Piše: mag. Ingrid Runtić
Nakon prilično isluženih „veličina“ hrvatske povijesti umjetnosti koji su promociju hrvatske likovne umjetnosti i likovnu scenu doveli do praznih galerija, zaborava najvećih naših umjetnika i općenito temeljito do propasti, pojavio se novi spasitelj kulture i likovnosti Feđa Gavrilović. Dečec za hrvatsko podneblje vrlo neobičnog imena, tek je diplomirao, a već mu vrata kao kustosu i izborniku izložaba, te meritornom „stručnjaku“ za sva pitanja likovnosti i umjetnosti otvaraju upravo oni koji su tu istu likovnu umjetnost uništili, a tržište zapustili i upropastili. Ne čudi stoga da se njega, koji nikada nije digao svoj „stručni“ glas protiv pogodovanja i evidentnih skandala i propusta treba okruniti kao „spasitelja“ hrvatske umjetnosti.
Nikada se taj dečec ni jednom riječju nije osvrnuo na odabir uvijek istih kipara na javnim natječajima za spomenike ili se bar spomenuo nebrojenih skandala, namjernih propusta i štete učinjene hrvatskoj kulturi, likovnoj baštini i umjetnosti, kao niti korupcije ili pranja novca u kulturi, a ipak ga se ističe kao autoriteta, zanesenjaka i idealistu, i to od strane javnih meinšit medija. Profesionalni put „hrabroga Feđe“ u takvom trulom okružju punom laži je kratak, ali izuzetno uspješan. Njemu se povjerava vođenje galerije Forum, uređivanje likovnog časopisa Konture, njega se pita za mišljenje u svakoj stvari, uz njega su svi koji već desetljećima uspješno rastaču hrvatsku kulturu u ništavilo.
Vunderkind Feđa je rođen 1986. godine, diplomirao 2012., a već je izdao knjigu svojih eseja o umjetnosti i o svemu sve zna. Zna na primjer i to da je Bukovac kao jedan od najvećih hrvatskih slikara „bez sumnje sposoban“, mada se „u oduševljenju za njega malo pretjeruje“. Tko je Feđa uopće da se usuđuje i zucnuti o Bukovcu?! Daje li mu akademik Tonko Maroević za to pravo, akademik koji se u zadnje vrijeme posvetio i otvaranjima novouređenih kavana i koji predstavlja Feđinu knjigu eseja u KIC-u?
„No, posljednjih nekoliko godina Bukovac je ponovno otkriven, a u tom se oduševljenju za njega čak i malo pretjeruje, iako je bez sumnje riječ o sposobnom autoru, o čemu svjedoči odlična i pregledna aktualna izložba njegove pariške faze.“ ( citat Feđe vunderkinda o velikom Vlahi Bukovcu kojeg prenosim iz Jutarnjeg lista)
Najnoviji „biser“ je Feđa izlanuo kada ga je Večernji konzultirao u svezi Tuđmanovog spomenika u izvedbi Kuzme Kovačića. Na poplavu amaterskih i izuzetno loših kiparskih ostvarenja spomenika Tuđmanu pisala sam neuvijeno i iscrpno prva, još kada je postavljen onaj Mire Vuce u Kninu. Ali, Feđa je svoju pokvarenost i odanost komunističkoj partiji odao u svojem komentaru objavljenom u Večernjem: „manji kolektivi koji naručuju spomenike u vođi još vide mitsko biće, a u njegovu kipu totem koji ih baca u stanje transa i područje izvan racionalnoga”, stoga je s Tuđmanovim kipovima “u puno prilika na djelu čisti diletantizam i neodgovornost prema javnom prostoru.” (objavljeno 5. prosinca).
Znači, nije problem u katastrofalno lošem spomeniku koji više nalikuje gubavcu nego prvom hrvatskom predsjedniku, nego je problem uopće u tome da se Franji Tuđmanu izrađuje i postavlja spomenik. To su za njega totemi koji masu bacaju u stanje transa. Brizi ovakvog „stručnjaka“ se predaje štafeta hrvatske likovne kritike i općenito, hrvatska likovna umjetnost?!
Jel to ideja one ljubiteljice SPC-a i prve violine hrvatskog ministarstva kulture, ministrice Obuljenke?!
Meni sve ovo liči na izrugivanje svega hrvatskoga. Još jedan novi crvenobradi gusar naše kulture koji jako liči u svome djelovanju M. Pupovcu. Staviti spomenik u javni prostor po njemu nagrđuje javni prostor, a on se čini najvećim nagrđenjem slavne hrvatske kulture.
Jutarnji o Feđi Gavriloviću: „Među mladim umjetnicima nesporan je autoritet, mladenački je zanesen, ali strog, jezičav, premlad za kompromise i ne prestar za ideale. Marljiv i ambiciozan, još k tome talentiran, Gavrilović je već sada, zasluženo, najutjecajniji naš mladi likovni kritičar i povjesničar umjetnosti. U ovome razgovoru otkriva, među ostalim, stvarne dimenzije naše likovne scene, a zatekli smo ga kako prstima čupa zapečene tiple iz zida u galeriji, o kojoj se očito domaćinski skrbi.“ Zar likovnog znalca i kritičara odlikuje čupanje zapečenih tipli iz zida galerije na čije čelo (ili uopće u program izlaganja) ne može doći nitko bez debelih partijskih veza?!
Čime je to Feđa zaslužio hrvatsku kulturu i povijest umjetnosti, osim što je (jako) mladi poslušnik novokomunističkog i antihrvatskog establišmenta u (ne)kulturi Hrvatske?
Na slici je Feđa Gavrilović koji otvara izložbu Baneta Milenkovića u Čakovcu 2015. g. Po Feđi, Bane Milenković stvara „izuzetno vrijedne slike“, dok je Bukovac samo „sposoban“. Rekli bi neki srpska posla.
Genijalni Milenković po Feđi riđobradom i tek sposobniji, oko kojeg se malo pretjeruje- Bukovac
Poslije ovakvih izjava da je netko normalan u kulturi ovaj crvenobradi gusar Feđa ne bi vodio niti garažu u Novom Zagrebu.
Feđa Gavrilović i Vesna Kusin, zamjenica gradonačelnika Bandića, na otvorenju izložbe Željka Kipkea u Studiju Moderne galerije “Josip Račić” 2017. g.
HOP