako smo se u Hrvatsku vratili iz Beograda, ili da su nam Perković i Mesić najbliži rođaci, a Tito kum, vjerojatno bi puno bolje prošli, a neki u autobusu sigurno bi nam i pljeskali.
Nakon toga je voditeljica RB uzela riječ i rekla neka kritike na račun prosvjeda ostanu među nama, a meni je izravno odlušnim tonom kazala da nesmijem iznostiti u javnost moje mišljenje o prosvjedu. Nakon toga je čitala posebno pozitivne poruke o skupu od generala Sačića i generala: “tko je jamio, jamio je”. Kome je još u Hrvatskoj taj general uzor?
Što da čovjek koji je dugo godina živio u demokraciji i slobodnom društvu kaže na takvu “zapovijed” još uvijek mentalnih komunista u Hrvatskoj, koji kao ovce idu od skupa do skupa i pažljivo slušaju što će reći organizatori tih skupova, kako bi i oni znali što moraju misliti i govoriti. Bio sam užasnut razninom riječnika i političkom nepismenošću tih ljudi. Oni su eutanazirani i spremni su hrvatski narod odvesti na klanje. Ti ljudi neće progledati ni kad im neprijateljski nož dođe pod vlastito grlo.
Sada ću napisati nešto zbog čeka ću prekršiti sve moje zavjete koje sam dao Hrvatskoj. Nemam drugog izbora, moram to učiniti. Moja najbolja odluka u života bila je kad sam u svojim mislima 1973. godine u Melbourneu prisegnuo da se neću nikada vratiti u komunističku Jugoslaviju dok tu državu ne srušimo, a nakon toga stvorimo slobodnu i demokratsku hrvatsku državu. Te sam se prisege strogo držao. Danas sam jednako ponosan m odluka da se odmah (u travnju 1990.) vratim u Hrvatsku i stavim na raspolaganje. Kao predsjednik HSS-a za Australiju, u travnju 1990. zajedno s predsjednikom HDZ-a, kao koalicijski partner, obilazio sam Hrvatsku i držao govore na javnim skupovima. Usprkos ratu I velikim opasnostima u kojima sam reskirao svoj život, prve dvije godine gotovo sam svaki dan plakao od sreće što sam u Hrvatskoj. Dok je tijekom jeseni 1991. u cijeloj Hrvatskoj, a posebno u Vukovaru, bjesnila velikosrpska agresija na Hrvatsku, ja sam svoje dvoje maloljetne djece doveo iz mirne Australije u Zagreb, da bi već sljedećeg dana nakon dolaska u Zagreb moja djeca morala bježati u sklonište u Dugavama.
Nažalost, nakon iskustva u autobusu (prosjek ljudi u Hrvatsko) sinoć sam si rekao sljedeće. “Trebao si otići iz Hrvatske natrag u Australiju 1995., nakon Oluje, kako bi ti Hrvatska, pa i hrvatski narod ostali u najljepšem sjećanju do kraja života”. Ovako ću do kraja svojeg života u sebi nositi onu divnu sliku iz Domovinskog rata, ali i onu jako ružnu i razočaravajući iz autobusa koji me je vozio natrag u Zagreb nakon prosvjeda u Vukovaru.
Danas možemo slobodno reći kako Hrvatska nije više slobodna ni samostalna država, a hrvatski se čovjek (ne svi), ali većina, pokazao u najgorem mogućem svjetlu: gotovo 90% su mentalni komunisti, ostao je daleko prevelik broj Jugoslavena, gotovo svi su skloni laganju i nemoralu. Samo gledaju kako će prevariti državu ili poduzeće u kojem rade. Prevrtljivi su – danas će reći i zaklinjati se u jedno, a sutra će to što su rekli ne samo zaboraviti, nego i potpuno zanijekati. Skloni su mitu i korupciji, hrvatska država im ništa ne znači. Jednostavno, nije to više narod zbog kojeg se treba dalje boriti i za kojeg čovjek treba dati i svoj život, ako je potrebno. Sve vrijednosti iz Domovinskog rata, za koje se spremno ginulo, davno su u Hrvatskoj zaboravljene i gurnute u stranu.
Hrvatsku kao moju domovinu (u kojoj ću ostati i umrijeti) neću nikada prestati voljeti. Bit ću do zadnjeg izdisaja ponosan na moj mali i skroman doprinos u stvaranju, obrani i međunarodnom priznanju Hrvatske. No, nikada me više ne ćete vidjeti ni na jednom javnom prosvjedu ili skupu.
Nisam se pedeset godina borio za hrvatsku držasvu da bi mi danas javno prijetili, optuživali me i ušutkavali Jugoslaveni, udbaši, komunisti, globalisti i lažni domoljubi.
U konačnici, iako ona neće nikada iz mene osobno izići –IPAK MORAM JAVNO I OTVORENO REĆI – OVAKVA HRVATSKA POLITIKA NEĆE VIŠE NIKADA U MOJU BUTIGU. To što se danas u Hrvatskoj događa ispod je svake granice zdravog razuma. To više nije za normalne ljude, nego zombije u što su nas razne Vlade pretvorile od 2000. godine.
Sve one hrvatske domoljube koji to zaslužuju, neka čuva dragi Bog.