Srbi i dalje lažu da oduvijek slave Božić po Julijanskome kalendaru i predstavljaju se lažnim čuvarima pravoslavlja.
I dok su Bugari, Grci i Rumunji do 1919. slavili Božić po starome kalendaru, današnji Srbi kao izdajnici rimokatolicizma blefiraju i foliraju da su veći pravoslavci od izvornih pravoslavaca Grka, Bugara i Rumunja
I u dane blagdana po Julijanskome kalendaru, kojega Srbi po svome običaju pripisivanja sebi svega na svijetu krste “srpskim” Božićem, Vučićev stranački portal Republika.rs donosi za Srbe šokantno otkriće i pokajničko priznanje još jedne u dugome nizu najvećih tajni SPC. Sve do osnutka Kraljevine SHS prvoga prosinca 1918. Srbi su slavili Božić i dočekivali Novu godinu po Gregorijanskome kalendaru. Za to vrijeme izvorni pravoslavci Grci, Bugari i Rumunji, nasuprot Srbima kao vjekovnim rimokatoličkim otpadnicima, obilježavali su Božić po starome Julijanskom kalendaru. Svi oni danas Boži, kao jedan od tri najveća kršćanska blagdana, slave 25. prosinca po Gregorijanskome kalendaru, dok su primjerice Grci ostali vjerni obilježavanju Uskrsa po Julijanskome kalendaru, što su činili i do 1918. godine. Sve ovo je utoliko zanimljivije ako znamo kako i koliko Srbi danas pred očima cijeloga svijeta lažu da su tobože izmislili pravoslavlje i sve pravoslavne običaje i tradicije, a onda im se omakne da ponekad i sami medijski priznaju svoje patološke laži, pa u očima ozbiljnih ljudi ispadnu više smiješni nego žalosni.
“Prije Prvog svjetskog rata Božić je bio centralni blagdan u Srbiji i slavio se 25. prosinca. Razlog tome je to što su država i crkva vrijeme računali po istome kalendaru, gregorijanskom. U to vrijeme Nova godina se spominjala usput, za razliku od današnjeg vremena u kome se ona naziva glavnim praznikom. Tiskovine iz razdoblja prije Prvog svjetskog rata najbolje govore o tome, jer je proslava Božića bila na prvoj strani, a Nova godina se spominje tek na trećoj, četvrtoj stranici, a o nekom posebnom dočeku Nove godine nema niti govora. Međutim, za Božić tiskane su dnevne novine prepune prazničnih oglasa, reklama, čestitki. Tisak nije izlazio 25. i 26. prosinca, jer su tiskani posebni brojevi dnevnih listova za dva, tri dana, kao današnji dvobroji ili trobroji. U tim brojevima patrijarh i kralj čestitali su narodu Božić.
Nakon završetka Prvog svjetskog rata potvrđen je prigodom proslave Božića i to izravnim ukazom regenta kralja Aleksandra Karađorđevića Gregorijanski kalendar 1919. godine s obzirom na to da ga SPC nikad nije prihvatila, ona je nastavila obilježavati blagdane kao i do tada. Gregorijanski kalendar odmah su prihvatili Portugal, Španjolska, Italija i Poljska, a ubrzo zatim i ostale katoličke zemlje. Protestantske zemlje su na ovaj kalendar prešle mnogo kasnije, a u 20. stoljeću im se pridružuju i neke pravoslavne zemlje. Tako je ostalo da Srbija, pored Bjelorusije, Egipta, Etiopije, Gruzije, Kazahstana, Makedonije, Moldavije, Crne Gore, Rusije i Ukrajine proslavlja Božić 7. siječnja. Godina 1919. je bila prva u kojoj se Nova godina slavila prije Božića, a negdje u to doba i njena proslava postaje sve češća, a Božić polako odlazi u drugi plan.”
Zorno je nakon čitanja ovoga teksta iz pera autora Vučićeva stranačkog biltena Republika.rs da su tradicionalno vjerolomni Srbi otkrili svoje tisućljetno obilježavanje “srpskoga” Božića nakon 1945. godine, ili još bolje ratnih devedesetih kad su od velikoga broja titoističkih ateista preko noći postali veliki vjernici, naravno, po službenoj dužnosti. I tako Srbi i dalje sve vide kroz duplu dioptriju, te imaju što nitko ne imade. Danas se diče u lansiranju samohvale o tobožnjoj vjerskoj toleranciji i suživotu različitih pripadnika vjerskih konfesija u Srbiji, da je u njoj kao nigdje na svijetu obiježene zakonski proslava dva Božića i dvije Nove godine!? Srbi imaju ozakonjena i dva brzopisa i ćirilicu za lokalnu uporabu, premda ne uvijek i svugdje, te latinicu za vanjsku maskenbal pred svijetom kad se hoće predstaviti onim što u biti ne osjećaju u dubini duše, ali se nadaju da se time mogu okoristiti.
Sve se Srbima tako na prvi pogled i jednako dojmi kao poželjno, pristupačno i prihvatljivo. Imati sve duplo kao pod indigom pisaćega stroja preslikano, to im je ideal.To kod njih rađa i duple standarde i dvojni moral u ophođenju u sučeljavanju s vanjskim svijetom. I tu obično i dolazi do prekida filma na relaciji između Srba i ostatka civilizacije. Jer istina i laž i pravda i nepravda i dobro i zlo ne mogu voziti paralel slalom tijekom ovih zimskih sniježnih čarolija. Lijepo su Srbima zborili mudri i umni Srbi iz redova SPC, ali nije ih imao tko čuti i prihvatiti i slijediti njihov put. Vladika Grigorije, koliko god povremeno proturječan u nekim stavovima, netom prije Božića očitao je etičku lekciju Srbima. Podsjetio ih je kako nije u duhu pravoslavlja orgijati lumpovanjem i pucnjavom iz svoga raspoloživog vatrenog oružja na Božić. No, Srbi su mu i na ovaj Božić rafalnom paljbom kao usred ratnoga Bejruta na Bliskome istoku odgovorili koliko ne štuju crkvu u koju se navodno kunu. Nebo je u ponoć gorjelo nad Beogradom kao na ratnome poprištu. Đakon valjevski Ljubomir Ranković dometnuo je Srbima još ratnih devedesetih da nije vjernik samo onaj što ide redovito u crkvu, znajući naizust svij deset božjih zapovijesti i sedam božjih grijeha, nego onaj što se izvan crkvenih odaja ponaša kao čovjek sukladno svim ljudskim vrlinama. Srbi su đakona Ljubomira Rankovića radi takvih javnih izjava smatrali čudakom. Pokojni profesor teologije na beogradskoj Bogosloviji Radovan Bigović Srbima je često javno poručivao da budu u duhu ljubavi, vjere i nade i puni milosrđa, saosjećanja, velikodušnosti, širokogrudosti i plemenitosti prema drugima. Nisu niti njega ni mogli, ni željeli, ni htjeli razumjeti. Ali, zato kao još samo jedan u nepreglednome nizu njihovih političkih vođa i ovaj aktualni poludjeli i bolesni politički vožd Vučić, a i svi njegovi sljedbenici, misle da su bogomdani na ovome svijetu. U toj srbocentričnoj teoriji svijeta izgubili su dodir sa stvarnošću. Slabo im ide računanje vremena, bilo da ga računaju po caru Gaju Juliju Cezaru po Julijanskome kalendaru, bilo da se ravnaju po papi Grguru XIII po Gregorijanskom kalendaru.
Dragan Ilić iz Beograda za HOP
HOP
