Srbi potpuno lažirali porijeklo

Krunu iz Rima u doba Nemanjića dobili su i bugarski vladar Kalojan, kao i Danilo Galički, prvi kralj Ruskoga kraljevstva i Lav II, gospodar male Armenije

Glasoviti bizantolog Dimutrije Obolenski argumentirano dokazuje da je u doba vladavine katolika Nemanjića i srpski narod pod njihovom vlašću isto bio rimokatolički

Iako Srbi tvrdoglavo i bezglavo niječu javno da su bili rimokatolici, tajno su itekako svjesni, barem oni obrazovaniji poput novinara i publicista Luke Mičete, da su prvotno pripadali zapadnom kršćanstvu. Dugogodišnji novinar i urednik tjednika NIN iz Beograda Luka Mičeta je Srbin korijenom iz Hrvatske. Slovi u beogradskim krugovima za srpskoga nacionalista u rukavicama i fraku. I spada u red onih što žele srpski nacionalizam kao ideju afirmirati u ozračju zapadnoeuropskog svijeta. Otuda i njegova pobuda predočiti Srbima da su izvorno rimokatolici, a ne pravoslavci, kako ih laže i na kruh maže njihova zloglasna SPC. Mičeta je autor knjiga o petorici od desetorice monarha dinastije Nemanjić. Redom je podrobno proučio i tematski obradio životopise srpskuh vladara loze Nemanjića i to kronološkim nizom vladara Nemanje, Stefana Provovjenčanog,Milutina, Stefana Dečanskog i Dušana. Mičetino pompozno djelo tiskano je u nakladi “Lagune” iz Beograda i posvećeno je razdoblju vladanja dinastije Nemanjić zemljom Srbijom od 1168. do 1371. godine. Te su 1371. Srbi katastrofalno potučeni na bojnom polju u bici na Marici protiv nadirućih Turaka i taj je srpski poraz bio uvertira potpunoga vojničkoga sloma, što su ga pretrpjeli u borbi s Turcima 1389. na Kosovu polju. Iz opširnoga intervjua Luke Mičete listu “Blic” u povodu njegovoga osvrta na izravne i neskrivene poveznice Nemanjića sa katoličkim svijetom, izdvajamo najzanimljiviji dio razgovora Luke Mičete s novinarkom “Blica” Mionom Kovačević. Evo sad i integralnog dijela tih najzanimljivijih izvadaka razgovora novinarke “Blica” s Lukom Mičetom, u Srbiji na glasu vrlo dobrog poznavatelja srpskog srednjeg vijeka.

Koja je najdublja predrasuda koja vlada o Nemanjićima?

– Jedna od najukorijenjenijih zabluda jeste da su Nemanjići bili beskompromisni protivnici katoličanstva. Međutim, to nije istina. Vjerski dualizam, ili preciznije dvojna  vjerska denominacija ili paralelizam  vjerskih denominacija  koji se ogleda u istovremenom postojanju pravoslavnih i katoličkih dijeceza u srpskim zemljama, očitovao se i u crkvenoj politici Nemanjića. Iako odani pravoslavnoj crkvi, sedmorica od deset Nemanjića, koji su Srbijom vladali između 1168. i 1371. godine su održavali dobre odnose sa papstvom. Stefana Nemanju je krstio rimski svećenik, njegovog sina Stefana Prvovjenčanog je krunisao papski legat. Uroš I, sin Stefana Prvovjenčanog i  Ane Dandolo, žene mletačke krvi, je bio pod utjecajem katoličanstva svoje žene Jelene Srijemske, koju pogrešno nazivaju Anžujska. Kralj Dragutin, brat svetog kralja Milutina, je također surađivao s rimskom crkvom, a trojica srpskih vladara Milutin, Stefan Dečanski i car Dušan, “ne provodeći u djelo konačnu odluku”, izrazila su spremnost priznati papin primat.”Izvjesni broj ovih srpskih vladara izgleda je iskreno vjerovao da prihvaćanje papske jurisdikcije nije nepomirljivo s odanošću tradicijama pravoslavne crkve,” što nam govori, veli slavni bizantolog Dimitrije Obolenski, da u kasnom srednjem vijeku, barem među balkanskim narodima, svijest o raskolu u kršćanskom svijetu nije bila u značajnijoj mjeri, odnosno nije uopće bila pristuna. Savina odanost Istočnoj crkvi, tvrdi Obolenski, ” van svake je sumnje, ali postoje ipak, razlozi za vjerovanje da niti Sava ( rođenjem Rastko ) Nemanjić, nije bio protivnik papstva.”

