PIŠE: mag. Ingrid Runtić
Adolf Heusinger (1897-1982) je bio njemački časnik u dva rata, a koji je služio čak u četiri njemačke vojske: njemačkog carstva, Weimarske republike, Wehrmachta te konačno zapadnonjemačke vojske Bundeswehr.
Za vrijeme Hitlera je Heusinger bio član glavnog vojnog zapovjedništva te pri kraju rata postao treći čovjek u zapovjednom lancu nakon Hitlera u nacističkoj Njemačkoj. Svoju nevjerojatnu vojno-političku karijeru je završio kao predsjednik vojnog odbora NATO-a (1961-1964).
Heusinger je opstao u vrhu Hitlerovog vojnog zapovjedništva usprkos činjenici da je dobro poznavao planove zavjerenika protiv Hitlera. U trenutku atentata na Hitlera bombom skrivenom u aktovki grofa von Stauffenberga (20.07.1944), Heusinger je stajao odmah pored Fűhrera, bio ranjen, kratko pod sumnjom Gestapa, te u nedostatku dokaza – oslobođen. Vrlo je neobično što ga Hitler nakon samo tri mjeseca vraća u svoju neposrednu blizinu. To se ne može objasniti niti Heusingerovim „zapisima“ namijenjenima Hitleru, a u kojima je Heusinger odao i cinkao sve zavjerenike tog neuspjelog atentata. Kratko prije samog kraja II svjetskog rata, Hitler proglašava upravo Heusingera prvim šefom novostvorenog sustava vojnih kartografskih planova (25.02.1945). Heusinger je kraj rata dočekao u Walkenriedu, mjestu koje je tek nakon kraja rata postalo poznato diljem Njemačke kao točka razmjene informacija i svega ostaloga između britanske i ruske okupacione zone na njemačkom tlu. Kako je Heusinger mogao znati od kakve će važnosti kasnije biti Walkenried, također nije poznato.
Kao što je nakon atentata cinkao Hitleru zavjerenike urote o kojima je znao sve, tako je nakon Hitlerovog poraza u nirnberškim procesima cinkao dotadašnje ratne drugove i ostale zapovjednike. Ispada da su u slučaju Heusinger i Hitler i zapadni saveznici bili naivni i puni razumijevanja, te da su ga svi – i naci-Njemačka prije, kao i saveznici poslije, oslobodili svake odgovornosti te se nastavili služiti njegovim „uslugama“. Tako je Heusinger uvelike pripomogao stvaranju suvremene njemačke vojske Bundeswehra, te postaje general i te vojske. Ne samo general, nego i vrhovni inspektor nove njemačke vojske. Nije mu ni malo naštetilo ni to što je Sovjetski Savez 1961. godine zatražio njegovo izručenje zbog ratnih zločina u II svjetskom ratu. Upravo suprotno, izručenje je odbijeno, a Heusinger je postao nedodirljiv kao važan čimbenik NATO-a i predsjednik njegovog vojnog odbora.
Činjenica jest da je Heusinger za vrijeme II svjetskog rata bio u samom vrhu zapovjednog lanca, a u vođenju ratne strategije i ostvarivanju ideoloških ciljeva nacističke Njemačke Hitleru uvijek pri ruci.
Njegov vojnički put je brz, uspješan i besprijekoran, on već 1922. godine dolazi u komandu u Berlin, a 1937. godine ulazi u operativni odjel Hitlerovog generalštaba, te potom ostaje u Hitlerovoj neposrednoj blizini. Kao operativni šef vrhovne vojne komande već od listopada 1940. godine, Heusinger je itekeko bio dio svih operacija nacističke strategije i ciljeva, posebice onih koji su se ticali genocida nad slavenskim narodima i Židovima te borbi protiv partizana, koju je on osobno koordinirao i organizirao u južnoslavenskim i srednjoeuropskim zemljama, koje je tada nacistička Njemačka okupirala. Heusinger je imao značajnog udjela u planovima vojne agresije na Čehoslovačku. Budući da je uništenje partizanskog pokreta bio jedan od njegovih glavnih zadataka, sasvim je sigurno da je poznavao ili komunicirao s jugoslavenskom vrhuškom, odnosno glavnim vođom jugo-partizana J.B. Titom. Možda jednog dana i o tome izrone dokumenti, mada je većina kompromitirajućih dokumenata za saveznike (kao što bi i ovaj mogao biti), uništeno ili pak sklonjeno na sigurno, u Washington. Tako su npr. izgorjeli i dokazi o financiranju Hitlerovog pokreta koji datiraju još iz dvadesetih godina prošlog stoljeća. Uništeni su u požaru podmetnutom od strane nacističkog časnika, kako bi se zatrli svi tragovi novca. Usprkos tomu, tragovi trgovine i preuzimanje tvrtki, te plasiranje dionica njemačkih tvrtki na Wall Streetu postoje. Ali, to je tema za neki drugi tekst – vratimo se radije Heusingeru.
