Splitski povjesničar mr. sc. Stjepan Lozo dao je 4. studenoga intervju Slobodnoj Dalmaciji povodom četverogodišnjeg rada na prikupljanju građe za knjigu “Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt ‘Homogena Srbija’ 1941.“ kojom razotkriva kako su Srbi izvršili genocid nad Hrvatima, a onda svoje žrtve optužili za zločin nad njima.
Tjedan dana nakon što je taj intervju objavljen, novinar Slobodne Dalmacije Damir Pilić napravio je razgovor s povjesničarom Hrvojem Klasiće u kojem su u više navrata grubo govorili o Stjepanu Lozi.
Tim povodom, objavljujemo odgovor Stjepana Loze novinaru Damiru Piliću i povjesničaru Hrvoju Klasiću, koji Slobodna Dalmacija još nije objavila.
“Poštovani Jadrane Kapor, glavni uredniče “Slobodne Dalmacije”
i cijenjeni članovi uredništva!
Javljam se nastavno na našu prethodnu komunikaciju i korespondenciju.
Budući da ste odgovor ocijenili predugačkim (cca 20.400 sl. mjesta), dostavio sam Vam sutradan, 16. studenoga o. g., skraćenu verziju (cca 13.500 sl. mjesta).
U popodnevnim satima istoga dana obaviješten sam da je i ta verzija ocijenjena kao predugačka, te da je trebam skratiti na ispod 10.000 slovnih mjesta. Također sam obaviješten da će odgovor definitivno ići u rubriku “Tribina” (pisma čitatelja), te da je predmet upućen njenom uredniku g. Ivi Bonkoviću.
Tako je, zapravo, drastičnim rezanjem i mjestom na kojem bi bio objavljen moj odgovor, meni onemogućeno moje zakonsko pravo na odgovor.
Naglašavam Vam da ja u intervjuu kojeg sam dao Vašoj novinarki Snježani Šetki ni jedan put nisam spomenuo ime ni Hrvoja Klasića ni Damira Pilića. Također Vas upozoravam da je u njihovom intervjuu moje ime izrijekom navedeno 25 puta, od čega u većem dijelu u uvredljivom pa i krajnje negativnom kontekstu.
Osam puta moje ime stavljeno je uz uvredljive i posprdne iskaze, tri puta uz izravne huškačke pozive, od čega dva puta na društvenu izolaciju i prijezir, a jedan put na represivni progon. Povrh svega, moje je ime u slučaju rušenja spomenika Radi Končaru, a što s onim što sam ja prethodno u dugogodišnjem profesionalnom radu kao muzealac govorio i radio nema nikakve veze, niti ima ikakve veze s temom, mojom knjigom i mojim intervjuom, stavljeno u izričaj koji je vulgarna kleveta za mene, moju obitelj i moj javni ugled. Također Vas upozoravam da je većinu uvreda izravno vezanih uz moje ime iznio Vaš novinar Damir Pilić, te da ste u izdanju istog članka na Vašem portalu stavili golemi huškački, krajnje uvredljivi, naslov uz isticanje mojega imena, te da biste u tom slučaju trebali biti svjesni Vaše odgovornosti.
Pokušao sam s Vama postići rješenje koje bi bilo prihvatljivo za Vas i makar u minimumu za mene, jer je iznesene uvrede i klevete teško oprati. Pokraj svih skandaloznih povijesnih neistina i proizvoljnosti koje su u razgovoru iznesene, a koje su i društveno štetne. Vi to ovakvim postupanjem odbijate.
Ovim putem zahtijevam od Vas da u Vašoj novini, najkasnije u izdanju od ponedijeljka, 19. studenog o. g., objavite prvu verziju(dužu) moga odgovora Hrvoju Klasiću i Damiru Piliću, cjelovito i bez kraćenja, uz nužnu lekturu, također i uz odgovarajuću grafičku oopremu koja neće imati nikakve negativne konotacije za mene, te na primjerenom mjestu u novini. Ujedno zahtijevam od Vas da odgovor objavite na Vašem portalu kao glavni materijal. te da ga držite na prvoj stranici toliko dugo koliko ste držali i odgovor Hrvoja Klasića meni.
U suprotnom ću o Vašem postupanju obavijestiti javnost te poduzeti i druge korake.
Ujedno, ovim putem izjavljujem da Vam ne dopuštam objavljivanje moga odgovora na bilo koji drugi način, koji će za mene biti dodatno ponižavanje, a za povijesnu znanost i meritum gruba manipulacija.”
