Srpski mediji nakon nogometa progutali i drugu gorku pilulu-hrvatski tenis

“Hrvatska osvojila Salataru”; “Čilić pobjedom nad Puilleom donio “vatrenima” trofej u Davis cupu poslije trinaest godina” ( Blic ); “Tenisači Hrvatske osvojili Davis cup” ( Radio televizija Vojvodine ); “Tenisači Hrvatske osvojili Davis cup” ( Radio televizija Srbije ); “Tenisači Hrvatske osvojili Davis cup” ( Politika ); “Susjedi ispisali tenisku povijest”; “Čilić odnio posljednju salataru u Hrvatsku!” (Espreso.rs ); “Kolinda sija od sreće” ( Mondo.rs ); “Hrvati osvojili salataru”( Sportska centrala ); “Hrvatska je prvak svijeta u tenisu, Čilić razbio Puillea, “Kockasti” uzeli drugi Davis cup trofej!” ( Telegraf.rs ); “Hrvati osvojili “salataru” u Davis cupu, Kolinda u transu na tribinama!” ( Alo ); “Hrvati slave, Čilić donio drugu “salataru”!” ( Sportske.net ); ” “Slavlje Hrvata, osvojen Davis cup!” ( Mondo.rs ); “Hrvati osvojili Davis cup!” ( B92.net ).

Već letimičnim pogledom naslova raznih srpskih medija o trijumfu hrvatskih tenisača u finalu Davis cupa u Lilleu nad Francuskom i osvajanju pobjedničkog pokala ekipnoga prvaka svijeta u tenisu jedna stvar najprije izbija u prvi plan. Državni medijski javni servis RTS sa sjedištem u Beogradu, te njegova novosadska ispostava RTV, kao i tradicionalno uvijek strogo kontrolirana i vlastodržačka dnevna tiskovina “Politika” donijeli su potpuno isti, šturi i bezlični naslov ” “Tenisači Hrvatske osvojili Davis cup.”Od bezbrojnih i bezborojnih režimskih medijskih glasila u Srbiji, oduvijek su i u ratnim i mirnodopskim uvjetima RTS s njenim vojvođanskim ogrankom RTV, kao i dnevni list “Politika” bili glavni glasnogovornici svih višedesetljetnih velikosrpskih političkih vlasti.

Zato su i neinventivno, očito po uputama njima vječno svevidećeg, svemislećeg, sveznajućeg i svemogućeg gospodara Aleksandra Vučića, rabeći đačku prepisku resavske prepisivačke škole vlastitu muku i nelagodu trijumfom Hrvatske nad Francuskom progutali kao gorku knedlu uz spomenuti stereotipni naslov.

Ni ovima što su s ushitom u naslovima izvješća iz Francuske ispratili hrvatsko osvajanje Davis cupa na francuskome tlu nije za vjerovati da su bili iole i do kraja iskreni. Više je to trenutna i iznuđena emocija izazvana veličinom veličanstvene hrvatske pobjede. I tu Srbi samo za vrlo kratko vrijeme previde da im se oteo spontani val oduševljenja bravurama hrvatskih tenisača.

Već sutradan će sportski novinari iz Srbije što su koliko jučer ili danas slavili i hvalili Hrvatsku, prvom prilikom nastaviti uobičajenu seriju laži i podvala na račun hrvatskih sportaša, motiviranu i inspiriranu uvijek i neizostavno političkim razlozima i pisanih po volji i želji njihovih političkih mentora, nekad unutar redakcije od strane novinarskih političkih komesara, nekad izvana izravno iz političke centrale moći. Srbi vole pobjednike i to im je u krvi, te su preko noći i u transu u stanju napisati i hvalospjeve Hrvatima nakon pobjede nad Francuzima. No, kad im se ukaže prva nova zgoda, bilo  političkim ili kojim god povodom, ti isti srbijanski medijski tekstopisci Hrvatsku su pripravni blatiti i klevetati.

