Najljepše iznenađenje posjeta Klovićevim dvorima prošle zime je bila neobično bajkovita i maštovita izložba djela Zdenka Bašića u podrumu samih dvora, pod naslovom “Vjetrove sjene”.
Prepoznatljiv rukopis autora u najboljim godinama (38) potvđuje da se radi o iznimno darovitom, kompaktnom umjetniku koji se služi različitim likovnim medijima, animiranim filmom, lutkarstvo te kombinacijama najrazličitijih tehnika kako bi najbolje ostvario svoje umjetničke ideje. Jasno je da se radi također i o vrsnom ilustratoru (domaće i strane literature i bajki). Sretan preplet životnih okolnosti, odrastanje u samoborskom kraju, priče, bajke i legende koje su mu pričale bake, a koje je proživljavao kao paralelnu stvarnost, čest boravak u djedovoj “tišljarskoj” radionici – sve to je postavilo temelje i bogate okvire njegovoj umjetničkoj mašti. Ostalo je izradio svojim talentom i radom iz kojega se osjeća umjetnikova ljubav prema svemu čega se primi.
Ove zime ponovno susrećemo njegova djela i maštovita uobličenja (koje je lako prepoznati na prvi pogled) kao bajkoviti okvir zagrebačkog gornjogradskog adventa, u koji su se savršeno uklopili.
Zdenko Bašić je neoborivi dokaz vrhunskog hrvatskog likovnog talenta koji će ilustratorski, animatorski, filmski i autorski obogatiti ne samo Hrvatsku, nego već obogaćuje europsku i svijetsku kulturu.
Usprkos mnogim nagradama i izložbi u Klovićevim dvorima, pa i kontekstu koji je njegova likovnost dala ovogodišnjem adventu, zabrinuta sam za buduće valoriziranje ovog divnog opusa i svijeta mašte kojeg nam je darovao (i nadalje će nam darivati) umjetnik Zdenko Bašić. Njega naime ne prati uobičajena pompa domaćih “kunsthisteričara” koji su spali na snobovsko kovanje u zvijezde prosječnih ili sasvim loših umjetnika, pa i sasvim prozaičnih “evenata” kao što je otvaranje kavana ili slično. Ovo je čisto i iskreno stvaralaštvo o kojemu se ne treba palamuditi, konačno, nije Bašić neki nadriredatelj koji skandalozno promovira ideologiju silovanja većinskog vjerskog ili kulturnog svjetonazora kao što to čini “sveprisutni” prostak i psihopat Frljić, ili neki performerski zapišavač Labrović. Bašić ne snima parodije ili satire kao neki drugi, daleko manje talentirani autori koji plove u izobilju medijske pažnje, već stvara svoj istinski bajkovit umjetnički izražaj u svemu što radi. To su kulturna bogatstva kojima trebamo stremiti i koje treba podržavati – ne samo “prigodno” u vrijeme adventa, nego uvijek. Takvu kulturnu politku priželjkujemo.
No, Bašić je ipak, i to usprkos nepostojećoj ili potpuno pogrešnoj kulturnoj politici, našao svoj prostor u našoj suvremenoj kulturnoj produkciji i na umjetničkoj sceni. To puno govori, prvenstveno za ovog umjetnika i njegove izvanredne domete u takvim, za talentirane pojedince općenito i redovito, vrlo nepovoljnim uvjetima.
INGRID RUNTIĆ
HOP