Odgovor Stjepana Loze Damiru Piliću i Hrvoju Klasiću prenosimo u cijelosti
“U „Slobodnoj Dalmaciji“ u izdanju od 3. studenoga o. g., u prilogu „Spektar“, objavljen je intervju kojeg sam dao novinarki Snježani Šetki, a koji je prenesen i na internet portal, pod naslovom „U NDH su Srbi vršili genocid nad Hrvatima…“. Kao odgovor na taj intervju na istom ste mjestu 10. studenoga o. g. objavili razgovor novinara Damira Pilića s Hrvojem Klasićem pod naslovom „Potpuna je besmislica da su Srbi u NDH provodili genocid nad Hrvatima“. Sutradan je taj članak prenesen i kao glavni materijal na Vašem internet portalu, pod huškačkim naslovom „Poznati povjesničar žestoko odgovara splitskom kolegi Lozi: Svi studenti povijesti morali bi ga se sramiti! Apsolutna je laž da su Srbi u NDH počinili genocid nad Hvatima“. U razgovoru Pilića i Klasića izneseno je mnoštvo proizvoljnih tumačenja o meritumu, skandalozno netočnih tvrdnji, protucivilizacijskih stavova pa i o nedužnim hrvatskim žrtvama te, molim lijepo, i uvredljivih komentara i kleveta na moj račun.
O političkoj poruci koju u velikom planu stvara taj vaš članak dovoljno govori činjenica da je jedan od najmalignijih zločinaca Europe, četnički ideolog genocida Stevan Moljević, prikazan kao „potpuno nebitna osoba“, te je prošao bez osude i negativnih konotacija, dok sam je prikazan kao negativac na kojeg treba uputiti čak i državnu represiju. Takva krivotvorina, koju čitatelj na prvi pogled ne može tek tako vidjeti, nisu je vjerojtno svjesni ni autori jer je ona posljedica njihovog pogleda na svijet iz četničkog staništa u kojem, čini se, trajno borave, fenomenološki je iznimno vrijedna, za mene smiješna jer znam tko je pobjednik, i vjerujem da ćemo se vrlo skoro čuditi da su postojala ovako crna vremena u kojima je takvo nešto bilo moguće.
Tko je Hrvoje Klasić?
Razgovor sa mnom objavljen je povodom predstavljanja moje nove knjige „Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt Homogena Srbija 1941.“. Knjiga ima renomiranog nakladnika, uglednog urednika profesora povijesti, te dvije recenzije istaknutih i uglednih povjesničara, doktora povijesnih znanosti. Hrvoja Klasića ne spominjem ni u razgovoru kojeg sam dao za vašu novinu, a i ni u jednoj od 2137 bilješki koje donosim u knjizi od 736 stranica. Ne navodim ga jer o toj materiji ništa nije ni pisao, što svatko može provjeriti (NSK, Crosbi, Hr.bibliografija…). Primjerice, od 17 naslovnih jedinica koje se vežu uz ime Hrvoja Klasića u katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, samo se jedna odnosi na razdoblje Drugoga svjetskog rata i to kraći članak u časopisu (ČSP) objavljen 2000. god. pod naslovom „Društveni život u Sisku u vrijeme Drugog svjetskog rata“. Ostali opus, i više nego mršav za sveučilišnog djelatnika koji voli učestalo soliti pamet drugima kao stručnjak opće prakse, potpuno je za temu irelevantan, a moglo bi se reći i inače. Klasić je, dakle, po referencama stručno nedovoljno kompetentan polemizirati u javnosti o onome o čemu ja pišem i govorim. On bi mogao sudjelovati u polemici sa mnom i po drugoj osnovi, odnosno kada bi imao osobna znanja o meritumu koja bi ga kvalificirala, a koja nije objavljivao. No Klasić ne da nije pokazao potrebna znanja, već je pokazao sramotno neznanje čak i o općim mjestima suvremene hrvatske povijesti, pa se njegovo javljanje može okvalificirati kao drzak postupak ideološki i politički instrumentaliziranog šarlatana kojemu je katedra dana kao pokriće. Novinar Pilić ga, naime, predstavlja kao povjesničara koji „predaje kolegije iz hrvatske i svjetske povijesti 20. stoljeća“ na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
U tom smislu, zanimljivo je pročitati da je upravo Klasić ta osoba koja je u javnosti iznosila tvrdnje kako „Josip Broz Tito nije bio diktator, nije donosio zakone i postavljao ljude na ključne pozicije“; (https://narod.hr./hrvatska/tko-je-hrvoje-klasic…). Takva povijesno netočna i društveno bešćutna ekstremistička tvrdnja danas više nije primjerena ni kakvom Titovom mitraljescu iz splitskog SUBNOR-a. Dio javnosti to zna, no veći dio javnosti ne zna da je moj intervju sa Šetkom bio meta niza napada u najutjecajnijim medijima u Srbiji, pri čemu su mi posvećivane čitave naslovne stranice dnevnih novina. Osoba koju su Srbijanci pronašli da se iz Hrvatske javi i štogod negativnog o meni i tvrdnjama koje iznosim kaže bio je upravo Klasić. U vrlo utjecajnoj beogradskoj dnevnoj novini „Večernje novosti“ od 7. studenog o. g., Klasić me, nakon što bezbrižno kaže da o meni „ništa ne zna“, stavlja u kontekst u kojem poentira: „Mi imamo problem što bi se nekim stvarima trebala baviti policija i pravosuđe“.