To je dio srbijanskoga mentaliteta i njihovoga karaktera, temperamenta i nepostojanoga mentalnoga sklopa. I to vrijedi i u nekim drugim paralelama izvan granica sporta. Primjerice, mnogi naprasno razočarani rusofili nakon najsvježije rusko – ukrajinske krize na ivici otvorenoga rata Rusije i Ukrajine, na stupcima raznih srpskih news portala javno poručuju kako su se silno razočarali u Ruse i u Putina, jer ih smatraju kukavicama koje kmeče i kleče verbalnim prosvjednim notama u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda. Što bi po Srbima Rusi trebali napraviti? Otpočeti atomski, nuklearni rat da bi udovoljili guštu nezrelih i nesuvislih srpskih fanatika? Srbima je i moguća velika ratna kataklizma svjetskih razmjera nalik play station video igrici, a u igri njihove uobrazilje, kombinacije prljave mašte i pokvarenih strasti, one istinske športske igre, Srbi posve obratno doživljavaju na naopak način. Tako imaju poimanje športa kao borbu rivala na život i smrt, a suprotno pravi rat država i naroda percipiraju kao video igru!? To je slika i prilika neizgrađenoga, nedovršenoga i nebrušenoga psihološkoga profila prosječnog velikosrpskoga paćenika. Zato su Srbi u u športu, kao i u političkom životu poznate prelivode. I srbijanski športski novinari su poprečni presjek tako izvrnuto postavljenog zrcala životne stvarnosti. Tijekom bilo kog sportskog prijenosa, najveći broj srbijanskih komentatora, ovisno o trenutačnom kretanju rezultata susreta, govorit će u superlativima o takmacu koji je u tome času u vodstvu, a omalovažavati, vrijeđati i ponižavati protivnika kao totalnu neznalicu. Čim padne zgoditak za poravnanje, mijenja se automatski i raspoloženje labilnoga i vjerolomnoga Srbina za komentatorskim mikrofonom, osobito ako dođe i do kompletnoga rezultatskog veleobrta. Onda taj isti Srbin pred mikrofonom, zaboravivši i bez isprike gledateljima, što je prije koju minutu pričao, nastavlja dizati u nebesa onoga kojega je koju minutu ili sekundu prije toga kudio i obratno baca u blato onoga kojega je do maloprije publici predstavljao kao nepobjedivoga izvanzemaljca s natprirodnim ljudskim sposobnostima.

Sve to je odraz, što bi Rusi rekli, nižnjega duha, dodali bismo i zloduha i zadaha ponašanja jednoga naroda, kojega je upravo samim Srbima povremeno omiljeni, pa opet povremeno i neomiljeni ( po potrebi političkoga trenutka ) Miroslav Krleža dobro opisao uz onu uzgrednu metaforu o pijanoj srpskoj balkanskoj krčmi, u tmini isukanih i iskukanih dugih noževa krčmara i njegovih zakrvavljenih gostiju kavane. Samo kavanski sportski novinari iz Srbije mogu urednikovati sportskom rubrikom Vučićeva i Vučićevićeva “Informera” i pisati tamo vijesti iz nesvijesti. Može li ijedan čovjek koji ima barem završenu pučku školu zamisliti da urednik sportske redakcije “Informera”, izvjesni Milovan Stanić uvjerava javno i druge, pošto je prevario u u nevjerojatnom neznanju prvo sebe da su Niš, Novi Sad, Sarajevo i Split po pet ili po deset puta brojem stanivnika veći gradovi od Zagreba!? Ništa senzacionalno, ako znamo da je prije petnaestak godina tadašnja gradonačelnica Beograda Radmila Hrustanović na nagradno pitanje voditelja kviza “Milioner”: “Kojim jezikom se govori u Brazilu?” kao iz topa odgovorila brazilskim!? Vrh je bio kad je načitana Radmila Hrustanović ustvrdila da ispod Savskog mosta u Beogradu protiče Dunav a ne Sava!? Je li nas onda treba čuditi kad neki polupismeni Srbin iz “Blica” nogometni dvoboj Srbije i Crne Gore najavi kao “predstojeći bratski derbi!” Nitko nije dojavio  nepismenome novinaru Aleksandru Pijevcu da je malo prerano kukuriknuo o bratimljenju Srba i Crnogoraca. Kao što znamo, Crnogorci su i etnički i povijesno potekli od Hrvata, a ne od Srba, tako da potomci Crvenih Hrvata, današnji Crnogorci ne mogu igrati sa Srbima “bratski” derbi, čak ni u loše ispričanom vicu srpskoga Pijevca Aleksandra, nekoga izgleda izbjegličkoga srpskoga pjetla, prije vremena bačenog u vreli kotao velikosrpskoga palamuđenja i serendanja o nečemu o čemu blage veze nema. Ali, zato zna kao čovjek izbjegao od zdravoga razuma ogled Čeha i Slovaka najaviti kao “duel bivših drugova.” Ne zna srpski rusoguzni i prdoslavni Pijevac Aleksandar da su upravo Česi i Slovaci i u doba kad je u njegovoj majčici Srbiji carevao komunizam – kretenizam u Pragu i Bratislavi oslovljavanje u komununikaciji bilo “pan”, što će reći u prijevodu sa češkoga gospodin. Zemaljski su od pamtivijeka Česi i Slovaci braća, ali i gospoda, a Srbi i Crveni Hrvati aka Crnogorci nikad nisu bili uzajamno istinska braća. Jesu li bili gospoda, neka prosude sami.

