U svrhu upoznavanja hrvatske novije političke povijesti (od raspada Austrougarske monarhije pa do 1990. godine), HOP portal od danas svojim čitateljima donosi cjelovitu knjigu dr. Šime Đodana u nastavcima o hrvatskom pitanju.
Započinjemo prvim poglavljem knjige koje nosi naslov Temeljna pitanja, a u kojem je jasno objašnjeno kako je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca stvorena dvostrukim državnim udarom, dok hrvatski sabor to „ujedinjenje“ nikada nije priznao jer se nije niti sastao, te se logičko-pravnim slijedom ta državna tvorevina (Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca) može nazvati nelegitimnom ili, još jednostavnije, okupacijom, kako detektira dr. Đodan u svojoj knjizi.
S obzirom na današnju političku situaciju u Hrvatskoj i sve veće opasnosti ponavljanja pogrešaka već učinjenih u povijesti, uzeli smo si slobodu dijelove knjige istaknuti u crvenoj boji, jer smatramo da su upravo ti dijelovi posebno važni za shvaćanje geneze velikosrpskih pretenzija, laži, obmana i pljačke koja se provodi nad hrvatskim narodom. Sjetimo se latinske izreke ˝Historia est magistra vitae˝ = povijest je učiteljica života (Ciceron).
Interesantno je da se u političkom spektru današnje Hrvatske (i lijevom i desnom) ova knjiga uopće više ne spominje, ni kao životno djelo hrvatskog gospodarskog znanstvenika i političara dr. Šime Đodana, a ni u bilo kakvim povijesnim, gospodarskim, ekonomskim ili političkim referencama, a važnost upravo ovoga djela bila bi od izuzetnog interesa za poimanje, definiranje i kreiranje hrvatske unutarnje i vanjske politike u današnjem, vrlo neizvjesnom trenutku. Štoviše, izostavljanje i prešućivanje ove knjige u javnom, društvenom i političkom diskursu može biti pogubno za opstojnost hrvatske države.
ŠIME ĐODAN:
HRVATSKO PITANJE 1918 – 1990
Izdavač: ALFA, ZAGREB 1991
Temeljna pitanja
Jugoslavenska državna tvorevina pod imenom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, poslije Kraljevina Jugoslavija, stvorena je od tri državne cjeline, koje nikad prije nisu bile zajedno u tom opsegu. Te cjeline su: Država Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, a obuhvaćala je Sloveniju, Trojedinu kraljevinu Hrvatsku (Hrvatska, Slavonija i Dalmacija s virtualnim pravom na Istru i Bosnu i Hercegovinu, te Vojvodinu: Baranja, Bačka i Banat, dakle sadašnju republiku Sloveniju, Republiku Hrvatsku sa Srijemom i Bokom Kotorskom i sadašnju Republiku Bosnu i Hercegovinu, te SAP Vojvodinu bez Srijema). To je bila jedna država, a zvala se skraćeno Jugoslavija ili Država Narodnog vijeća SHS. Stvorena je 29. listopada 1918. godine na podlozi hrvatskog državnog prava, jer je prije toga na toj podlozi Hrvatski Sabor proglasio Hrvatsku – Slavoniju i Dalmaciju s Rijekom, Istrom i Međugorjem za Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja kida sve veze s Austrijom i Ugarskom.
Točka I.
Predlaže se visokom saboru, da zaključi: Hrvatski državni sabor na temelju potpunog prava narodnog samoodređenja, koje je danas već priznato od svih zaraćenih vlasti, stvara ovaj zaključak:
Svi dosadašnji državno-pravni odnošaji i veze između kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te kraljevine Ugarske i carevine Austrijske s drugeg strane, razrješuju se.
(Cijeli sabor kao galerija ustaju. – Burno pljeskanje i dugotrajno odobravanje. – S galerije bacaju gospođe cvijeće prema predsjedništvu Sabora i zastupnicima. – Cijeli Sabor zajedno s galerijama stojeći pjeva: ´Lijepa naša domovina´. Burni povici: ´Živila Hrvatska!´.)