Tako Klasić u nedostatku znanja i argumenata na mene zaziva i represiju po vascijelom „regionu“, što ga kvalificira kao cinkera od formata. Budući da kao sitni politikant počešće cinka Hrvate i po Pupovčevim „Novostima“, koje doduše vidno sahnu, gdje ga promoviraju kao „povjesničara koji se bavi ustašama“
Onda bi se moglo reći da je on srpski, štoviše u krajnoj konzekvenci četnički cinker. I ne samo to. Klasić u jednom od najutjecajnijih srpskih medija govoreći o nezabilježenom velikosrpskom zločinu u selu Zrin kazuje kako je „U žestokoj bitci koja se vodila 9. i 10. rujna poginulo 80 ustaša i 14 partizana. S obzirom na to da su se borbe vodile, doslovno, za svaku kuću, selo je pretrpjelo i velkiu materijalnu štetu. Ono što nije uništeno u borbi, partizani su odlučili uništiti kako se više nikad na tom mjestu ne bi ponovno moglo stvoriti ustaško uporište. Civilino stanovništvo … njih otprilike 360, protjerano je u obližnje ustaške garnizone u Dvoru i Divuši.“ Članak je objavljen pod naslovom „Hrvatski istoričar: U selu Zrin zločine su počinile USTAŠE, a ne partizani“ (www.blic.rs/vesti/svet/prećutkuju-ubistva…). Tako Klasić bez i najmanje naznake sućuti prema Hrvatima stradalim u tom nezapamćenom zločinu, zapravo poput kakvog agitatora podržava velikosrpski zločin u Hrvatskoj, ubijanje Hrvata, etničko čišćenje i u konačnici njihovo istrijebljenje. Mene takva uloga Klasića snažno asocira na ulogu Đure Vilovića, hrvatskog izroda, koji je različitim oblicima korupcije završio kao najteži zločinac u propagandi četničkog pokreta Draže Mihailovića, o čemu u knjizi iscrpno pišem. Bio je i osuđen, a život je završio plačući nad samim sobom.
Klasić nije ni pročitao knjigu o kojoj se govori
Pokraj toga što nema potrebne stručne reference, a ni neki drugi posjed nužnih znanja o meritumu, Klasić se u polemiziranje s tezama koje sam iznio upušta i bez minimuma koji bi ga kvalificirao za raspravu, a to je čitanje moje knjige. Novinar Pilić kao prvo pitanje pita Klasića: „Jeste li čitali intervju dr. Loze?“, a ovaj ponosno odgovara: „Jesam.“ te dalje odmah polemizira s knjigom koju nije ni uzeo u ruke. Takva vulgarna zamjena materijala, manipulacija je kakva je rijetko zabilježena i u takvoj guduri kao što je srbofilski dio akademske zajednice humanističkih znanosti postkomunističke Hrvatske. Klasić me tako na temelju novinskog članka optužuje da svoje tvrdnje baziram na samo dva i to poznata dokumenta, „Homogenoj Srbiji“ i „Valerijanovom memorandumu“. Međutim, ja govorim o „dva dokumenta“ jer me je o njima izrijekom pitala novinarka, dok je svakoj normalnoj i minimalno upućenoj osobi jasno da se šira argumentacije nalazi u knjizi, u kojoj doista i navodim stotine drugih dokumenata od kojih veliki broj i šire obrađujem. Tako neznanje šarlatana u glavi lijenčine postaje osnova po kojoj on misli da može javno arbitrirati u hrvatskoj znanosti i javnosti, bez rizika da bi snosio kakve posljedice. Takvi traljavci, Pilić i Klasić, nisu bili u stanju utvrditi niti moj znanstveni stupanj.