No, jedna gospodska gesta Novaka Đokovića, kojom je učtivo čestitao hrvatskim tenisačima Čiliću, Ćoriću, Dodigu i Paviću velebni pothvat osvajanja Davis cupa imalo je u srpskim medijima zanemarljivo i neupadljivo mjesto. Đoković ima poljuljani status srpskoga sportskoga božanstva još od ljetos kad je zdušno navijao za svjetske nogometne doprvake Hrvate tijekom Mondijala u Rusiji. I na tome primjeru promjene srbijankskoga medijskoga i navijačkoga odnosa prema do nedavno njima nedodrljivom sportskom kultu Novaka Đokovića, najjača je preslika prevrtljivoga i prijetvornoga stava i razmišljanja srpskoga sportskoga i ne samo sportskoga plebsa. To je još jedan dokaz srpske vječite kolebljivosti, nedostatka istrajnosti i postojanosti sportskoga duha, a ta nedosljednost i labilnost mišljenja sklona je onda i serijskim i vjerolomnim previranjima i na najozbiljnijem polju političkoga života. I ta je odlika Srba najbolje oslikana kroz izreku fantastičnoga opisa bizantinskoga mentaliteta: “Ni u tikvi suda, ni u Srba druga,” kao i o jednakom štovanju dobročinitelja od strane sitog i napitog Srbina iznad kavanskog stola, kao i onoga što je gladan i žedan ispod stola. O dobrotvoru koji ih hrani i poji u konačnici misle jednako i onaj što se najeo i onaj što je ostao gladan.