Ukida se dakle i ništetnim proglašuje napose hrvatsko-ugarska Nagodba (Zakonski članak I. od godine 1868), a isto se tako ukidaju i ništetnim proglašuju svi kasniji njeni dopunci ili revizije, tako da od danas Dalmacija, Hrvatska i Slavonija ne ima s Kraljevinom Ugarskom ni pravno, ni faktično nikakvih zajedničkih državnih poslova.
(S galerije bacaju cvijeće na narodne zastupnike, te uz silan pljesak svi ustaju sa stolica. – Poklici ´Živila narodna vojska!´ – U dvoranu ulaze: general pješaštva Luka pl. Šnjarić, podmaršali Mihailo Mihaljević i pl. Ištvanić, te general major Josip Plivelić. – U sabornici i na galerijama nastaje buran pljesak i poklici: ´Živila narodna vojska!´- General pješaštva Luka pl. Šnjarić rukuje se s banom i zauzima mjesto pored bana. – Glasovi: ´Čujmo dalje!´
Točka II.
Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Rijekom proglašavaju se posve nezavisnom državom (buran pljesak) prema Ugarskoj i Austriji…˝
Kao što je naprijed rečeno, toj Nezavisnoj državi koju su sačinjavale zemlje Trojedine kraljevine: Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, priključile su se slovenske zemlje, te na osnovi virtualnog prava Bosna i Hercegovina, Istra s Rijekom i Trstom, te Baranja, Bačka i Banat pa je 29. listopada 1918. godine postala Država Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, kao najveća državna tvorba koja će ući u sastav Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca.
Druga država je bila Kraljevina Srbija, a treća Kraljevina Crna Gora.
U to doba su Austrija s jedne i Ugarska s druge strane zahvaćene rasulom jer su se odvajali Česi i Slovaci, te Poljaci i Ukrajinci, a u Erdelju i Rumunji. Kraljevina Hrvatska kao treća autonomna država tog ustrojstva habzburških zemalja mogla je, da nije bilo vanjskih pritisaka sa strane Italije i Srbije, ostati nezavisna država u granicama Trojedine kraljevine Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, Istrom i Bajskim trokutom, te u svezi sa slovenskim zemljama, tj. Slovenijom. Ili unajmanju ruku u federaciji s Kraljevinom Srbijom. Ali nove okolnosti nametnule su potrebu novih dogovora oko ujedinjavanja svoj južnoslavenskih zemalja, da se izbjegne podjela hrvatskih i slovenskih zemalja između Italije i Srbije, što je bio skriveni plan vlade Nikole Pašića.
Zbog toga je u Ženevi održana (6-9. studenoga 1918) konferencija na kojoj su sudjelovali Antun Korošec, predsjednik Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba (Zagrebačka država SHS), Nikola Pašić, predsjednik srbijanske vlade, predstavnici Jugoslavenskog odbora i srbijanske opozicije. Prema sporazumu koji je tada postignu u Ženevi, srbijanska vlada priznala je ravnopravnost Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom u pitanjima provođenja ujedinjenja južnoslavenskih zemalja i naroda, dogovoreno je i osnivanje zajedničke vlade, a o unutrašnjem uređenju nove države odlučit će Ustavotvorna skupština. Nikola Pašić se u početku protivio, ali naposljetku je na te zaključke pristao, jer je znao da će ih regent Aleksandar, u dogovoru sa Svetozarom Pribićevićem, minirati. Tadašnji francuski predsjednik vlade vršio je određeni pritisak na Pašića, pa je on iz taktičkih razloga popustio u Ženevi. Budući da je Pašić bio pobornik koncepcije velike Srbije, on je svakako držao da te zaključke ne treba provoditi, nego naći načina da ih poništi.
Ženevski sporazum bio je dosta pogodna podloga da se nova država Južnih Slavena stvori kao federacija, ali to je za oficijalnu – cincarsku elitu u Beogradu bio pravi horor, jer bi izostala mogućnost nadvlade (hegemonije) i brzog transfera kapitala iz prečanskih krajeva u Beograd. Regent Aleksandar preuzeo je na sebe odgovornost za odbacivanje Ženevskog dogovora, pa je zahtijevao ujedinjenje samo onakvo kakvo je odgovaralo velikosrbima, tj. prihvaćao je samo prisajedinjenje i okupaciju „Prečanskih krajeva“.