Klasić ne zna tko je Stevan Moljević i što je „Homogena Srbija“
Klasić pokazuje elementarno neznanje kada tvrdi da su „Valerijanov memorandum“ i „Homogena Srbija“ povjesničarima „poznati od trenutka kad su nastali“. „Homogena Srbija“ bila je desetljećima brižno skrivana, a prva verzija „Valerijanova memoranduma“ niti je bila poznata niti je do danas rasvijetljena u svim svojim aspektima. No on ne zna ništa ni o Moljeviću! Na pitanje o Moljeviću i „Homogenoj Srbiji“, Klasić odgovara: „…To je projekt potpuno nebitnog čovjeka koji niti se ostvario, niti je imao utjecaj na povijesne događaje“. Moljević je, međutim, ne samo bitna, već povjesno prvorazredno značajna osoba, kao što je i „Homogena Srbija“ krucijalna točka u razvoju velikosrpske ideologije u kojoj se prvi put snažno iskazuju protuhrvatske genocidne namjere i planovi potpunog uništenja Hrvata. Moja knjiga temeljito osvjetljava to pitanje.
Moljević je značajna osoba već od mladosti. I u Kraljevini Jugoslaviji istaknuti je srpski aktivist i jedan od najuglednijih pripadnika srpskog naroda, a takav ulazi i u Drugi svjetski rat. Već 1941. godine izrađuje projekt „Velike Srbije“ i ideologiju genocida nad Hrvatima, te sudjeluje u organiziranju četnika koji te godine čine genocidne zločine nezapamćenih razmjera nad Hrvatima u NDH. U lipnju 1942. godine velikosrpska crnorukaška mreža prebacuje iz Kaira u Jugoslaviju Vrhovnu komandu Kraljevine Jugoslavije, dakle jedne savezničke države, koju preuzima jedini ministar u zemlji, Draža Mihailović. To je tada najznačajnije vladino tijelo. Odmah u lipnju 1942. godine Moljević ulazi u tu Vrhovnu komandu. Taj po Klasiću „potpuno nebitan čovjek“ u ljeto 1943. godine postaje glavni čovjek za politička i propagandna pitanja Vrhovne komande, odnosno drugi čovjek po važnosti u četničkom pokretu Draže Mihailovića. Pokret tada broji stotine tisuća organiziranih pripadnika i uživa podršku neupitno najvećeg dijela srpskog naroda i Srpske pravoslavne Crkve, a Moljević održava kontakte i sa savezničkim misijama. Iz rata Moljević izlazi kao vođa Ravnogorskog pokreta i ratni zločinac najvišeg ranga, pa je i drugooptuženi u procesu Draži Mihailoviću. Može li, dakle, biti većeg neznanja i veće blamaže za jednog povjesničara koji na sveučilištu predaje „suvremenu hrvatsku povijest“, kada kaže da je Moljević „potpuno nebitan čovjek“.
Ideologija genocida nad Hrvatima – izravna srpska očitovanja
Klasić ne pokazuje ni minimalno znanje o ideologiji i fenomenu velikosrpkoga genocida nad Hrvatima. Bit moje knjige, valjda i svake, iskazana je u njezinom naslovu „Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima…“. U svojoj knjizi neopozivo dokazujem postojanje i oblikovanje te ideologije i razvoj propagande. Moljević se može locirati kao glavni ideolog genocida nad Hrvatima, a od 1942. godine vodio je i propagandu. On je i prije 1941. bio istaknuti protivnik hrvatskih nacionalnih interesa. Moljević 1941. godine planira da bi gotovo svi Hrvati istočno od crte Virovitica – Karlovac – Karlobag bili bi uništeni ili iseljeni. Genocid je razmatran na najvišim razinama tadašnje srpske politike i vlasti, pri čemu se izrijekom navodilo da treba „posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjavanje svježim srpskim elementom“. Druga jednako teška očitovanja ovdje nema mjesta navoditi, za to valja uzeti knjigu u ruke.