Nepobitno je i neupitno da su Srbi uvijek gladni uspjeha u športu. Neovisno od srpskih sportskih želja, stalno u raskoraku s njihovim skromnim mogućnostima, Srbi uistinu nisu u apsolutnome smislu sportska nacija, barem ne kao aktivni sudionici sportskih nadmetanja. Srbi imaju razmjerno veliki broj sportskih asova u raznih športovima, čak i onih svjetskoga glasa i svjetske slave. Ali, općenito Srbi su na glasu više kao vatreni i frenetični navijači, fanatično i do kraja odani svojim sportskim idolima, nego kao narod koji se masovno bavi profesionalnom , pogotovo rekreativnim sportom. Brojna sportska boirilišta namijenjena rekreativcima tijekom cijele godine zjape sablasno prazna, kako zimi, tako i ljeti i u zatvorenom prostoru, kao i pod vedrim nebom. Prosječni Srbin je više čovjek kavane nego bilo kakve sportske teretane, izuzimajući “teretanu” habanja moždanih vijuga dokonim i ispraznim popunjavanjem kladiničarskih sportskih tiketa, naročito subotom i nedjeljom. Ozbiljno bavljenje sportom i rekreacijom u Srbiji je uvijek bio užitak onim malobrojnim entuzijastima, kao i privilegija da ih većina sportski pasivnoga puka kuje u zvijezde i poistovijeti se s njihovom sportskom slavom i srećom samo ako talentom i znanjem kroče na vrh Europe ili svijeta. Na teletextu srpske državne televizije RTS postoje selektirane i posebno obrađene vijesti samo iz nogometa, košarke i posljednjih nešto više od deset godina i pojave Novaka Đokovića, Ane Ivanović i Jelene Janković, još i tenisa u tome trilingu zajedno s nogometom i košarkom. Čak su i njihov rezultatski i svjetski vrijedni vaterpolski brend potpuno medijski zapostavili, kao i odbojku, prema su im odbojkašice prvakinje svijeta, a odbojkaši četvrti na planetu. Rukomet su ionako davno prekrižili iz medijskoga sjećanja, a bazični sportovi atletika, plivanje i gimnastika nika među Srbima nisu ni uživali popularnost. Zato su mnogi posjetitelji trodnevnoga sajma sporta na beogradskome sajmu ostali istinski iznenađeni, zatečeni i zbunjeni činjenicom da se pod svodovima Sajmišta pojavilo ravno 90 strukovnih sportskih saveza 90 službeno registriranih i na Sajmu prijavljenih sportskih saveza u Srbiji. Ogromna većina Srba,, čak i velike mase navijača, nikad nije ni čula za barem pola od tih 90 sportova što se profesionalno ili rekreativno igra u Srbiji, kamoli da znaju za pravila igre za više od deset do dvadeset sportova.Je li onda treba netkog uopće čuditi što su Srbi, naravno i prevashodno iz političkih razloga, ali i sportske nezainteresiranosti općenito za sport, redovito slabo ispratili gotovo sve zlatne medalje Hrvatske na SP, OI i EP u vaterpolu, rukometu ili već po drugi puta u teniskome Davis cupu? O srpskome ignoriranju podviga Hrvata i Hrvatica u pojedinačnim sportovima poput atletike, plivanja, skijanja nepotrebno je trošiti riječi. Uostalom, Srbi malo prate medijski i nastupe svojih sportaša, kamoli hrvatskih sportaša ili bilo kojih drugih stranih sportaša.Ta tvrdnja vrijedi za sportski program državne RTS, gdje nogometa ima uvijek više nego svih ostalih sportova zajedno. Iako je i Srbima odavno jasno da su rijetko netalentirana nacija za nogomet i apsolutne nogometne neznalice, oni su smisao postojanja sporta vezali upravo za tu najpopularniju svjetsku igru, o kojoj nemaju pojma. To je zato što Srbi kao umišljeni i niotkud poznati i priznati ratnici, a nogomet vide i smatraju isključivo ratničkom igrom, pa istinski vjeruju da su oni najveći sportski ratnici u ratničkoj nogometnoj igri, a u suprotno i istinito nitko ih ne može razuvjeriti, te žive u stanju apsolutne sportske hipnoze preko stotinu godina, otkako su počeli učiti igranje nogometa i nikad ga nisu uspeli naučiti. No, puno dulje, već pola tisućljeća, možda i čitavo tisućljeće Srbi žive u uvjerenju da su ratnici na pravoj ratnoj fronti, iako na prste dvije ruke mogu nabrojati dobivene velike ratne bitke. Za brojanje dobivenih cijelih ratova previše im je i svih pet prstiju jedne ruke. Mogli bi se i tu nehotično zabrojati u računu. I tako će im u sportu ići kao što im ide i u politici, dokle god se budu držali samo njima znane parafraze misli Caluzewitza. Srbi ga često i neumjesno vole citirati kad kažu: “Sport je nastavak rata samo na sportskome terenu.” Dok god budu tako krivo tumačili i shvaćali Clauzewitza Srbi će u sportu, kao i u politici nositi nimalo laskavu titulu vrlo opasnoga autsajdera.