Političke prilike išle su na ruku velikosrpskoj – cincarskoj eliti, premda su neki autentični Srbijanci-Slaveni bili skloni složenoj državi, ili pak, proširenoj Srbiji.
Političke neprilike koje su pritiskale Državu Narodnog vijeća SHS bile su vrlo složene. Pojavio se Zeleni kadar – vojni odmetnici koji su bili naoružani, a Pribićević je išao na likvidaciju hrvatske vojske (domobrana) kao i Bošnjačkih pukovnija. S druge strane, Italija je žurila da zauzme linije koje su joj obećane Londonskim ugovorom (1915), pa je okupirala hrvatske i slovenske zemlje. Tajni planovi Srbije i Italije o mogućoj podjeli hrvatskih i slovenskih zemalja, te pritisak francuskih i srbijanskih okupacionih trupa, koje je pozvao Svetozar Pribićević u dogovoru s regentom Aleksandrom Karađorđevićem, ubrzali su odluku Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba da što prije dođe do ujedinjenja sa Srbijom i Crnom Gorom. Premda, uzgred rečeno, to Narodno vijeće nije bilo reprezentant volje hrvatskog niti slovenskog naroda jer je birano po izbornom redu, gdje je samo 2% stanovnika imalo pravo glasa i to muškarci, ali eto imalo je neki legalitet bez legitimiteta.
Glasovanjem je prihvaćen prijedlog Josipa Smodlake i Svetozara Pribićevića da se ujedinjenje što prije obavi. Tomu se suprotstavio Stjepan Radić i zastupnik Hrvoj, a Radić je u svom govoru proročanski pogodio što će se događati utoj velikosrpskoj tvorevini. On je tom prilikom izrekao čuvenu poruku: ne letite kao guske u magli!
Izabrana je delegacija od 28 članova koji će stupiti u pregovore sa srbijanskom vladom i usvojeni su „Naputci“ kojih se navedena delegacija morala držati: da u novoj državi Ustavotvorna skupština suvereno odluči o obliku vladavine – monarhiji ili republici – i da može donijeti ustav, ako ga izglasa dvotrećinska većina narodnih zastupnika.
Još prije nego što su narodni predstavnici zagrebačkog Narodnog vijeća stupili u pregovore, dogodili su se isforsirani (pod pritiskom srbijanske vojske) događaji:
Narodna skupština u Novom Sadu, 24. studenoga 1918. „ odlučila“ je da se tzv. Vojvodina „ujedini“ sa Srbijom, a Velika narodna skupština u Podgorici dva dana kasnije, uz asistenciju srbijanske i francuske okupacijske vojske, 26. listopada lišila je vlasti dinastiju Petrovića i „proglasila ujedinjenje“ Crne Gore i Srbije. Kasniji krvavi događaji opovrgli su dragovoljnost tog ujedinjenja, a posebno ustanak Crnogoraca na badnje veče (pravoslavno) 1919. godine.
Poslije toga stigli su, 28. studenoga 1918, u Beograd predstavnici Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, i pod pritiskom crnorukca Svetozara Pribićevića, odustavši od Naputka Narodnog vijeća, izradili Adresu o ujedinjenju (što je bio državni udar u odnosu na Narodno vijeće), koja je predana regentu Aleksandru. U toj Adresi ujedinjenje nije bilo ničim uvjetovano, a njezin sadržaj bio je protivan i Naputku o ujedinjenju i odlukama Krfske deklaracije. Regent Aleksandar je 1. prosinca (bez odobrenja srbijanske narodne skupštine – drugi državni udar) 1918. prihvatio takvu Adresu… proglasivši ujedinjenje Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom. Tako stvorena država nazvana je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.