O patološkom i potpuno nastranom genocidnom raspoloženju kod vodećih srpskih ideologa govori i elaborat Vase Čubrilovića, Moljevićevog suradnika, kojeg piše u jesen 1944. godine. U njemu poziva partizansku vojsku, u koju su upravo tih dana masovno prelazili dotadašnji četnici, da „još u toku ratnih operacija mora planski i nemilosrdno očistiti od nacionalnih manjina“ razne krajeve naseljene nesrbima, koje onda treba naseliti „svojim, nacionalnim elementom“. Čubrilović u elaboratu dalje kazuje: „Neću ulaziti u detalje kako to treba izvoditi. Ako bi se ovo stajalište načelno usvojilo, od sveg srca bih stavio na raspolaganje svoje znanje i iskustva…“. Čubrilovićeva ushićenost zbog mogućnosti da se „od sveg srca“ svojim znanjem i iskustvom (!) uključi u „radove“ eliminiranja kojeg milijuna ljudi patologija je nezabilježena u svjetskim razmjerima. Vasa Čubrilović bio je vodeći srpski akademik i živo je do 1990. godine, tako da je mogao pripremati i novi genocidni velikosrpski pohod pod vodstvom Miloševića na potlačene Hrvate. Upravo je Čubrilović s Moljevićem razmatrao projekt „Homogena Srbija“ prije njegovog umnažanja 1941. godine. Klasić, vidimo, o tome ništa ne zna.
Klasić je smiješan u poučavanju o „Valerijanovu memorandumu“
U istim danima kada Moljević umnožava „Homogenu Srbiju“, krajem lipnja 1941. godine, u Beogradu Srpska pravoslavna Crkva uz krug ljudi bliskih Crnoj ruci objavljuje „Valerijanov memorandum“. Memorandum u prvoj verziji izlazi s optužbom o 100.000 pobijenih Srba u NDH, u drugoj od kolovoza sa 180.000, u rujnu već s više od 300.000 pobijenih Srba, što je kasnije i drastično uvećavano. Taj je klevetnički mit nastao prije Jasenovačkog mita, pa on upućuje na prirodu i tog kasnijeg mita, kojeg su ionako druge kolege dobrano naherili i svaki čas će tresnuti o zemlju, ako već nije. Ja u knjizi dokazujem da patološki dimenzionirane brojke iza kojih je stala SPC u stvarnosti nisu pokrivene ni s 1 % (jedan posto) žrtava različite provenijencije! „Valerijanov memorandum“ prepoznao sam kao složeni propagandni projekt klevetanja Hrvata kojeg sam i odredio kao „stratešku klevetu Hrvata“, a što je ocjenjeno kao značajno znanstveno otkriće.
Klasić nema ni skromna znanja o tom fenomenu, ali mene i javnost ipak „znalački“ upućuje na „čak“ tri autora koji su pisali o „Valerijanovom memorandumu“. Ja se, međutim, u u knjizi kod „Valerijanova memoranduma“ na jedan ili na drugi način pozivam na 14 autora, među kojima su dakle i oni koje Klasić navodi, pri čemu se također pozivam i na druge izvore. I što će sad Klasić kad ovo pročita? Hoće li ga biti stid?
Laži o genocidu nad Srbima u NDH do ljeta 1941.
Želim reći da mi ni na kraj pameti nije osporavati zločine nad Srbima tamo gdje su se doista dogodili, no također želim i moram isticati da sam došao do nedvojbenih saznanja kako je tvrdnja o genocidu nad Srbima u NDH u početku, još 1941. g., pokrenuta kao velikosrpska laž, kao četnička ratna propaganda i strateška kleveta Hrvata. Zbog toga je pri bilo kojem govoru o daljnjim ubijanjima Srba u NDH potreban izniman oprez i suzdržanost, čak i tamo gdje postoje nekakve potkrijepe.
Iako su u SPC iznosili optužbe o stradavanju 100.000 Srba u NDH već do oružane pobune Srba 23. lipnja 1941. god. („Vidovdanske“ pobune, 23. VI. – 8. VII.), činjenice govore nešto sasvim drugo. Prema rezultatima preglednog istraživanja koje donosim u knjizi, na, primjerice, čitavoj obali od Boke do Kvarnera nije ubijen ni jedan jedini Srbin samo zbog toga što je bio Srbin. Ni jedan Srbin nije ubijen ni u zaobalju, u Metkoviću, zapadnoj Hercegovini, Imotskom, Sinju, dakle ne da nije ubijeno nekakvo nebrojeno mnoštvo Srba nego ni jedan! U Bileći su ubijena dva, u Trebinju 13, i to četnika, u Mostaru po svemu sudeći ni jedan, u Stocu ni jedan, i tako dalje. Klasić kazuje da se u „Valerijanovom memorandumu“ „konstatiraju brojke stradalih Srba u NDH. O tim se brojkama može razgovarati i one su možda u nekim dijelovima proizvoljne“.
