Antun Babić
Predsjednik Tuđman me je spasio u nekoliko navrata
Sastanak s dr. Franjom Tuđmanom na današnji dan prije 29 godina bio je možda i najvažniji dan u mojem životu. Šteta što me dr. Tuđman tada nije shvatio i poslušao.
S dr. Franjom Tuđman, tada predsjednikom HDZ-a, prvi puta sam se sastao na dan Svete Kate, 29. studenog 1989. godine u kanadskom gradu Hamiltonu. Uz pomoć g. Ante Belje, sastanak je održan u kući predsjednika HSS-a za Kanadu Ivana Korena. Bio je to zasigurno najvažniji dan u mojem osobnom i političkom životu.
Čičak Trojanski konj u HSS-u
Uz domaćina Ivana Korena na sastanku je bio i glavni tajnik HSS-a za Australiju Stjepan Kristin. Naime, nekoliko dana ranije Stjepan Kristin i ja bili smo na sastanku organizacija HSS-a iz cijelog svijeta, koji je 21. studenog 1989. održan u kanadskom gradu Calgaryju. Bio je to sastanak koji je trebao donijeti pomirenje u HSS-u, nakon smrti dugogodišnjeg predsjednika HSS-a dr. Juraja Krnjevića. Nažalost, iako je sastanak bio vrlo uspješan, sastanak su bojkotirali dr. Josip Torbar, koji je bio potpredsjednik Središnjeg odbora HSS-a i Đuro Đurković, glavni tajnik Središnjeg odbora. Oni su sve ovlasti za vođenje HSS-a kasnije predali Ivanu Zvonimiru Čičku, kad je već bilo jasno da je Čičak bio Trojanski konj u HSS-u, što sam i ja osjetio na svojoj koži.
Provociranje dr. Tuđmana
Sastanak je počeo negdje oko devet sati ujutro i završio oko šest sati popodne, kad smo svi zajedno otišli i crkvenu dvoranu u Hamiltonu, gdje smo dr. Tuđman i ja održali kraće govore. Tom prigodom jedan od nazočnih na predavanju pokušao je isprovocirati dr. Tuđmana pitanjima je li dr. Tuđman priznaje NDH i ustaše.
Razgovor u kući Ivana Korena vodio se uglavnom između dr. Tuđmana i mene. Dr. Tuđmana jako je zanimalo stanje u hrvatskom iseljeništvu tj. političkoj emigraciji. Dr. Tuđman je vrlo malo govorio i mirno i strpljivo je slušao naša politička stajališta I ocjenu stanja u hrvatskoj političkoj emigraciji. Tijekom tog sastanka pokazalo se da smo imali dosta zajedničkih točaka, osim jedne ključne stvari.
Poziv dr. Tuđmana da se učlanim u HDZ-e
Nakon nekoliko sati razgovora dr. Tuđman mi je rekao: “Gospodine Babiću, učlanite se u HDZ, jer ionako sve što je Radićevsko u Hrvatskoj pristupilo je HDZ-u.”. Moj odgovor bio je vrlo rezolutan, ali istovremeno i prijateljski. Dr. Tuđmanu sam odgovorio: “Doktore, ja sam član HSS-a, a sada i predsjednik, već gotovo dvadeset godina i vjerujem da HSS kao stara hrvatska demokratska stranka treba imati važnu ulogu u dolazećoj hrvatskoj državi. HDZ trenutno ima najbolji program u Hrvatskoj, i mi iz Australije ćemo s Vama svakako surađivati. Međutim, moja vizija političkog života dolazeće hrvatske države je da to mora biti demokratska država, s višestranačkim sustavom, u kojoj trebaju postojati i djelovati najmanje dvije snaže hrvatske domoljubne i državotvorne stranke, koje moraju, kad je potrebno, blisko surađivati (u slučaju vanjske opasnosti), te da se domoljubne stranke moraju također međusobno kontrolirati kad je riječ o gospodarstvu i financijama.” O tom sam razgovoru već iznio svjedočanstvo u jednom eseju u Zborniku Instituta “Dr. Ivo Pilar”- Bilo je to 1995. godine dok je dr. Tuđman bio još živ. Također, dr. Tuđman je sliku s našeg sastanka u Hamiltonu objavio i u Glasniku HDZ-a, broj 4. 1989. godine.
Zbog pomanjkanja iskustva života u demokratskoj državi dr. Tuđman nije bio sposoban vidjeti u što će se HDZ pretvoriti nakon njegove smrti
Nažalost, dr. Tuđman nije imao ne samo sluha nego mu nije bilo ni u primisli da će se njegov HDZ izroditi u ono u što se u zadnjih osamnaest godina izrodio – stranku koja je izdala hrvatski narod i postala globalističko-liberalna tj. ljevičarska stranka. Znam da to tada nije mogao učiniti, ali da su mi dr. Tuđman i HDZ barem dali potporu 1994. godine kad sam napustio HDZ-e i pokušao reorganizirati HSS u hrvatsku i državotvornu stranku, danas kao narod i država ne bi bili u situaciji da nas već nakon sljedećih izbora čeka koalicija lijevog HDZ-a i polumrtve komunističke stranke – SDP-a, a time i sigurna propast sadašnje hrvatske države. Jedini čovjek u HDZ-u koji mi je tada dao potporu bio je Ivić Pašalić, dok me je druga strana u HDZ-u (Franjo Gregurić, Nikica Valentić, Mladen Vedriš, Branko Mikša itd.) na sve načine spriječavala. Istovremeno su davali potporu njihovom istomišljeniku I mom velikom protivniku Zlatku Tomčiću, koji je 2000. sklopio koaliciju s Ivicom Račanom I SDP-om. Tu sam temu opširno obradio u mojoj knjizi, za koju još uvijek sakupljam financijska sredstva, jer sam, kao bivši politički emigrant i sadašnji oštar kritičar HDZ-a, Plenkovića i vladajuće oligarhije, na crnoj listi izdavača u Hrvatskoj.