Prošle godine navršilo se sedam stoljeća od krunidbe Stefana Prvovjenčanog. Svojoj knjizi o njemu dali ste podnaslov “Zašto Srbi nisu katolici”. Kako se desilo da je srpski kralj primio krunu od rimokatoličkog pape?

– Zato što se tada kruna i mogla dobiti samo od rimskog pape. Primjerice, pored Stefana prvovjenčanog u to vrijeme  krunu iz Rima dobili su i bugarski vladar Kalojan ( 1197 – 1207 ), kao i Danilo Galički ( 1253 – 1264 ) iz ruske dinastije Rjurikoviča, prvi kralj Galicije – Volinije Ruskog kraljevstva. To odgovara kasnijoj jugozapadnoj Rusiji, odnosno teritoriju današnje zapadne Ukrajine i dijela Bjelorusije. Također, papa Inoćentije III poslao je kraljevsku krunu gospodaru Male Armenije Lavu II 1198/1199, a 1204. godine je potvrdio kraljevsku krunu i češkom vladaru Pšemisl Otokaru I,dok je Petru II, kralju Aragona, darivao kraljevski vijenac slijedeće 1205. godine. ” I Rim i Srbija imali su koristi od Stefanove krunidbe” i nema sumnje da je Stefan prihvatio papu kao vrhovnu duhovnu vlast i da je svoje podanike podredio Rimskoj crkvi, ” kaže Dimitrij Obolenski, dodajući da ne treba zaboraviti da su srpske primorske oblasti priznavale “jurisdikciju papa barem od vremena Vukanove vladavine.” Sasvim prirodno, kruna nije stigla kao izraz dobre volje pape, već quid pro quid ( usluga za uslugu ) priznavanjem vrhovne vlasti pape i univerzalizma Rimske crkve. Formalno priznavši papsku vlast, kaže srpski povjesničar Vladimir Stanković, Stefan je ” dobio kraljevsko odličje, a da pritom crkvena organizacija i pravoslavlje nisu ni dovedeni u pitanje.” Tako je Stefan Srbiji “osigurao legitimitet i neovisnost.” Prema pravilima Rimske crkve, krunidbu je obavio papski legat. O Stefanovim dobrim odnosima sa Rimskom crkvom bjelodano svjedoči njegovo pismo upućeno papi Honoriju III: “Presvetom ocu i gospodinu Honoriju, poglavaru Rimske stolice i univerzalne crkve, Stefan, Božjom milošću okrunjeni kralj sve Srbije, Diokleje, Travunije, Dalmacije i Zahumlja, s naklonom najveće vjernosti i postojanošću. Kao što vas svi kršćani vole i poštivaju i smatraju za oca i gospodara, tako i mi želimo da se nazovemo vjernim sinom Svete rimske crkve, sa željom da ako izvolite, Božja i vaša blagoslov i potvrda uvijek jasno bude nad krunom i zemljom našom.Radi toga Vam šaljemo našega episkopa, po imenu Metodija, da štogod od vaše svetosti nama dođe, nama po ovome glasniku, ako izvolite, pismom i odgovorite.” Stefan je,dakle 1217. godine uputio izaslanike Svetoj stolici sa zamolbom da dobije kraljevsku krunu, na što je papa Honorije III uputio, koji je okrunio Stefana i učinio ga “primum regem terre sue” U prvim kraljem svoje zemlje ). Danas više nema dvojbe da je papski legat okrunio Stefana prvim srpskim kraljem u Crkvi Svetog Petra i pavla u Rasu, sabornom hramu raške episkopije. Stefan je, kako kaže srpski povjesničar Sima Ćirković, tako postao prvovjenčani kralj, čija je kruna bila simbolom jedinstva svih srpskih i pomorskih zemalja.