Možemo zaključiti da Klasić pored svega ostaloga nije vidio ni „Velerijanov memorandum“. O propagandnim lažima koje se u njemu iznose normalni ljudi i demokrati ne mogu „razgovarati“. U njemu se primjerice tvrdi da su već u ljetu 1941. godine u Gospiću „u samom mjestu kao i u svim selima pobile hrvatske ustaške vlasti gotovo sve Srbe“. Međutim prema prvom popisu rađenom u Jugoslaviji poslije rata, 1948. godine, što svatko može provjeriti, vidi se da u gradu Gospiću živi 1.200 Srba, a u okolnim selima još 8.860 Srba. Takva je, dakle, laž velikosrpske propagande bezočna i nema nikakve veze a stvarnošću. O čemu bi se tu moglo razgovarati? Ista se laž navodi i za niz drugih gradova i kotareva od Bihaća do Imotskog o čemu ovdje nemamo mjesta dalje govoriti.
Tvrdnje da su ustaše masovno ubijali Srbe zbog čega su onda oni dignuli pobunu vrlo temeljito i uvjerljivo razobličujem kao propagandnu laž. Jednako tako razobličujem i propagandu konstrukciju, laž, da bi na Koritskoj jami (Golubnjači) u istočnoj Hercegovini 4. lipnja bilo ubijeno „140“, „200“, ili „320“ nedužnih srpskih seljaka. Drugi autori razobličili su i mit o ubijanju nedužnih srpskih seljaka u Gudovcu, o čemu također ponešto govorim. S masovnim ubojstvima Hrvata u NDH prvi su počeli Srbi i tko hoće o tome više znati neka uzme moju knjigu u ruke, a postoje i drugi autori koji o tome dovoljno pišu, primjerice I. Gabelica. Teze koje Klasić iznosi o početku međunacionalnih nasilja u NDH pobijene su suvremenim znanjima i on zapravo prenosi srpsko partizansku propagandnu matricu koja je inicirana kao četnička, a mene javno osporava u onome što sam dokazao u svojoj knjizi koju on nije ni pročitao.
Tvrdnja Klasića da je u NDH ubijeno „300.000 Srba“ i to kako tvrdi „samo zbog toga što su Srbi“, vidna je potvrda propadanja izmišljotina protuhrvatske propagande. Do nedavno su službene brojke, pa i po Hrvatskoj, tvrdile da je samo u Jasenovcu ubijeno 800.000, a ukupno 1.500.000 Srba u NDH. Milorad Dodik, srpski politički vođa iz Bosne, i danas deklamira da je samo u kompleksu Jasenovac ubijeno preko 500.000 Srba, a SPC i njezini čelni ljudi tvrde isto, slično i još gore. Tako je zapravo pravi „revizionist“ Klasić koji brojke spušta na niže. Sasvim je izgledno da će uskoro morati revidirati na još niže i napustiti i tu brojku od 300.000 ubijenih, koja je zapravo neznanstveno utvrđena, dogovorna aproksimacija utvrđena metodom o kojoj ovdje neću reći što mislim. Klasićevu tvrdnju da su toliki ubijeni „samo zbog toga što su Srbi“ morat će se također znanstveno potkrijepiti, pa makar rudimentarno dokazati, inače bi se takvim izjavama uskoro mogao baviti i DORH.
Klasićeva „apsolutna laž“ o srpskom genocidu nad Hrvatima u NDH
Na pitanje novinara: „Kako onda nazvati iskaz da su Srbi počinili genocid nad Hrvatima u NDH?“, Klasić odgovara: „To je apsolutna laž.“ Laž bismo mogli odrediti kao namjerno izgovorenu neistinu. Tako me Klasić javno blati i diskvalificira kao lažova iako za to nema nikakvih argumenata. Kao osnovu za takvu giljotinu Klasić ističe: „Navoditi slučajeve u kojima se srpski seljaci osvećuju u hrvatskim selima kao nekakav dokaz genocida naprosto je izvrtanje stvarnosti.“ Međutim, ja nigdje u razgovoru za novine ne kazujem da se „srpski seljaci osvećuju u hrvatskim selima“. O tome ne govorim ni u knjizi. No, o uništavanju Hrvata u brojnim selima po Dalmaciji govorila je jedna osoba u komentarima ispod moga intervjua, pa se ovdje susrećemo s nevjerojatnom i tragikomičnom kombinatorikom „znanstvenika“ u kojoj meni pripisuje misli trećih, nepoznatih osoba iz komentara čitatelja.