Slučaj Heusinger je vrlo sumnjiv, pogotovu zbog poslijeratnih vodećih funkcija u NATO-u, časti i odlikovanjima koji su mu iskazani usprkos nepobitnom sudjelovanju u samom vrhu nacističkog zapovjedništva pod Hitlerovom palicom. Taj čovjek je puno znao i prije Hitlera, on je imao sjajnu vojničku karijeru i prije nego što se Hitler pojavio. Sam po sebi, Heusinger dolazi iz neuglednog i ne previše značajnog građanskog miljea; otac mu je bio gimnazijski učitelj i poslije direktor, a majka pripadnica starog njemačkog viteškog plemstva von Alten. Koliko je moguće ustanoviti, njegovo porijeklo mu ne daje previše mogućnosti stupanja u kontakt s masonskim strujama. No, povezanost sa saveznicima i istovremena bliskost s Hitlerom – a to sve kroz dulje vremensko razdoblje, daje itekako materijala za tvrdnju da je Heusinger u jednom trenutku stupio u kontakt s masonima židovskog lobija. To se najvjerojatnije dogodilo ujesen 1917, kada je Heusinger bio ranjen, u britanskom zarobljeništvu u Flandriji.
Kako drugačije objasniti da je Heusinger pred kraj II svjetskog rata već znao gdje će nastati točka komunikacije i razmjene između okupacionih snaga dojučerašnjih saveznika protiv Hitlera, na njemačkom tlu? Kako je to mogao znati unaprijed, osim ako je sam odredio Walkenried kao takovo mjesto? Po čijem nalogu? Očito nikada nije ni bio u stvarnoj opasnosti od suđenja za ratne zločine koje je počinio on i drugi pod Hitlerovim zapovjedništvom. Kako je moguće da je takav čovjek suodlučivao zajedno s Hitlerom i bio pušten? Teorija da je u „hladnom ratu“ Amerikancima i Britancima takav čovjek bio potreban ne drži baš vodu. Je li Heusinger cijelo vrijeme bio doušnik saveznika protiv Hitlera, u Hitlerovoj neposrednoj blizini? Ili veza između Hitlera i masona kojima su obojica jednako odgovarali? Je li zbog toga Hitler „progledao kroz prste“ svom suradniku osumnjičenom za atentat, a ostale je dao strijeljati u roku od 24 sata?
Pretpostavka da je Heusinger vrbovan, odnosno stupio u kontakt s masonskim strujama još davne 1917. godine kada je bio u britanskom zarobljeništvu sve je vjerojatnija.
Masoni su bili skretničari i inicijatori mnogih političkih procesa u 20-om stoljeću koji su rezultirali svjetskim ratovima i masovnim istrebljenjima, genocidima, neuspjelim eksperimentima kao zamjenom religija komunizmom i fašizmom, te nakaradnim državnim tvorevinama kao što je Titova Jugoslavija. Ovo zadnje me naravno naročito zanima, jer je čelna uloga Heusingera u „slavenskim zemljama pod njemačkom okupacijom“ samo natuknuta, a nikad doista istražena. Pretpostavljam i da bi i okolnosti pogibije hrvatskog naroda na bleiburškom polju bile puno jasnije kada bi se i „zasluge“ generala Heusingera i njegovih masonskih nalogodavaca uzele u obzir.
HOP
