Taj kreten povijesničar Goran Šarić iz Rijeke laže i maže. Dovoljno je reći da ga u zvijezde kuje Ratko Dmtirović, Vučićev novinar, cinkaroš, politički žbir, uhoda i Vučićeva dvorska luda.
Onda je jasno za koga radi Šarić i zašto tako zbori. Idiot Dmitrović hvali i slavi idiota Šarića. Poveznica je jasna Vučić – Dmitrović – Šarić. Neće Dmitrović hvaliti nitkog bez znanja i volje Vučića. Brkićev Tabloid piše da se Dmitrović i Vučić telefonski čuju i po nekoliko puta na dan. Isto tako Tabloid piše da je Dmitrović, novinarski sluga i poltron i Miloševića i Šešelja i sad i Vučića, na žestoku prevaru i podvalu uzeo preko veze hrvatsku putovnicu i domovnicu nakon svršetka rata 1995. i totalnoga poraza Srba, koje je iz Beograda od 1991 – 1995. huškao da pripoje trećinu Hrvatske Srbiji i protjeraju, ubiju ili asimiliraju Hrvate na tim područjima. I kad je završen rat, Tabloid piše kako je Dmitrović dobio tajnim, pacovskim kanalima hrvatska dokumenta da može putovati po svijetu i dalje nesmetano i nekažnjeno blatiti i klevetati Hrvatsku. Brkićev Tabloid navodi da je Dmitrović sredio preko neke njegove poprečne i tajne veze u Sisku. Bio je prije rata kao žestoka komunjara, onda netom po izbijanju rata i kao veliki četnik, uvijek ideološki tamo gdje osjeti da će imati materijalnu korist u tome trenutku. I kao komunjarsko đubre, imao je povlašteni status i to na mjestu novinara početnika u tvorničkom listu Željezare Sisak, gdje je stigao kao komunjarski srpski kadar s Banovine.
Rat je 1991. dočekao uveliko u Zagrebu odakle je već početkom osamdesetih bio u četveročlanoj i prokušanoj ekipi velikosrpskih dopisnika beogradske “Politike” iz Zagreba. Imali su četiri dopisnika iz Zagreba do početka rata 1991. Šef dopisništva “Politike” iz Zagreba bio je Stevo Ostojić, zamjenik Milorad Basara, treći po rangu Radoje Arsenić ( rođen u Vršcu u Vojvodini ) i četvrti Radomir ili poznatiji kao Ratko Dmitrović. Vučićev prijatelj Dmitrović je bistar kao mutna Sava na ulivu u još mutniji Dunav na ušću kod Beograda. Tri je faksa studirao, prvo Pravni, onda Povijest umjetnosti na Filozofskom, na koncu FPN, odsjek novinarstvo i sve to u Zagrebu i na koncu jedva skrpio, očito preko debele veze i komunjarske “proteze” fakultetsku diplomu, pošto je ve bio gotovo vječiti “boemski” student s preko deset godina studentskoga staža.
Možeš misliti kakav je to vrli “intelektualac” profila recimo sarajevskih obješenjaka i spadala tipa Bakira Izetbegovića ili Emira Kusturice, jer su se i njih dvojica provlačili kroz školu kao pas kroz kišu. I takvi tupani sad su mjerilo nečega samo u jadnoj i bijednoj Srbiji ili Vučićev fakin Izetbegović u Bosni. Dmitrović u Zagrebu nije uspio bez velike protekcije proći na faksu ni kod profesora Esada Kočana, premda je taj imao dojavu s najvišega nivoa da glupana mora obvezno progurati u status akademskog građanina kako zna i umije. To su klasični državni projekti crknute tvorevine Srboslavije. I sad Ratko Dmitrović na sav glas žaluje i pati, jasno s osobnim razlogom za pokojnom Srboslavijom.
Jasno mu je da on dok je živ kao neznalica koja ni o čemu ništa ne zna, nigdje, nikad i nikako na ovome svijetu ne bi uživao takve privilegije, makar se još dvaput ili triput rodio i živio život ispočetka. I onda je posve jasno zašto Ratko Dmitrović u svome tjedniku “Pečat” u Beogradu veliča mračne tipove i kvazipovjesničare kao što su Goran Šarić, Tvrtko Jakovina ili Dragan Markovina, a ni komunjarskoga jezikoslovca Matu Kapovića nije zaboravio.