Iz ovoga ulomka intervjua Luke Mičete “Blicu” posve je jasno da današnji Srbi i današnja Srbija svjesno glume ludilo pred očima cijeloga svijeta. Kome oni više prodaju maglu da su ne samo pravoslavci od pamtivijeka, nego da su i stvorili pravoslavlje, kad njihovi znanstvenici od ugleda listom i neoborivim povijesnim dokazima samim Srbima poručuju da su upravo obratno, Srbi otpadnici od zapadnoga kršćanstva. Srbi su i dalje ogorčeni istinom koju smo im i mi u više navrata spočitavali o rimokatoličkom iskonu srpskoga naroda, crkve i države. Evo, sad sve češće s takvim jasnim i glasnim i istinitim znanstvenim stajalištima istupaju i sami Srbi i o tome tiskaju i knjige. No, narod koji je općenito izdao i zapadno i istočno kršćanstvo prilaženjem Turcima u bici kod Nikopolja 1396. i danas hvali i slavi turske vazale poput despota Đurđa Brankovića i despota Stefana Lazarevića kao tobožnje junake svoga doba i njima u čast podižu ponovno i obnavljaju Đurđeve Stupove i u najavi i Despotov grad ( u slavu Stefana Lazarevića ) na Dunavu. Srpski je nesporazum sa stvarnošću na naizravan način najbolje opisan u životnom djelu srpskoga povjesničara Ivana Đurića pod naslovom “Sumrak Bizanta.” I sam naslov knjige Srbima znakovito poručuje kako su krenuli stranputicom još od Svetoga Save, alijas Rastka Nemanjića. Danas pravoslavna sekta zvana SPC diljem zemalja srpskoga neposrednoga okružja širi mržnju među narodima. Sami su se zbilja nevjerojatno tragikomično, bivši vrli rimokatolici Srbi pozvali i prozvali čuvarima pravoslavlja, a nikad im nije palo na pamet da oni posljednji na ovome svijetu uopće imaju pravo govoriti u ime pravoslavlja, jer su mu kao otpadnici od rimokatolicizma posljednji među europskim pravoslavnim narodima i pristupili.I svega ovoga je razvidno što su upravo bivši rimokatolici Srbi, a danas lažni pravoslavci, jedini među svim pravoslavnim narodima toliko neobjašnjivo i duboko iracionalno ophrvani bolesnom mržnjom prema svom katoličkom, ali i protestantskom svijetu. Tim srpskim sindromom luđačke mržnje prema svome rimokatoličkome iskonu svjetski simpozij psihologa i psihijatara ne bi umio odgovoriti tako lako. Pritom, nitko im i nikad nije tražio da svoje lažno pripadanje pravoslavlju i lažnu ljubav prema pravoslavlju dokazuju raspirivanjem i širenjem neopisive mržnje prema katolicima od kojih su svi Srbi potekli. Pravi pravoslavni vjernici što dolaze iz ostalih pravoslavnih naroda drže se načela ljubavi, vjere i nade. Samo su Srbi oskrvnuli pravoslavlje na svijetu i nitko drugi od svih pravoslavnih naroda, koji žive u slozi sa rimokatolicima, jer su načela ljubavi, vjere i nade, zamijenili principima mržnje, nevjere i beznađa, misleći u svome najdubljem moralnom potonuću da će se kao pridošlice, uljezi i slijepi putnici među pravoslavcima, upravo svim ostalim iskonskim pravoslavnim narodima, jedino dokazati pravovjernost pravoslavlju i time opravdati izdaju katoličanstva, stalnim lažima, uvredama, pogrdama i objedama na račun Rimokatoličke crkve koju su Srbi bjelodano izdali još koncem vladavine Nemanjića.

Dragan Ilić

HOP