No, o ovom krajnje ozbiljnom pitanju, o postojanju ne samo ideologije već i provedbe velikosrpskoga genocida nad Hrvatima u NDH nema nikakve dvojbe. O tome pišem čitavo poglavlje pod naslovom „Genocid na Jadranskom pravcu“. Poglavlje ima 13 potpoglavlja i 221 bilješku, te slikovni materijal i izvorno izrađen zemljovid s oznakama mjesta i prostora velikosrpskog uništavanja Hrvata. U tom poglavlju zorno je prikazan način i kronologija srpskog uništavanja Hrvata od Petrovca i Grahova do Lapca i Gračaca, te od sjeverne Dalmacije do istočne Hercegovine. Posebno sam donio prikaz genocidnih zločina nad Hrvatima po srednjoj Dalmaciji, pri čemu nedvojbeno dokazujem da su i one masovne pokolje Hrvata na Kamešnici i Mosoru izvodili četnici preobučeni u njemačke odore. Dovoljno govorim i o masovnim pokoljima, genocidnih dimenzija, Hrvata u istočnoj Bosni i Podrinju, katolika i muslimana, što je također bio teritorij NDH, pa je sasvim jasno da u mojoj tvrdnji da su „U NDH Srbi provodili genocid nad Hrvatima“ ništa nije sporno. Uostalom, dovoljno materijala za dokazivanje genocida nad Hrvatima u njegovoj četničkoj fazi, donijeli su već i neki drugi autori i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, koje u knjizi navodim, primjerice Z. Dizdar. Klasić ni o tome, očito, nema pojma.
Nakon obrade četničke faze genocida ja u knjizi, u poglavlju „Demisija četnika i tranzicija ‘Homogene Srbije’“, osvjetljavam događanja s kraja rata i u dovoljnoj mjeri dokazujem postojanje i partizanske faze velikosrpskoga genocida nad Hrvatima (1944. – 1945. godine). Prepoznao sam genezu i oblik te povijesne pojave. Na samoj izvedbi genocida ne zadržavam se iscrpno, to na temeljima iznesenih smjernica treba biti predmet daljnjih istraživanja i monografija. Time bi se trebao baviti, i to sam već javno predložio, Hrvatski institut za memoriju genocida, ustanova koju je prijeko potrebno osnovati. I Klasić i Pilić na mojoj tvrdnji o postojanju partizanske faze velikosrpskog genocida nad Hrvatima zgroženo zastaju i prijeteći, slikovito, jedva dišu. Slično kako je Vesna Pusić disala kada je u javnosti iznijeto da joj je otac Eugen Pusić bio pravnik u službi NDH. Istina boli kada si odgajan u lažima na temelju kojih si još činio i bezakonja i progonio nevine ljude. Hrvatski narod, a ni znanost, ne trebaju više ni jedne sekunde čekati dok tipovi poput Pilića i Klasića nešto o ovim temema saznaju i shvate.
O Radi Končaru, ubijanju Hrvata i DORH-u
Klasić i nadalje, godine Gospodnje 2018., ustrajava na protucivilizacijskom i protučovječanskom iskazu da bi velikosrpski genocid nad Hrvatima, proveden u zastrašujućim razmjerima nad potpuno nevinim ljudima, na najmonstruoznije načine jedinstvene i u svjetskim relacijama, bio nekakva pravedna i shvaljiva osveta Srba prema kojoj treba imati razumijevanje. U smislu „dobili su što su zaslužili“. Jezivo. Iako Klasić i Pilić meni zbog iznesenih razultata znanstvenog istraživanja prijete represijom države, ja sam duboko uvjeren kako neće proći dugo vremena, a da će Klasića i njemu slične zbog takvih javno izrečenih stavova privoditi policija i saslušavati DORH. Batina i inače ima dva kraja, kao što su to Hrvati do sada više puta i pokazali.