Zna Dmitrović da svi oni skupa boluju od bolesti koja se u narodu zove srbofilija… zombiranim podljudima bolest najmilija…
Milomir Marić je samodopadni i iskompleksirani usranko. Taj dvoličnjak je radio uglavnom u novinskim redakcijama, a počeo je i dugo bio u političkom tjedniku “Duga.” Tamo je bio kao vrlo mlad od početka osamdesetih pa do rata i početka devedesetih. Taj gad je Srbima za višekratnu uporabu. Radi na dva razboja, komunjarskom titoističkom što u dubini duše i je i u svojoj kasnijoj fazi karijere i na četničkom u fazonu ciganskog đenerala Draže Paralaže. Taj tikvan je najboljim dokazom da Srbi u novinarstvu i politici uvijek igraju paralelno i na komunjarsku i na četničku kartu, ovisno od njihove procjene što će im uz potporu njihovih saveznika u svijetu omogućiti povlastice da izvrnu sve četiri noge uvis, da ništa ne rade i da parazitiraju i vegetiraju na račun drugih naroda, ako Titovim komunizmom ili Dražinim fašizmom pokušaju i ubijedti svijet da su oni famozni “izabrani” narod na Balkanu, te da se regija ima okretati u njihovom željeniom srbocentričnom smjeru. Te misli žive i vječno životare u glavama neumrle vrste političkih srpskih dinosaurusa, zvanih srbosaurusi, ili u novije vrijeme poznati i kao srborusi, ali svi skupa štetni i infektivni kao i svi žohari i štakori zvani bubarusi. To je film već viđen od 1918 – 1941. i od 1945. do 1991. godine. Mariću su urednici u “Dugi” bili pokojni srbijanski, otvoreno fašistički slikar Dragoš Kalajić i njegova desna ruka, propali redatelj u pokušaju Dragoslav Bokan, a novinarke u redakciji Mirjana Bobić Mojsilović, Duška Jovanić ( lezba koja je vodila javno ljubav sa Vericom Rakočević, majkom Elene Rakočević, koja je bila u braku sa crnogorskim biseksualcem i bivšim nogometašem Predragom Mijatovićem ), zatim Ljiljana Habjanović Đurović ( kasnije se iz novinarstva otisnula u književnost beletrističkoga žanra ) i pokojna Dada Vujasinović. Dakako, u “Dugi” je kolumnist bio i siva eminencija svih srbijanskih režima i vječiti lažni i izvikani oporbenjak samome sebi Brana Crnčević.
Živio sam 30 godina od četvrte godine života 1972. pa do moje 34. godine 2002. u Novom Beogradu u bloku 28. Bio sam sa tatom, mamom i mlađom sestrom u jednom od četiti nebodera od 16 katova, bila su u kvartu od sedam tisuća ljudi još dvije manje blokovske cjeline, prvo “potkovica”, zgrade poredane i izgrađene u kružnome obliku potkovice od po četiri kata i slična cjelina zvana Plato ili Stradun sa po četiri kata na nosećim stupovima zgrada i ispod toga prostora i veliki garažni prostor. Uz to, tu je bio i najveći salon namještaja u Novom Beogradu “Slovenijales”, danas je tu nakon njihovoga odlaska golemi prostor zakupio privatni Megatrend fakultet u sklopu toga privatnog Sveučilišta, preko puta Bulevara umjetnosti je velika i najljepše uređena i opremljena fakultetska zgrada na cijelom BGD Sveučilištu, a to je FDU ( Fakultet dramskih umjetnosti ). Unutar bloka 28 u samome središtu je osnovna škola, svima učenicima iz kraja na manje od pet minuta hoda od škole do kuće i u suprotnom smjeru, tik do škole i veliki vrtić za predškolsku djecu i uz jaslice za bebe do dvije godine, nogometno betonsko igralište, teniski i golf tereni, banka, pošta, mini tržni centar na Platou i veći popu male tržnice na obodu bloka naspram ambulente hitne pomoći. Prodavaonice konfekcije, odjeće, obuće, sve na jednome mjestu i ogledni i reprezentativni blok Novog Beograda u svakome