I danas bih sve ponovio
Inače, iako sam duboko razočaran razvojem političke situacije u Hrvatskoj nakon smrti prvog predsjednika dr. Tuđmana, da živim još sto života uvijek bih napravio isto. Bio sam prvi politički emigrant koji se iz Australije vratio za stalno u Hrvatsku 1990., a u travnju 1990., stvorio sam predizbornu koaliciju između HDZ-a u HSS-a (u kojoj su bile i neke druge manje stranke stranke), pod imenom Hrvatski blok, koji je nadmoćno pobijedio hrvatske komuniste. Nažalost, nakon velike pobjede na izborima dr. Tuđman nije, osim mene, nikoga iz HSS-a užeo u njegov uži ili širi tim. Vjerovao je kako će HDZ vječno vladati. Kratko vrijeme prije vojne i redarstvene akcije Bljesak i Oluja 1995. Ivić Pašalić mi je rekao da će nakon tih akcija “HDZ samostalno vladati najmanje idućih četrdeset godina”. Pokušao sam ga razuvjeriti potsjećajući ga na činjenicu da je odmah nakon pobjede nad Nijemcima 1945. godine nekoliko mjeseci kasnije izgubio izbore u Velikoj Britaniji.
Povratak u Hrvatsku 1990. pružio mi je mogućnost da sudjelujem u najvažnijim domaćim i međunarodnim događajima u stvaranju, obrani i međunarodnom priznanju samostalne hrvatske države. U ovom kratkom komentaru nemoguće je navesti sve nezaboravne i povijesne trenutke u kojima sam osobmo sudjelovao. Većinu tih trenutaka već sam s puno detalja opisao u rukopisu moje knjige.
Ako budem zdrav, bit ću kandidat na predsjedničkim izborima iduće godine.
Zahvaljujući političkom djelovanju i životu u Australiji, kao i golemom političkom i diplomatskom iskustvu koje sam stekao u Hrvatskoj i svijetu od 1990. do 2013., danas sam bolje politički informiran i spreman nego što je to bio dr. Tuđman kad smo se sreli u Kanadi 25. studenoga 1989. godine. Još uvijek ne mogu vjerovati da smo kao narod prokockali šansu koju nam je pružila pobjeda nad velikosrpskim agresorom u Domovinskom ratu da od Hrvatske stvorimo barem Austriju, ako ne Švicarsku. Dapače, sve Vlade od 2000. godine vodile su politiku koja je Hrvatsku i hrvatski narod dovela na rub nestanka. Zbog te katastrofe osjećam se dužnim kandidirati se na predsjedničkim izborima iduće godine. Iako bi to bilo normalno, moj cilj neće biti dobiti te izbore, jer znam koje će sve mračne sile biti protiv moje kandidature. I pod cijenu života, moj glavni cilj na tim izborima je hrvatskom narodu u domovini i dijaspori reći ISTINU tko su neprijatelji samostalne hrvatske države i hrvatskog naroda i zašto nas žele uništiti.
Dakle, ako dragi Bog bude tako htio, pred sobom imam još nekoliko godina života koje bih mogao posvetiti, ne za stvaranje nove hrvatske države kao 1989., nego za spas Hrvatske i hrvatskog naroda.
Moja je generacija hrvatskog naroda stvorila samostalnu hrvatsku državu
Ukoliko dragi Bog odluči drukčije, ja ću otići na onaj svijet s velikim zadovoljstvom i osmijehom na licu zbog spoznaje da na cijelom svijetu na postoji toliko novca koji bi mi mogao zamijeniti sve ono što sam kao osoba i Hrvat duhovno i domoljubno zaradio tijekom mojeg aktivnog sudjelovanja u stvaranju, obrani i međunarodnom priznanju hrvatske države. Nije to nikakva bahatost, ali ni najveći sinovi hrvatskog naroda dr. Ante Starčević i Stjepan Radić nisu doživjeli ono što je doživjela moja generacija stvaratelja samostalne hrvatske države.
Ma koliko god sam se do 1989. žrtvovao za Hrvatsku u Australiji i bio u nju zaljubljen, da 25. studenog 1989. nisam u Kanadi upoznao tada predsjednika HDZ-a, a kasnije prvog predsjednika hrvatske države – Republike Hrvatske dr. Franju Tuđmana, nikada ne bih sebe ispunio i ostvario kao što sam to učinio u povijesnim godinama od 1990. do 1995. godine.
Dr. Franjo Tuđman mi je u više navrata uzeo u zaštitu kada su na mene navalili udbaši iz njegovog najbližeg kruga (Smiljan Reljić, Šeks i njegovi trabanti iz Australije) i kad me je 1998. predsjednik Vlade Zlatko Mateša maknuo s dužnosti pomoćnika ministra povratka i useljeništva, jer sam tražio da to ministarstvo ne bude samo fikus, nego da stvarno radi na zbližavanju domovinske i iseljene Hrvatske.
Ne samo zbog toga, nego prvenstveno zbog njegove nazamijenjive i neprocjenjive uloge u stvaranju hrvatske države, usprkos nekim grješkama:
NEKA JE VJEČNA SLAVA I HVALA PRVOM HRVATSKOM PREDSJEDNIKU DR. FRANJI TUĐMANU.
