Hrvatski borci bili su najhrabriji i najsmjeliji vojnici carske vojske u bitkama Tridesetogodišnjega rata
Srbi, Vlasi, Mađari, Poljaci, Kozaci, Tatari i Turci služili su u hrvatskoj konjici u Tridesetogodišnjem ratu i bili vojno podređeni pod izravnim vojnim zapovjedništvom hrvatske konjice
Godine 1622. Hrvatski sabor pozvao je službu u redove carske vojske HRR. Iako je Hrvatska bila oslabljena i potamnjela dugim borbama protiv Otomanskog carstva, tisuće vojnoškolaca i dalje su volontirali kao plaćenici za službu u Tridesetogodišnjem ratu. U redovima Katoličke lige pod vodstvom generala Tillya i Wallensteina hrvatski su se jahači borili u brojnim bitkama. Proslavili su se u osvajanju Heidelberga i Gottingena i stigli do otoka Rugen. U većem broju pojavljuje se hrvatska konjica pod Wallensteinom u svojoj kampanji protiv princa Transilvanije i vođe antihabsburške pobune Gabriel Bethlen ( 1580 – 1629 ). Da bi se borio uspješno protiv Bethlenove konjice, Wallenstein je regrutirao hrvatske jahače kako bi učvrstio svoju konjicu. Ban Georg Zrinski ( 1599 – 1626 ) je sudjelovao u ovoj bitci u kojoj je zaradio bolest i umro od nje ubrzo nakon toga.
U za carsku vojsku izgubljenoj prvoj bitci u Breitenfeldu 1631. su hrvatski jahači pod zapovjednicima Palant i Saradetzky bez velikih vlastitih gubitaka zarobili zastave saksonske pješadijske pukovnije pod zapovjedništvom Ernst Dietrich von Starschedela 2. ožujka 1641. i Hans Caspar von Klitzinga ( 1594 – 1644 ).Jedan saksonski musketier je nakon toga izvijestio: ” Die Offiziere hatten sie vermanet, sie sollten Stand halten, wehren aber selbst ausgerissen, ein Krawadt hatte das Fandel bekommen, dasselbe abgerissen und umb den Leib gewunden” ( “Časnicima su naredili da drže linije, ali su probili. Jedan Hrvat ( Krawdadt ) je dobio zastavu , otkinuo zastavu i vezao je oko sebe” ).Jedan od zapovjednika hrvatske konjice u ovoj bitci bio je Henrik Graf Holck ( 1599 – 1633 ). U bitci kod Lutzena 1632. hrvatski jahači su iz Wallensteinovih trupa uspjeli napraviti veliki proboj u švedske linije, što je ugrozilo švedskog kralja Gustava Adolfa. Radi toga su Šveđani kasnije pod Gustav Adolfom i pod vodstvom Axela Oxenstiernom bili bez milosti prema zarobljenim Hrvatima.
U ljeto 1633. godine kada he Holk u roku od dvije godine treći put uspio osvojiti grad Leipzig dva puka hrvatskih jahača bila su među njegovim pobjedničkim postrojbama. U bitci kod Nordlingena 1634. hrvatski jahači pod zapovjedništvom Johanna Ludwiga Hektora von Isolani ( 1586 – 1640 ) osigurali su desno krilo carske vojske. Njihov vješti manevarski napad na lijevu stranu švedskih vojnika bio je tako jak da su Šveđani pobjegli. Hrvati su slijedili rasute trupe i zarobili mnoge ratne materijale. Hrvati su se pod zapovjedništvom Isolania pojavili pred carskim gradovima Dinkelsbuhl, Mergentheim, Rothenburg i zauzeti Salzungen i Meiningen.
U drugoj bitci kod Breitenfelda 1642. hrvatski su jahači otvorili bitke, a prema suvremenom izvještaju koji kaže: ” Prije nego što je sjednica završena, Hrvati su se pokazali.” Tijekom završne faze rata hrvatski ban Nikola Zrinski borio se s grupom hrvatskih plemića pod zapovjedništvom Petera Melandera iz Holzappela ( 1589 – 1649 ) u sjevernoj Češkoj i Thuringiji. nakon Westfalskog mira 1648. većina hrvatskih jahača vratila se na službu na vojnu granicu ili su bili otpušteni iz službe. Neki su ostali u Njemačkoj i još i danas njemačka prezimena kao Kowac, Kovac ili Kowatsch, te Horwat ili Horwath dokazuju podrijetlo od pripadnika hrvatskog konjaništva iz Tridesetogodišnjeg rata. Na vrhuncu Tridesetogodišnjeg rata bilo je oko 20 000 hrvatskih jahača u službi Carstva. Srbi, Vlasi, Mađari, Poljaci, Kozaci, Uskokovi, Tatari i Turci služili su u hrvatskoj konjici.
Dragan Ilić
HOP