pogledu. Ali takav kraj odmah do željezničke pruge i na drugome potezu do autoceste Beograd – Zagreb bio je i mamac za naseljavanje i dobrih i loših likova, punih love i prije rata, osobito za vrijeme i polije devedesetih. I na koncu dvije duge zgrade, jedna na ivici bloka 28 pokraj autoceste Beograd – Zagreb, a druga u blizini željezničkoga kolodvora Novi Beograd. U narodu se te dvije zgarde zovu “televizorke” jer imaju prozore građene u vidu televizora. Jednu smo zvali, onu do autoceste “petica” jer je bio peti objekat sagrađen u naselju, a onu drugu televizorku smo zvali u žargonu “šestica” jer je bio objekt broj šest po redu gradnje. U “petici” je živio novinar i urednik “Duge” Brana Crnčević, sin mu je bio, znali smo mi mlađi od njegovoga sina u toj osnovnoj školi u bloku 28, teški narkoman i član narko klana. Taj zloglasni narkos imao je nadimak Crki. Crnčevićev sin je bio heroinski ovisnik. Dada Vujasinović živjela je u “šestici” , onoj zgradi blizu željezničke pruge, udaljene nekoliko stotina metara od pruge. Na filmskoj akademiji FDU, samo preko puta Bulevara umjetnosti koji vodi kao bloku 28 ratnih devedesetih jedan od glavnih predavača je bio i Dragoslav Bokan, uz Mirka Jovića vođa četničkih “Belih orlova”. Predavač je bio i kreten Nebojša Pajkić, muž ludače Isidore Bjelice, a njihov sin Lav Grigorije Pajkić, od zla oca i gore majke, danas je Vučićeva dvorska luda na TV Pinku, gdje izigrava komičara u pokušaju, karikirajući po naredbi vlasti opoziciju u Srbiji i veličajući srbijanski zlikovački režim. Dada Vujasinović je bila neoprezna djevojka, stradala je u svojoj 31. godini, a nije uopće razmišljala da bi je prvi mogli mafiji i državnim ubojicama cinkati recimo Brana Crnčević, koji je živio u zgradi per stotina metara od njene u bloku 28 ili možda Dragoslav Bokan, redovni profesor na FDU, jer je zgarda FDU praktički sastavni dio bloka 28, a dijeli je od blokovske cjeline samo dugi i široki Bulevar umjetnosti. Milomir Marić je đubre i stoka, nalik primjerice Anti od govana kante Tomiću, dakle što se narodski veli muška pička. Taj jadni i bijedni kepec je kukao i plakao kad ga je Arkan u prostorijama zahoda Karićeve BK televizije, gdje je Marić devedesetih vodio i uređivao neke svoje autorske emisije, jednom uhvatio, pretukao u zahodu i zaprijetio mu da će ga ubiti ako samo o tome pisne bilo kad i bilo kome.
No, cijelu priču sam čuo u totalu od jednoga Lazara Lekovića u sportskoj, nogometnoj kladionici, mislim 1999. ili 2000. godine. Vrlo vjerojatno je sve živa istina, budući je spomenuti Leković kao nepoćudni i antirežimski policijski kadar još zarana tamo koncem osamdestih otpušten kao policijski inspektor iz policije i rano umirovljen, ali čovjek je sačuvao veze i kontakte i puno toga zna, pored ostaloga i o nogometnim skandalima i krađama Zvezde i Partizana u ligi bivše SFRJ, jer mu je i njegov pokojni otac bio član prve posljeratne uprave Partizana, blizak i onima iz Zvezde. Nije Leković jedini od kojega sam doznao kakva je jadna i bijedna kukavica Milomir Marić. Taj Srbin iz zapadne Srbije, negdje na sredokraći od Gornjeg Milanivcai Užica, gdje žive listom potomci doseljenih i posrbljenih i popravoslavljenih hercegovačkih Srba iz istočne Hercegovine ( dakle ljudi s nekad davnim i vječno zapisanim hrvatskim DNK iz Hercegovine ), još jednom se javno osramotio pred TV kamerama, a sad glumi velikoga mangupa. Kad su Srbi u listopadu 2000. izveli umjetni zaokret, sklonili