Klasićevu i Pilićevu podmuklu i najgrublju insinuaciju da bih ja mogao na neki način stajati iza rušenja spomenika Radi Končaru, možda ću rješavati sudskim putem. Da je Klasić štogod jača kategorija filočetnika sigurno bih, ovako ću još vidjeti. Pilić mi se čini jači, no i njega mi je milo u njegovom odlasku, po mom sudu, u duševnu, političku i profesionalnu provaliju bez povratka. No, kod govora o Radi Končaru ja ovom prigodom mogu jasno i glasno reći da smatram da taj spomenik treba ukloniti s tog mjesta. To tim više imam pravo reći budući da sam se i u težim okolnostima, kada je klatno bilo na drugoj strani, zalagao da se ne razaraju zatečeni spomenici i spomen obilježja, jer znam njihovo društveno mjesto. Spomenik Radi Končaru treba ukloniti jer je urbanistički potpuno nadiđen, dok društveno postaje izraženi konflikt, a ne poticaj. S dozom respekta treba ga odnijeti u neki muzej. To je trebalo napraviti i prije, ali za dobre stvari nikada nije kasno. Razgovarajmo o tome. U najmanju ruku da nam ljudi zbog toga ne lome noge.
O dragim profesorima nekadašnjeg Odsjeka za povijest
Najniže udarce koji nemaju veze s meritumom rasprave, Pilić i Klasić mi pokušavaju zadati cinkajući me kao sitnu dušu zbog toga što spominjem moje drage i vrijedne profesore s Filozofskog fakulteta u Zagrebu kakav je nekada bio. No ja s ponosom mogu ponoviti i dodati da je Ljubo Boban, iako komunist zdvojan četničkim lažima o hrvatskom narodu, pokazivao vedrinu i nadu kada mi je i osobno mogao prenositi svoje znanje. Znam da se radovao susretima sa mnom i na neki način me volio do svoje smrti, a ja sam njega poštivao. Isto tako mogu reći i za Petra Selema i Nadu Klaić koja me je neizostavno vodila u kantinu na jutarnju kavu dok god sam se zadržavao u prostorima Fakulteta. Mirjana Gross je bila ponešto suzdržanija prema studentima zbog svoga iskustva i temperamenta, ali sam ipak, sada ću to ovdje reći, nazočio trenutcima kada nam je pokazivala podlakticu s utetoviranim brojem zatvorenika iz nacističkog logora, Aušvica.
Nauku tih ljudi o kritičkom mišljenju i zanatu povjesničara primao sam s velikim entuzijazmom i, naravno, kritikom. Postoje i druge iznimne osobe, moji profesori, koje nisam naveo, a koji su me zajedno s prije navedenima štitili i hrabro nisu dopuštali komunistima i onodobnom četničkom ološu da me se zbog tobožnjeg hrvatskog nacionalizma izbaci s fakulteta, a što su oni 1982. godine tražili. Odobrili su mi i prijelaz na jednopredmetni studij povijesti 1983. godine, koji je tada i obnovljen najviše mojom zaslugom, no crni krugovi duboke komunističke države i tu su mi stavili zapreku. Diplomu sam mogao dobiti tek nakon što se raspala Jugoslavija. U svakom slučaju, ja se i danas osjećam privilegiranim što su mi takvi ljudi bili profesori, a želim vjerovati da bi i svi oni bili ponosni na mene i na ovu moju knjigu da su među nama. Za neke od njih sam sasvim siguran da bi bili ponosni, a Ljubo Boban mi je ne neki način pisanje ove knjige ostavio u zavjet.
Ja sam u svom razgovoru za novine iznio svoje mišljenje da je sramota za današnji Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta kakvi pojedinci na njemu predaju i deformiraju nove generacije hrvatskih povjesničara. Nisam spominjao ni jedno ime, a evo sada se ovako javio Klasić. Sramota za Filozofski fakultet u Zagrebu. No dakle, Klasiću, tko će od tvojih studenata biti ponosan na tebe kad odeš s te katedre koju sada uzurpiraš u permanentnom znanstvenom i moralnom skandalu? Ja danas žalim tvoje studente i Filozofski falultet koji se spustio na takve grane da, nakon onakvih veličina kakve sam imao privilegiju slušati, danas na njemu predavaju ovakvi mizerni šarlatani. U dvorani u kojoj ti Klasiću predaješ primjereniji je zastor nego katedra. Svejedno, nekako mi se čini da se i ta smiješna predstava bliži kraju.
mr. sc. Stjepan Lozo
izvor Narod
HOP