S kontitucionalno-pravne točke stanovišta Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca stvorena je dvostrukim državnim udarom, a Hrvatski državni sabor nije nikada priznao to „ujedinjenje“, jer se nije ni sastao, pa je to za Hrvate, Slovence, Crnogorce i Makedonce bila nelegitimna država ili okupacija.
„O značenju Prvodecembarskog akta postojala su različita, međusobno suprotna mišljenja.“
Dok su srbijanski hegemonisti i zavojevači isticali njegov državnopravni značaj (čitaj paravan za okupaciju), dotle su drugi inzistirali da taj akt nije konstitutivan nego manifestivan; federalisti i radićevci su negirali kontitutivnu snagu Prvoprosinačkom aktu, pa su odricali i njegov konstitutivni državno-pravni akt, jer je do njega došlo suradnjom dviju državnih ugovornica, s jedne strane države Slovenaca, Hrvata i Srba, a s druge kraljevine Srbije. Dvije su, naime, države uputile na pregovore svoje delegacije da se riješi pitanje njihova državnog uređenja. Bilateralnost Prvodecembarskog akta vidjela se i u prethodnoj proceduri, koja je dovela do te proklamacije: najprije je pročitana ´Adresa´ Delegacije Države SHS, a onda je došla regentova proklamacija o državnom ujedinjenju.
Međutim, stvarno se tu radilo tek o jednostranom aktu, i to zapravo o regentovom otkroju. Ta se jednostranost Prvodecembarskog akta očitovala kako s obzirom na Deklaraciju Narodnog vijeća SHS, tako i u pogledu vrhovnog organa vlasti Kraljevine Srbije. S obzirom na zagrebačko Narodno vijeće, potrebno je podsjetiti da između Naputka Središnjeg odbora Narodnog vijeća SHS i onoga što je sadržavala ´Adresa´ njegove delegacije, postoje krupne razlike. U prvom redu u tome što je ´Naputak´ predlagao – iako provizorno monarhički oblik vladavine i decentralističko unutrašnje uređenje države (napose prema točki 4. i 7. ovoga ´Naputka´), posebno zato što je istaknut presudni značaj Ustavotvorne skupštine koja konačno treba odlučiti o osnovnim državnim pitanjima, dok je ´Adresa´ govorila o ´jedinstvenoj državi´s monarhijskim oblicima vladavine i centralističkim ustrojstvom, ostavljajući konstituanti pravo ´za konačnu organizaciju naše jedinstvene države…´
Regentova proklamacija govori o ´jedinstvenom Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca´bez ikakvog državnopravno provizornog karaktera novostvorenog stanja. Središnji je odbor predlagao jedno, Delegacija je ´Adresom´ istakla drugo, a regentova proklamacija treće.
Prema Kraljevini Srbiji Prvodecembarski akt stoji isto tako u suprotnosti s Ustavom Srbije od 1903. Regent po tom ustavu nije bio ovlašten na odluku, koju je izrazio Prvodecembarski akt. Takvu je odluku mogla donijeti samo srpska Velika Narodna Skupština, a ne vladar.
Regent je s Prvodecembarskom proklamacijom prisvojio sebi pravo koje mu po Ustavu od 1903. nije pripadalo…
S konstitucionalno-pravne točke gledišta bio je dvostruki državni udar.
Prvo, Pribićevićeva delegacija izvršila je državni udar u odnosu na Središnji odbor Narodnog vijeća, i drugo, državni udar regenta Aleksandra u odnosu na Ustav Srbije iz 1903. godine.
Što se tiče Hrvata – hrvatski Sabor nije nikada ratificirao taj AKT jer se Hrvatski državni sabor nije nikada sastao u razdoblju od 1. prosinca 1918. do sloma Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. godine. Prema tome, Kraljevina SHS i kasnije Kraljevina Jugoslavija s ustavnopravnog gledišta nije zadobila legitimitet u Hrvatskom državnom saboru, ali ni u slovenskom, makedonskom itd. Bila je to, dakle, državna tvorevina bez legitimiteta, jer joj ni Ustav koji je kasnije nazvan vidovdanskim nije dao legitimitet.
… nastavak slijedi…
Ingrid Runtić
HOP
