Komentar čitatelja na naš tekst
Boro, interesantan je tvoj tekst koji je doprinos Lintinoj teoriji o “ustašizaciji” hrvatskog društva i još jedna od naricaljki “napada” na Milorada Pupovca. “Napada” pod navodnim znacima, jer ta riječ na ovim prostorima ima ipak malo dublje značenje koje uključuje znatno brualnija sredstva nego li je to kriška limuna ili one dvije ribice koje su poletjele sa stola iz ribljeg restorana Amfora na zagrebačkom Dolcu. Da, toliko su prestrašile gospon Pupovca da se u strahu od tih gurmanskih “ustaša” nije niti dao u bijeg, već zaputio u sam restoran pitati vlasnika da li mu se to besplatno servira hrana ili je posrijedi nešto drugo. Ta riječ “napad” je, dragi Boro, baš u tom Zagrebu imala sasvim drugo značenje, kada 1995. godine točno iz tvog kraja na Banovini prema Zagrebu nisu poletjele kriške limuna i par srdela, nego kazetne bombe pogodivši dječju bolnicu u Klaićevoj, Hrvatsko narodno kazalište, i druge civilne objekte, ubivši desetak civila u samom središtu Zagreba. Ali hej, pa tko se toga više sjeća, zar ne? Na te spomene i taj napad, valja suprotstaviti “napad” hranom, jer vlastita govna nikome ne smrde, a pogled u tuđe dvorište je ionako uvijek slađi i miliji nego pogled u ogledalo. Zanimljivo je kako u kulinarskom smislu evoluiraju hrvatsko-srpski odnosi. Početak je (da našu standardnu priču o tome što je prije bilo, da li jaje ili kokoš ostavimo za trenutak po strani) također obilježen sa jednom namjernicom odnosno hranom.
Nije se doduše radilo o limunu i ribama, već salati. Bradate trupe sa krvavim noževima su ne tako davno šetale po Vukovaru i pozivale Slobodana Miloševića da im popravi gozbu koja je već bila započela pjevajući:”Druže Slobo šalji salate, biće mesa, biće mesa, klaćemo Hrvate”. Naravno, krvave trupe, o čijem si “junaštvu” prosipao hvalospjeve, dragi Boro, samo nekoliko godina nakon toga su postale “sirota, goloruka nejač” koja se ovoga niti ne sjeća i koja je, eto, iz čista mira “proterana”. Ali, ima njih i ima nas koji se sjećamo. A brojni su i oni koji ne samo da se sjećaju, nego to što se u pravom smislu riječi može nazvati NAPADOM, proživljavaju iznova svaki dan. Svaki dan još gledaju razrušene kuće, prazne grobove koji čekaju kosti onih čije je meso u konačnici i bilo posluženo uz spomenutu salatu, koju je Drug Slobo u izobilju slao takvima i takvim (a time i tebi) sličnima. A približava se obljetnica te “salatare” i umjesto kojeg retka kojim se pozivaju oni s kojima si zajedno sadio i zaljevao tu salatu da iznesu podatke o grobnim mjestima, treba skrenuti pozornost na, pazi sad – limun…. i dvije srdele. I u to vrijeme, dragi Boro, si bio piskaralo i reporter sa ratište, zar ne? Jel imaš iti jedan tekst kojim osuđuješ tu salatu ili je kolektiva amnezija, koja je zahvatila gore spomenute “junake” sustigla i tebe s godinama? Na salatu si, Boro, u to vrijeme šutio, kao što si gromoglasno podržavao kazetne bombe po bolesnoj djeci i balerinama u kazalištu! Ako su ti ta salata i ta dječica promakli ispod pera sa krvavom tintom, s kojim moralnim i ljudskim pravom nalaziš za shodno pisati o limunu i to nazivat “ustaštvom” ?
Tomislav Zorić
HOP
