Mag. Ingrid Runtić
O ljevičarskim “naprednjacima”, o spavačima jugoslavenstva i razlozima zbog čega nam treba lustracija
Nevjerojatna je umišljenost nekih pojedinaca, njihova samouvjerenost, bahatost i sklonost “savijanju” prilično nedvosmislenih činjenica u službi vlastitog svjetonazora koji je “durch und durch” (iliti naskroz) truo jer se oslanja na neka bivša, “bolja” vremena, koja su bila direktna posljedica onih krvavo-lopovskih vremena u kojima su se oni ili pak njihovi preci tek spustili iz šuma i zasjeli u tuđe stanove. Tog “big-banga” se nikada sjećaju, a zašto i bi kad im je prešutno oprošteno to što su oduzeli tuđe, nafutrali se tuđim identitetom, nevješto kopiraju tuđu kulturu i sada nam sole pamet kako su civilizirani, kulturni, inteligentni, sveznajući, puni prijezira prema “skorojevićima” kakvi su sami donedavna bili, pa povremeno objavljuju slike samih sebe u ukusnim privatnim interijerima uz obaveznog kućnog ljubimca, ili pak s putovanja u daleke zemlje…
Ono što ih tek tu i tamo odaje, je prepametno izvlačenje davno propalih opcija kao “boljih”, vječito rovanje po smradu krepale šugoslavije, koja za njih uvijek skriva neki tajni omamljujući miomiris, neku fatalnu fascinaciju koju bi se moglo nazvati čak i jugonekrofilijom. Centar Zagreba je pun njihovog umišljenog smrada, njihovog nemuštog kopiranja gospodstva (jer oni se sad smatraju gospodom), a zgrade i trgovi, šetališta našeg predivnog grada koje je netko drugi izgradio, sada njima služe kao kulisa za pokazivanje vlastite ispraznosti.
Ponekad prepametno preporuče neki članak u kojem nas je neki stranac jebivjetar “pročitao” kao drzak, nezadovoljan ili korumpiran narod. U tome beskrajno uživaju, pa se u komentarima sladostrasno iskaljavaju. Naravno da je istina posve drugačija; drski i nezadovoljni su oni koji jedva preživljavaju, a korumpirani oni sami (ti koji takve bljuvotine od članaka i preporučaju). U međuvremenu su ti i takvi odavno visokoobrazovani, uredno zaposleni na nekim potpuno suvišnim radnim mjestima, prave se da kuže tržišnu ekonomiju, a pojma nemaju kako to ustvari funkcionira, jer u inozemstvu koje često posjećuju samo troše i uživaju.
S visoka komentiraju i po mogućnosti oblate svakog Hrvata koji je nešto u svijetu postigao, a otkrivaju se time da nitko njihov nikada ni na koji način nije sudjelovao u našem oslobodilačkom, obrambenom ratu i time da uvijek i pod svaku cijenu zagovaraju mirenje bez kajanja krivaca ili ratne odštete agresora. Ne, oni su iznad toga, čovjek je čovjek, makar bio agresor i krvolok. Pa nećemo se valjda desetljećima valjati po tim ratovima?! Po potrebi se preobraze u domoljube, ali samo nakratko, koliko situacija zahtjeva, jer oni nemaju “kockaste” glave ni misli. Uopće, Hrvati i samo spominjanje hrvatstva im je odiozno, po tome ćete ih najlakše prepoznati. Ustvari, oni su ti u čijoj blizini tiše izgovaramo te riječi, jer su njihovim ušima – nepristojne.
Riječ “Balkan” ili nova kovanica “zapadni Balkan” im je isprika za sve, njome si tepajući opraštaju stanje u društvu, njome se izdižu iznad primitivnih smrtnika, ali tu riječ ipak daleko češće upotrebljavaju nego riječ Hrvat ili Hrvatska. Redovito ismijavaju Tuđmana i svaljuju na njega mrtvoga čak i današnju korupciju.
Inače pristojno obilježavaju obljetnice pada Vukovara i slično, upletu tu i tamo koju o holokaustu – čisto ravnoteže radi. Također, radi ravnoteže, gluplji od njih izvuku i pokoju pionirsku sličicu samih sebe, a pokvareniji pak partizansku, svojih predaka. Kada im se kaže istina u lice, oni će komentirati izgled i boju glasa onoga tko im to kaže, vrijeđati, pa čak i psovati, pružit će silan otpor, jer njima je ustvari sasvim dobro onako kako i jest.
Ovaj obrazac koji sam ovdje opisala predstavlja tipični mentalitet nelustriranog tihog ali upornog otrova koji boravi među nama. Ima ih vjerojatno puno takvih koji sjede u vlasti, u institucijama, u diplomaciji, ali i na sasvim nebitnim radnim mjestima. Koliko vidim, oni su najveća kočnica Hrvatske, jer su njihovi umovi zauvijek programirani titoizmom.