Miloševića, postavili Koštunicu, u nadi da će im u nastavku priče svijet opet na lijepe oči dati ulogu izmišljenoga balkanskoga Pijemonta svih Južnih Slavena, Marić je u svoju autorsku emisiju doveo u goste Dragoša Kalajića, svoga bivšega urednika iz “Duge.” Kalajić je uz Dobricu Ćosića ratnih devedesetih u vojničkim čizmama, zajedno sa Dragoslavom Bokanom, iako vojno poptuno neuk i neupućen na Dedinju pred cijelom srpskom vojnom i civilnom kamarilom ratnih zločinaca i vojnih i paravojnih ubilačkih postrojbi, glumio vrhovniga vojnog zapovjednika i predlagao i razrađivao planove, taktike, strategije srpskoga osvajačkoga rata. Pomno su ga i s autoritetom slušali kao mala djeca u školi i miloševićevci i šeešljevci i arkanovci i mladićevci i karadžićevci i babićevci i martićevci i sva ta srpska bagra i ološ koja se tamo u vili na Dedinu često okupljala i tiskala dok im ratnu strategiju i taktiku razrađuju propali slikar Dragoš Kalajić i propali redatelj Dragoslav Bokan. I onda početkom 2000. dovede Marić u goste političkog lidera Srba iz sjene Dragoša Kalajića u studio da laprda i lamentira o dimenzijama izgubljenih srpskih snova o imperiji i obnovi Dušanova Carstva. U jednome trenutku Marić je postavio Kalajiću nekoliko vezanih i neugodnih pitanja, gdje ga je izravno prozvao i pozvao kao suučesnika srpskih vojnih poraza u kontekstu Kalajićeva ratnoga sufliranja i popovanja Miloševiću, Šešelju, Arkanu, Karadžiću, Martiću, Babiću, Hadžiću, Plavšićki, Krajišniku, Koljeviću i Mladiću gdje, kad i kako treba i kojim redosljedom da učine genocid nad Hrvatima katolicima i svjesnim Hrvatima muslimanima, kao i dijelu još nacionalno svjesnih Hrvata katolika. Kalajić se u jednme trenutku toliko razgorapadio, da se počeo derati na Marića, unositi mu se u lice i prijetiti mu usred emisije, što je išla uživo i batinama pred TV kamerama, ako ga nastavi provocirati neugodnim pitanjima. Očito nisu se na vrijeme dogovorili o sadržaju pitanja. Marić se usrao kao grlica, nije ni riječ progovorio, samo je šutio, gledao uplašeno i gutao knedle, a ja sam se sjetio što mi je samo nekoliko meseci, ili samo pola godine prije toga o Mariću ispričao Lazar Leković u niogometnoj kladionici, kad je na toj istoj BK teelviziji u zahodu prebio kao vola u kupusu Arkan, kad je Marić plakao kao malo dijete, molio Arkana za milost. Suza je suzu stizala i prestizala i sad ta osvjedočena muška pička glumi mangupa na Happa TV i ljudima prodaje muda za bubrege da je netko i nešto. I može li se zamisliti i pojmiti koje se neobavještene budale za anale oni iz vilenjaka Jutrenjaka, kad prije neku godinu u “Jutarnjem listu” predstavljaju Milomira Marića kao hrabroga, smjeloga i požrtvnovnoga novinara slobodnoga duga, britkoga i oštroga uma i nadasve slobodiljubiviga Srbina. Pa, još na kraju komada znanstvene fantastike vilenjaci jutrenjaci spomenu da je Marić bio i najveća novinarska opozicija ratnome zločincu Slobodanu Miloševiću, pa još i američki čovjek u Srbiji!? Evo, oplakah od suza taj crni humor vilenjaka Jutrenjaka. Marić je u stvarnoti sve surpotno od onoga što piše i riše o njemu bedasti i zločesti vilenjak Jutrenjak, kvalitetom i sadržinom tekstova, dobar, ali samo za uvijanje papirom od toga opskurnoga lista, masnih korica jutarnjega bureka sa sirom. Ukusan je burek sa sirom i ne bih a osobno nikad ih higijenskih razloga uvio u korice Yutrenjaka, da mi ne ogadi ukusan i prijatan zajutrak.
DRAGAN ILIĆ iz Beograda za HOP portal
